Obrt zvan fordukeraj

Gradski porezni ured u Brodu na Savi izdao je 1925. godine Oglas porezne komisije za razrez tecivarine i poreza na poslovni promet (lokalnih Linića je i prije Linića bilo), u kojem su nabrojani obrtnici svih zanimanja, k tome trgovci i ugostitelji, koji su tada u gradu Brodu radili. Oglas je u formi velikog plakata i čuva se u brodskom Državnom arhivu. Mnoga od ovih zanimanja već davno su u našem gradu nestala, čak su zaboravljena i nikada se više neće povratiti, pa ih se vrijedno podsjetiti.

Prepisao sam koji su obrtnici te, 1925. godine, bili na usluzi građanima i seoskom svijetu iz brodske okolice, a bilo ih je 46 raznih zanimanja: bačvari, brijači, bravari, čarapari, češljari, dimnjačari, fijakeristi, vozari-kirijaši, fotografi, jorgandžije, crtanje na platnu (fordrukerke), kazandžije, kaldrmadžije, kefari, klobučari, knjigoveže, kolari, košarači, kovači, kitničarke, krojači, krovopokrivači, krznari, licitari, limari, lončari, pećari, mesari, opančari, peglerice, brusari, pekari, postolari, remenari, sapunari, sikiraši, sitari, slastičari, soboslikari, tapetari, stolari, tesari, užari, urari, vrtlari, zidari.

Više od pola ovih obrta danas više nema, stoga nas veseli da je jedan stari obrt nakon što je gotovo zamro, ipak živnuo, pa se na pijaci svakodnevno opet može naći fodrukerka, gospođa Kata Magić iz Supilove ulice. Radila je fodrukeraj njena mama Marija Sertić, a sada se i Kata prihvatila toga posla. Gospođa Marija iz ulice Dragutina Račkog počela je fodrukati oko 1960. godine i to joj je bilo dopunsko zanimanje uz posao u brodskom bolničkom šnajderaju. Naučila je od sestrične Ljubice Pavlinušić iz Vrbanje, a i prve mustre je od nje dobila. Plavu boju nabavljala je iz Bošnjaka, a kasnije iz Mađarske. Kod fodrukovanja, perforirani crtež s mustrama na paus -papiru stavlja se na platno pa se preko njega pređe krpicom na koju je nanesena plava boja u prahu. Onda se crtež pošprica špiritom ili alkoholom, boja se rastopi i kroz rupice na papiru prijeđe na platno na kojem ostaje plavi crtež, plava slika. Šablona na paus-papiru može poslužiti i za sto fodrukovanja. Gospođa Sertić prestala je raditi prije petnaestak godina, pa su posao nastavile njene kćeri Marija Rogošić i Kata Magić, no Marija je odustala.

Danas na tržnici mušterije kod gospođe Kate mogu naći komade bijelog platna s fodrukovanim plavim mustrama za stolnjake, nadstolnjake, miljee, tabletiće, peškire, peškiriće, salvete, u svim veličinama… netko još uvijek i kuharicu, zidnu krpu kupi, jer ručni rad je opet u modi i mlade žene prihvatile se igle i konca pa po zadanim fodrukovanim mustrama vezu i bocaju svakovrsnim bodovima, križiće, kosovski vez, puni vez, neke šlingaju ili rišiljaju, a neke i toledaju.

Gospođa Kata prodaje i ručne radove, navezene i šlingane stolnjake, tabletiće, pregače za svatovske kuvačice, lijepe moderne torbe od starih reljefnih tkanja, od grubljih lanenih tkanja, tkanja s ulogom u crvenoj boji, prodaje nošnje, marame… Osim u Brodu, ona odlazi na sajmove u Đakovo u vrijeme „Vezova“, u Vinkovce kada su „Jeseni“, u Ludbreg za proštenje i na sajmove u organizaciji turističkih zajednica.

