Fascinantna magnolija- najpoznatije brodsko stablo

Prije tri godine u travnjak pred zgradom Strojarskog fakulteta, bivšom starom Gimnazijom, radnici „Komunalca“ posadili su dvije male mladice stabla magnolije, egzote toplih japanskih krajeva. Obje su posađene desno od glavnog ulaza. Tako „stara ljepotica“ – veliko i bujno drvo magnolije koja nas već desetljećima pred Gimnazijom, ispred zadnjih prozora učionice u prizemlju, svake godine ponovno oduševi, razveseli, raznježi i svojim prekrasnim velikim ružičastim i bijelim cvjetovima usreći – neće više biti sama, jer ima dvije sestrice. Za sada su male magnolije tek krhka drvca, isprva samo šibe, sada već stabalca, no budu li imale sreće i izrastu u razgranato drveće, svojim će cvjetovima, uz staru magnoliju koja je visinom već prerasla prvi kat, dati Korzu i Gimnaziji cijelu jednu lijepu šarenu, čudesnu cvjetnu zavjesu.

Ne zna se točno kada je stara magnolija pred Gimnazijom zasađena, ali to je svakako bilo još prije Drugog svjetskog rata. Možda oko 1935. godine. Pamti se da ju je posadila brodska „Vrtlarija Biro“, točnije njihov izučeni vrtlar Dragutin Biro iz Strossmayerove. On je vrtlarski zanat učio kod roditelja i u „Vrtlariji Pecina“ u Zagrebu, a u vrtlarskom umijeću usavršavao se u Varždinu, pa možda je mladicu magnolije od tamo i donio. A, onda se zaposlio na Željeznici i cvijećem ukrašavao željezničke postaje od Novske do Vinkovaca. Izrađivao je od drvenih letvica rešetkaste košarice i u njih sadio puzave lize, pa košarice vješao na stupove duž perona. Tada se te zeleno ofarbane košarice moglo vidjeti na svim željezničkim postajama, a iz njih su visjeli crveni, roza i šatirani cvjetovi liza koji su oživjeli čađave i tmurne stare K.u.K. banhofe, koji na našim štrekama pamte još prve parnjače, onda vatrenjače zvane.

Kad je Dragutin Biro pred Gimnazijom posadio magnoliju, tada je to bilo rijetko drvo, Brođanima nepoznato i oni su ga zavoljeli. Po napupaloj magnoliji znali su, a i danas znaju, da je proljeće blizu, da dolaze topliji i duži dani, a zima više ne može pokazivati svoje oštre zube. A onda procvjetalu magnolija mnogi će pohrliti vidjeti i prošetati Korzom više puta, samo da bi joj se divili i uživali u njenoj ljepoti, jer u Brodu nema joj premca. Ona je apsolutno najpoznatije brodsko stablo.

Po magnoliji ravnali u se i neki profesori brodske Gimnazije. Tako je legendarni profesor latinskog Vasilije-Vaso Obranović znao reći: Ocjenu ćeš ispraviti kada u proljeće procvate magnolija! Samo, magnolija je cvala i cvala, ali mnogi ocjenu iz latinskog jezika nisu niti do kraja godine ispravili, niti su latinski ikada naučili.

Nadahnuto o magnoliji piše književnik Dragutin Horkić u knjizi „Nizvodno Ivani“:

Magnolija je toga davnog proljeća čitav grad iznenadila i očarala svojim do tada u Brodu neviđenim krupnim, sočnim cvjetovima i svi koji bi prolazili trgom, u čudu su zastajali i gotovo nevjerujući onome što vide, zadivljeno pitali odakle je samo i kad stiglo ovo čudesno stabalce. A kada su saznali da je k nama, u Slavoniju, došlo čak iz Japana, prema magnoliji su izražavali posebnu brigu, neku osobitu nježnost. Prozvali su je „Naša Čočosan“, te iz godine u godinu, dolazeći na trg, brižljivo pratili kako napreduje, kako se u novoj sredini snašla, kako se u našem gradu osjeća. A ona bi odgovarala bujnim slapovima jedrog lišća, prštećim kaskadama sočnih, ljubičastih cvjetova rasutih po skladnom zelenom kimonu, odgovara da joj je dobro, da eto – buja, cvate.

