Ucvilitelji ženskih srdaca

AFERA RADIČEVIĆ

Nećemo mu zamjeriti mladenačke ljubavne nestašluke (koji su i njemu jada donijeli), jer ostavio je Brodu kuću – samo staj, pa gledaj!, kako se kaže!

Nigdje se u Brodu na Savi neobarok nije toliko razigrao! Nigdje toliko fine, kitnjaste dekorativne plastike, frčica i kofrčica, kao na pročelju prizemnice na broju 33 na sunčanoj strani Mesićeve ulice. Najdojmljivije je desetak razgolićenih, dobro uhranjenih bucmastih anđelčića nabreklih trbuščića, kojima i obrazi pucaju od zdravlja i jedrine, a raširenih ruku pred sobom u krilu drže bogate cvjetne i voćne vijence. Anđelčići vas naivno, bezazleno i radoznalo promatraju s ove najljepše brodske, ali i već jako oronule fasade. Lijepa je i anjfort kapija s masivnim drvenim u duborezu ukrašenim vratnicama i željeznom rešetkom u kojoj su inicijali vlasnika "AR" i njegove supruge "FR", te godina gradnje kuće, 1897. Neshvatljivo je da ove lijepe fasade već godinama i godinama nema u nikakvim planovima obnove spomeničke baštine.

Pa, tko je taj građanin brodski, inicijala "AR"? On je Antonius Mathias Laurentius Radičević, rođen u Brodu 13. oktobra 1865. godine. Njegov otac bio je učitelj Lovro Radičević, a majka Magdalena Filipović. Učitelj Lovro je iz malog doljanačkog sela Kupine, iz obitelji graničarskog časnika, rođen 1835. Učiteljevao je u vinkovačkim selima Komletincima i Privlaci, a onda došao u Brod godine 1871. za prvog ravnatelja Građanske učione i ostao do 1875., pa potom premješten u Glinu, gdje je umirovljen 1876. U Brodu je, dakle, u vrijeme gradnje tada jednokatne škole na glavnom gradskom trgu (danas Fakultet strojarstva). Kamen-temeljac za ovu školu položen je 14. srpnja 1874., a gradnja završena u listopadu 1875. pa se je u nju, nakon svečane posvedbe po mjesnom župniku, dne 18. t. mj. takodjer odmah i uselilo...

Lovrin sin Antun bio je gradski inženjer. U Zapisnicima gradskog zastupstva 1890. godine raspravljalo se o molba gradjevnog poslovodje Antuna Radičevića za mjesto gradskog mjernika. Zaključeno je da ga se primi privremeno (danas bi rekli na određeno vrijeme) u službu, uz mjesečnu nagradu od 50 fr. Podjedno zaključuje se u mjesecu siječnju 1891. razpisati natječaj za definitivno popunjenje mjesta g. mjernika. I, činilo se da je time stvar riješena.

No, prije sjednice gradskog zastupstva, na kojoj je ovaj predmet trebao biti riješen, predao je pismenu interpelaciju (podnesak za objašnjenje) jedan od zastupnika, ugledni gospodin Stjepan plemeniti Kerznarić kunsttišler iz Poštanske ulice (danas Strossmayerove). Interpelacija je bila sljedećeg sadržaja:

1. Dali je poznato g. gradonačelniku da se je gore navedeni slučaj (a što se dogodilo, tek kasnije postaje jasno) odigrao u mojoj kući.

2. Dali je poznato gosp. gradonačelniku da je gosp. mjernik Antun Radičević predao tužbu kod ovomjesnog sl. kot. Suda radi povratjenja datog gospodjici Magjarević dara.

3. Ako to g. gradonač. poznato nije, dali je voljan ove moje navode ispitati dati, a napokon:

4. Ako je to pak g. gradonačelniku poznato, jeli voljan g. mjernika Radičevića pozvati na odgovor i na pitanje: Dali se to slaže sa dostojanstvom jednog gradskog činovnika, te ako se ne slaže, dali je g. gradonačelnik voljan držati još i dalje činovnika ovakvoga u službi gradskoj.

Gospodin pl. Kerznarić ocrnio je, dakle, mladoga Antuna, budući da je bila povrijeđena čast navedene gospođice.