O ovome obrtu, fordrukeraju, ili predrisariji, kako se još zvao u prošlosti Broda na Savi, evo što sam zabilježio.

U vremenu „između dva rata“, Prvog i Drugog svjetskog, u Brodu je fodrukeraj radila gospođa Saveta Cekić Gaćeša, koja je u Mesićevoj ulici imala obrt „Saveta, trgovina ručnog rada i predrisarija“. Tada se i gradskim djevojkama spremao štafir, miraz, vezena posteljina, šlingana, rišiljana, toledana. Djevojka je u mirazu morala imati i nekoliko garnitura, a to znači stolnjak, pokrivke za hoklice, pokrivku za sanduk s drvima i za klupicu s posudom za vodu, štrajfne u kredenci, draperije na prozorima, vrećicu za šibice i vrećicu za češljeve, kefe obješene na zidu… sve rađeno štilštihom ili križićima u istoj boji, najčešće plavoj ili crvenoj i sve s istim mustrama. Kuhinje su krasili zidnjaci, zidne krpe – kuharice (također su išle uz garnituru) s navezenim porukama i savjetima za mlade domaćice i supruge, kao i za njihove muževe, kako bi im brak bio skladniji. Ti svojevrsni posteri trebali su da poduče, ali i da opominju, pokude i kritiziraju ono što nije dobro. Uz predrisarije – fordrukeraj, gospođa je Saveta građankama ali i šokačkim curama i mladim snašama radila guverire na paru i plisire, sitno nabirala komade tkanina koji su se na svečanu odjeću našivali. Modu plisira i guverira selo je preuzelo iz građanske modne odjeće već s kraja 19. stoljeća, pa su tako ukrašavane šokačke bluze, suknje, pregače, marame… Iz reklame koju su donijele brodske novine „Istina“ 1935. saznajemo da je bilo plisiranja na ruže, jabuke, ružmarin, vijugasto. Poslije Drugog svjetskog rata, nekako istovremeno, radile su dvije fodrukerice, u Mesićevoj na broju 29 gospođa Ivana Predmerski-Todorović i u Gajevoj na broju 17 gospođa Marija Raumberger.

Ivana Predmerski rođena 1921. godine potječe iz velike i stare brodske obitelji iz Karadžićeve ulice. Otac Andrija bio je bačvar, a bačvar je bio i njegov otac. Ivanina majka Ana djevojački se prezivala Ferić. Onda je mlada Ivana, ta bilo joj je samo sedamnaest godina, upoznala na plesu u Kasinu naočitog konjičkog oficira Milorada Todorovića iz brodskog garnizona. On je svirao i violinu u garnizonskom orkestru koji je i u Klasiji nedjeljom održavao promenadne koncerte za brodsko građanstvo. No, Milorad je bio Srbin iz Aranđelovca i obitelj nije htjela niti čuti za tu vezu. Usprkos protivljenju roditelja, Ivana i Milorad su se vjenčali 1938. godine u pravoslavnoj crkvi u Slavonskom Bodu. Otac se tada odrekao Ivane. No, mladi par primila je u kuću očeva sestra, učiteljica Marija Predmerski iz Mesićeve ulice kbr. 29. Ona se nije udavala, kako je to bilo uobičajeno za učiteljice, i živjela je sama. Godine 1940. oficir Todorović dobio je premještaj u Mitrovicu, pa je s njim iz Broda otišla i Ivana. Rodio im se sin, a kasnije, 1942. godine u Aranđelovcu rođena je i kći Rajka. Sin je u Aranđelovcu umro, Milorad je poginuo u ratnom vihoru i gospođa Ivana se poslije rata, već u svibnju 1945., s Rajkom vratila u Brod. Doputovala je teretnim vlakom i opet ju je primila teta Marija Predmerski.