Magnolija se očito dobro prilagodila i snašla. Klima joj godi pa propupa čim okopne snjegovi na Motajici i brodski Korzo prelete divlje guske u velikim V-formacijama vraćajući se u svoje daleke krajeve na sjeveru Europe. Obrisi Motajice podsjećaju ju na svetu planinu Fujiyama u Japanu, a naše najobičnije divlje guske koje zimuju na Savi, u velikim visinama na prvi pogled nalikuju joj krhkim, dugovratim japanskim ždralovima, samo što guske njoj nerazumljivo gaču - džalakaju, kako kaže šokački svit.

Kad smo kod džalkanja, ima jedna zagonetka, zabilježio sam ju u Sikerevcima. Ide ovako:

Lećele divlje guske i džalakale, a iz Radovanovićeve avlije spazijo ji pitomi gusan, pa sav nabrusit, posprdno ji upita:

- A šta ste se uzdžalakale, ko da vas je stotina?

- Da nas je, ko što nas je i polovica od tog i fertalj od tog i ti s nama taki nadrnadan, istom bi nas onda bila stotina! – odgovoriše njemu divlje guske i odletiše još više džalakajuć.

Pitanje je: Koliko je lećelo divljih gusaka i džalakalo!? Na brodskoj Gimnaziji sad ima jako dobrih matematičara i oni će to, siguran sam, kao od šale lako riješiti.

U vrijeme sadnje magnolije pred Državnom realnom gimnazijom u Brodu bila je ograda koja je ovo rijetko i egzotično drvo i štitila. Ograda je podignuta 1930. godine, a o tome u brodskoj štampi može se pročitati:

Pred zgradom državne realne gimnazije na Jelačićevom trgu stajao je do sada prazan prostor radi toga što je gimnazija par metara udaljena od pločnika. To prazno zemljište vrlo je nezgodno djelovalo s obzirom na arhitektoniku cijele gimnazijske zgrade i s obzirom na uređenje i asfaltiranje Jelačićevog trga. Ta estetska pogreška sada je uklonjena jer je pred gimnazijom podignuta ukusna željezna ograda. Betonske i željezne radnje stajale su ukupno 15.000 dinara. Ograđeni prostor pretvorit će se na proljeće u niski perivoj, te će svakako poljepšati izgled okoline i cijelog trga.

No, nije bila ograda samo pred Gimnazijom. Gimnazijsko dvorište imalo je željeznu ogradu i od Mesićeve ulice i na uglu s Jelačićevim trgom. Ta jednostavna ograda sa šiljcima na vrhovima šipki bila je postavljena vjerojatno već kod izgradnje zgrade u 19. stoljeću. Njome je bilo zatvorene žensko školsko dvorište. No, kad je počelo njeno obijesno uništavanje, „Brodske novine“ 1920. godine pišu:

Naša realna gimnazija, imade školski vrt, koji je providjen sa željeznom ogradom. Vršci na željeznim šipkama odjednoć su svi posavijani, neki naprama ulici, neki naprama vrtu. Tu štetu prouzrokovaše neki mladići koji kano fijakerski sluge stoje sa kočijama na Jelačićevom trgu, na opredjelenom im stajalištu, ili za vrijeme sajmenog dana, u Mesićevoj ulici. Oni hoće da pokažu svoju jakost, pak istu iskušavaju na željeznim šipkama ograde školskog vrta. Ograda izgleda ružno unakažena, pak se čudimo da nitko to još nije opazio i pozvao te objesnike na odgovornost. I na tu, po grad štetnu i neliepu stvar, upozorujemo mjerodavne faktore.