A, evo što je zapravo bio povod interpelaciji:

Dana 26. prosinca 1891. gospodin gradski mjernik Antun Radičević navodno je u kući interpelanta (pl. Kerznarića) zaručio djevojku Emiliju Magjarević i darovao joj u to ime zlatnu uru s lancem, a sada pako odlučio je od zaruka odustati i, zamislite, od zaručnice je zatražio da mu dar vrati. Budući da zaručena nije htjela dobrovoljno dar vratiti, Antun se obratio Kraljevskom kotarskom sudu u Brodu (bio na ćošku današnje Ulice Tome Skalice i Kralja Petra Krešimira IV), te je sada nastupio put redovite pravde.

Gradonačelnik Aleksandar Radosavljević bio je zatečen i dao si je pravo da će, dok zdravo razmisli, na sljedećoj sjednici zastupstva odgovoriti. A, i inače, bio je sporomisleći. Sjećate se, gradom je tada zapravo iz sjene vladala gradonačelnikovica, gospođa Ana.

U travnju 1892. opet se raspravljalo "o aferi Radičević" i zaključeno je da gradskog mjernika Antuna Radičevića gospodin gradonačelnik pozove na odgovornost, te mu podijeli strogu opomenu, eventualno ukor, odnosno izrazi negodovanje gradskog zastupstva radi počinjenog čina, te da tu stvar s već bivšom zaručnicom mirnim putem izravna.

Tako je i bilo, pa je Antun primljen u stalni radni odnos na mjesto gradskog inženjera, a skoro je bio posao izgubio, jer tada takav čin nije priličio jednom gradskom činovniku. Nevjerojatno, a danas bi im se živo fućkalo. Emilija se pak udala čak u Ugarsku, što dalje od Broda i nesuđenog Antuna.

Potom je Antun još mnogo godina bio gradski inžinir. Baveći se i privrednim poslovima došao je u upravni odbor podružnice Prve hrvatske štedionice, kojemu je odboru bio i predsjednikom – piše Hrvatska zajednica. Umro je 1924. godine.

(međunaslov) ROMEO, AH ROMEO!

Brod na Savi imao je svoga „Rudolfa Valentina“, a bio je to tamnoputi, ljepuškasti, s brčićima i načešljanim velnama u kosi punoj briljantina, Pero Jelinić zvan Pero Gurman, vlasnik popularne gostionice i restauracije s dobrom tečnom mezom, župskim vinima i orijentalnim slasticama u Starčevićevoj ulici na broju 19 (gdje je danas kafić „Alfa“). Za Peru su rekli, „lijep kao Rudolf Valentino“ velika i razvikana holywoodska zvijezda nijemih filmova dvadesetih godina prošlog stoljeća, od čijega su magnetičnog pogleda žene u trans padale. Sudeći prema raspoloživim fotografijama, zapravo je Pero Gurman bio još i ljepši, privlačniji i k tome muževniji nego besmrtni, našminkanih očiju, sladunjavi, bljedunjavi i bezmuskulaturni Valentino. Bilo je to u vremenu tridesetih godina prošlog stoljeća, jer legenda o Rudolfu Valentinu tada je bila još jako friška.

A, pred Drugi svjetski rat imao je Brod i „Romea“ neodoljivog i najprivlačnijeg momaka u gradu, tako o njemu piše brodski satiričko-humoristički „Ondulirani jež“. U rubrici „Ježeva pošta“ obraćaju mu se ovako: Romeo: Vašu obećanu fotografiju nismo primili, pa brođani neće imati priliku da upoznaju najzgodnijeg lafa u Brodu. Zna se da vi ucviljujete ženska srca.

Ho-ho-ho! Pa, tko mu je sad to, taj Romeo!? Tko je ta momčina i lafčina?!

A, evo kako je upamćen. Romeo je bio stasit, zgodan, imao je nešto kao Gary Cooper, ali i kao Clark Gable, Cary Grant... Uvijek besprijekorno elegantan, na sva usta razvikan, pa ga i bez te fotografije koja nikada nije objavljena u „Onduliranom ježu“ znao cijeli Slavonski i Bosanski Brod, a ženski rod osobito. On je bio pravi brodski playboy na kojega su se žene palile i padale, za njim u čežnji uzdisale, a ostavljene potiho patile, pa čak i bolovale.

Romeo je radio kao trgovački pomoćnik kod bogatog poljskog Židova Osiasa Herschela Gottesmanna, trgovca robom na metere, finim štofovima u najmodernijim bojama i dezenima, svilom za oprave, rubljem, kratkom i galanterijskom robom. Gottesmannov dućan nalazio se u njegovoj novoj katnici u Ulici Ante Starčevića kbr. 16, zaobljeni ćošak sa Zajčevom (tamo gdje je prije Domovinskog rata bila popularna trgovina NAMA - „Narodni magazin“).