Pedesetih godina gospođa Ivana je počela raditi fordrukeraj, prijavila je obrt predrisarije. U brodskom Državnom arhivu nalazimo je u Poreznoj knjizi samostalnih zanatlija 1956./1957.

Gospođa Rajka Todorović udana Bašić sjeća se kako je pomagala mami preslikavati na platno mustre, ili bocati nove mustre na papiru – šablone.

- Mama je izlazila na brodsku pijacu koja je tada bila na Korzu, ali odlazila je vlakom i u Požegu, Našice, Kapelu… Posebno se pripremala za pojedino mjesto, već je znala gdje se što traži. Najviše se fodrukovanje prodavalo pred zimu, jer onda su seoske žene imale više vremena raditi ručne radove.

Marija Danijel (udana Raumberger) iz Osijeka, rođena je 1920. godine. Otac joj je bio državni službenik, sudski pisar. Završila je stručnu domaćinsku školu u kojoj su djevojke učile mnoge vještine, kuhanje, šivanje, vezenje, pa i fodrukovanje, što će Mariji kasnije biti i zanimanje. Ratne godine 1943. udala se za Đuru Raumbergera iz Đakova, kožara po struci. On je služio domobranstvo u Osijeku. Kumovali su njihovi mladi prijatelji Rupnikovi, Stanko i Ankica djevojački Špicer iz Slavonskog Broda.

Raumbergerovi, njemačkog podrijetla, bili su vrlo bogati zemljoposjednici. U Đakovu su imali veliku kuću, a prema Osijeku prostrane obradive površine. Đurina sestra bila je udana za Wagnera, vlasnika ciglane u Đakovu. Onda je došla 1945. i Raumbergerovi gube svu imovinu, prolaze logor Krndiju i sve ono što se u njemu s folksdojčerima događalo. Potom Đuro i Marija odlaze trbuhom za kruhom, prvo kratko vrijeme, dvije-tri godine, u Zagreb. Kako je Đuro bio u domobranima, posao nije mogao birati. Zatim dolaze u Slavonski Brod, pomogli su im i kumovi Rupnikovi, a kod njih su isprva i stanovali. Đuro se uspio zaposliti u poduzeću „Jedinstvo“ u Širokoj, gdje će postati i poslovođa. Oko 1950. Marija počinje raditi fodrukeraj, presvlačenje dugmadi, šnala. I tapetarima je također presvlačila dugmad za namještaj. Godine 1953. grade kuću u Gajevoj 17. Marija je srijedom i subotom izlazila na pijacu, ali mnoge mušterije dolazile su i njihovoj kući i naručivali ili kupovali već gotova fodrukovanja. Kada je pijaca s Korza preselila na današnju lokaciju, gospođa Marija imala je kiosk, a kiosk Raumbergerovi imaju i danas na pijaci.

Uz fodrukeraj i presvlačenje dugmadi, šivala je suknje i prodavala, imala veliku ponudu predložaka za vezenje goblena. Gospođa Rumberger radila je gotovo do smrti 1993. godine.

Snaha gospođe Raumberger, gospođa Dragica, čuva još sve svekrvine šablone, nek njena djeca i unuci imaju uspomenu, kaže. Šablona ima stotine, od onih posve malih, samo s monogramima (što se vezlo na posteljinu, maramice), ili s imenima, do velikih šablona s mustrama za stolnjake. Sačuvala se i punu kantica plave boje i kutije metalnih dugmeta za presvlačenje. Na šablonama vidi se štambilj: ANDOR M. BLEIER, SENTA – BAČKA, tvornica šablona za ručne radove, Sokolska ulica 5, Dunav. ban.

Kako danas stvari stoje, fodrukeraj ne donosi neku zaradu, ali uz pojačan interes za ručni rad i iz nostalgije za prošlim idiličnim vremenima, fodrukeraj će se sigurno još jedno vrijeme održati, premda vještina vezenja i veliki štafir kod današnjih djevojaka nije baš nekakav plus za dobru udaju.