Fakina je uvijek bilo. Danas obijesno šaraju po fasadama i spomenicima, na sve strane ostavljaju razbijene flaše i plastične čaše nakon noćnih pijanki, razbijaju izloge, provaljuju u kioske i trgovine... Mjerodavni faktori nikako ne znaju kako da im stanu na kraj.

Obje su ograde, pred Gimnazijom i magnolijom, kao i ona od Mesićeve ulice, sedamdesetih godina prošlog stoljeća uklonjene. Sada je tu "park" s polomljenim klupama i stazama utabanim preko travnjaka.

Ali, Brod je i prije magnolije imao hortikulturnih znamenitosti. Bili su to čuveni brodski jablanovi koji su ondašnjim posjetiteljima Broda ostajali u trajnom sjećanju. No, posječeni su i zaboravljeni. Stotinama metara duge aleje jablanova zasađene su još početkom 19. stoljeća. Ignjat Alojzije Brlić u „Uspomenama na stari Brod“ spominje: Na poljepšavanje tvrdje i udobnije stanovanje u tvrdji počelo se je istom raditi oko god. 1820.; oko te godine kaldrmani su putevi u tvrdji i sagradjeni su pločnici kraj kuća; inžinirski major Schulz razširio je glasiju na štetu grada na više nego 10 hvatih a iza toga počeše i inžinirski podpukovnik Erbenstein sa inžinirskim satnikom Castelli oko tvrdje drvorede nasadijivati...

Dvostruke aleje jablanova pratile su zvjezdoliku osnovu tvrđave. Započinjale su kod glavnog ulaza, kod jugoistočnog bedema hornverka, išle u krug na zapadni dio tvrđave, spuštajući se prema Savi. No, puna ljepota ovog čarobnog zelenila mogla se sagledati tek iz zraka, a prvi čovjek koji je to i doživio bio je, u svijetu čuveni, zrakoplovac Giacomo Merighi. Njegov orijaški zrakoplov zvan „Montgolfier“, zapravo golemi šareni balon napunjen toplim zrakom, podigao se 7., listopada 1894. godine iz brodske tvrđave i puna je dva sata lebdio u zraku, a odvažni Giacomo pritom je izvodio smione akrobacije na trapezu koji je visio s balona. Sve je to promatrala očarana publika, plativši ulaznicu od 50 novčića za sjedeća rezervirana mjesta, a 30 novčića za stajaća mjesta. Uzlet balona pratila je domaća, garnizonska pleh-muzika, infanterijske regimente br. 29, svirajući marševe, operne i operetne arije.

Zrakoplovac Giacomo bio je Brođanima tada već poznat, on je još 1891. godine letio također iznad tvrđave. A učitelj Luka Lukić u svojim sjećanjima iz djetinjstva piše da je Meridji bio u Brodu i 1889.: Išao sam već u 3 r ili 4 r gradjansku školu u Brodu. Plakate bile polepljene, da dolazi slavni Talijan Meridji, pa će se dići i ići u balonu. Veliko veselje. On to zbilja uradi i digne se, al ne visoko. Vjetar ga zanese k sjev-zapadu i on se spusti u brodskim livadama. Došla su kola, pa ga odvezla, a on ode dalje s novcima.

Tako su Brođani prvi puta prošli s Giacomom, platili ulaznice, a vidjeli nisu ništa. On je iz zraka makar vidio aleje jablanova i napunio svoju kesu novcima pa odletio k'o divlja guska u svoj daleki kraj.

Današnjom prezentacijom tvrđave ne predviđa se sadnja vitkih jablanova, pa će oni ostati tek davna, historička brodska uspomena. I stara magnolija je već historička znamenitost, koja do danas traje te će, uz spomenute dvije mladice, sigurno još godinama u proljeće kada procvate svojim raskošnim cvjetovima izazivati oduševljenje i divljenje Brođana.