Lijepi, tamnoputi Romeo oblačio je skupa kamgarn odijela otmjeno krojena, elegantne ogrtače – „balonce“ i „trenčkote“, obuvao dobre moderne lak-cipele i one u kombinaciji dviju boja kože, frizuru briljantinom njegovao, bio je komunikativan, pun finih udvornih manira i eto ti uspjeha kod žena. Romeo je „pucao“ samo na veliko i bogato. Hofirao je i kćeri zamjenika direktora rafinerije nafte Standard Oil Company u Bosanskom Brodu Eriki Riffer, učenici Gimnazije. A, mogao je da bira i tako je i radio. Mijenjao i ucviljavao zavedene i ostavljene žene.

No, lukavi Romeo pravim je imenom bio Stjepan Horvat. O njemu piše „Brodski list“ 1948. godine:

Građani Sl. Broda prije rata svakodnevno su mogli vidjeti mladića obučenog po najnovijoj modi sa šeširom širokog i uskog oboda, kaputom koji razvija herkulesa, dužine do kukova ili do koljena, hlača širokih i uskih, cipela špicastih i odsječenih. To je bio Josip Horvat, trgovački pomoćnik u radnji O. Gotesmana. Najtipičniji je među hohštaplerima, na korzo je dolazio oko pola dvanaest sati, kada se tamo šetala t. zv. „viša klasa“: birokracija, trgovci, „političari“ i ostali privilegovani. Odlazio je na elitne zabave i u „Grand hotel“ (kasnije zvan Hotel „Brod“) u kojima onda nisu imali mjesta radni ljudi, vrtio se oko dama koje su živjele na račun pljačke radnog svijeta. Svakom prilikom nastojao se dodvoriti gospodi, da bi dobio mrvice sa njihovog stola.

Godine 1941. Horvat vidi mogućnost pljačke, trgovina čiji su vlasnici bili Židovi. Druži se sa negativnim tipovima Degom, Stojanićem, Čopom i sličnima. Zbog krađe dolazi u zatvor, ali se zahvaljujući ustaškim vezama, brzo oslobađa. Zatim stupa u ustašku obavještajnu službu, radi na otkrivanju suradnika NOP-a (Narodno oslobodilačkog pokreta). Sa specijalnom propusnicom putuje u Osijek, Zagreb, Zemun i Banja Luku, odakle šalje izvještaje svojim gospodarima u Zagreb.

Samo, čini se da je Stjepan Horvat zvani Romeo bio dvostruki špijun, ubačen i među partizanske suradnike. U grupi obavještajaca iz redova trgovaca, obrtnika, službenika, domaćica... koje su u Brodu na vezi imali slikari Albert Gruber i Vasilj Antipov, bio je i R. Horvat. Možda baš naš zavodnik Romeo Horvat? Partizanska obavještajna služba bila je vrlo složena, u njenom sastavu bili su mjesni obavještajni centri (MOC), rajonski (ROC), pomoćni (POC) i glavni obavještajni centar (naravno, GOC). MOC je radio za ROC, ROC za POC, a POC za GOC. Na prvi pogled sve vrlo jednostavno, ali nije bilo tako. Mogla se i glava izgubiti, dapače, izgubljene su mnoge.

Vjerojatno je Horvatovo mešatarenje otkriveno, pa „Brodski“ iz 1948. godine dalje piše: Poslije Oslobođenja Horvat se krije, ali svaki naš patriota je budan i vodi brigu, da ratni zločinci i narodni neprijatelji svih vrsta dobiju zasluženu kaznu. I tako je i Horvat nedavno otkriven i predan Narodnim vlastima, a zatim osuđen na 15 godina lišenja slobode sa prisilnim radom, na kaznu gubitka građanskih prava i to biračkog prava, prava na stjecanje i vršenje društvenih funkcija u društvenim organizacijama i udruženjima, prava na državnu i drugu javnu službu i prava na penziju u trajanju od dvije godine.

Što je dalje sa Stjepanom Horvatom bilo, nitko se u Brodu više ne sjeća, ali su sve donedavna neke gospođe još s uzdahom: Romeo! Ah, Romeo!, izgovarale njegovo ime i gajile tihi ljubavni plam u slomljenim srcima svojim.

***

Ove dvije priče povezuje samo to što su oba ova momka lomili i ucviljavali ženska srca, istina Antun samo jedno, a Stjepan-Romeo tko zna koliko!