Leteći Štefa Adelsberger

Dok je bio voz, vozio je skroz,

A sada je vlak, pa ide u zrak!

Za Drugog svjetskog rata ovu su crnohumornu pjesmu smislili i zanosno izgovarali Titovi partizanski borci. Samo je legendarni narodni heroj i organizator diverzantskih akcija Ivan Hariš – Gromovnik, za rata lično, raznim eksplozivnim oružjem uništio 153 okupatorska vlaka i porušio 27 mostova. Jedan od njegovih najvećih podviga bio je uništenje njemačkog vojničkog expressa „Ciklon“ 15. kolovoza 1942. godine. Tim međunarodnim brzim vlakom Nijemci su prebacivali svoje trupe iz Zapadne Europe na Balkan i obratno. Cijela kompozicija vlaka bila je uništena, 370 vojnika ubijeno (među njima i jedan general), a oko 400 vojnika što teže što lakše ranjeno.

A jedan je Brođanin, Stjepan – Štefo Adelsberger (1906. – 1989.) imao sličnih doživljaja no, srećom, preživio je. Bio je strojovođa i za rata nije ga se pitalo, već vozi i prevozi, sad Nijemce, sad ustaše, svakakvu vojsku... Onda je vlakom na relaciji Brod-Gradiška naletio na miniranu prugu, te je vlak odletio u zrak. Odletio je i Štefa i njegov ložač, kao i jedan Nijemac kojega su sekundu prije bili ugledali i čudili se kako to da on prosto zrakom kao ptica leti i udara u banderu. Srećom, Štefo je samo tresnuo o ledinu te povrijedio nogu i slupao nos, pa mu ostao ožiljak i trajna uspomena, a trajna uspomena bio je i doživljaj letenja, što se često u kući prepričavalo. Za rata, sličnih situacija bilo je još, jer bila je prava lutrija voziti vlak, posebno između Broda i Vrpolja. Neki željezničari imali su tajne veze s partizanima i oni su im unaprijed dojavljivali kada je i gdje pruga minirana. Onda su strojovođa Štefa Adelsberger i ložač mogli na vrijeme vlak usporiti i iskočiti, a vlak je, spektakularno kao u filmovima, uz silan prasak, sudaranje i prevrtanje vagona, rušenje, tresak, lomljavu i eksplozije letio na sve strane u zrak.

Poslije rata vozio je Štefa samo teretne vlakove. Tako se zarekao, jer jednom je u zagrebačkom kolodvoru njegov putnički vlak pregazio čistačicu koja je prelazila iz vlaka u vlak, a nije pazila da iz suprotnog pravca nailazi jureća mašina.

Stjepanovi roditelji, Eugen Adelberger i Gizela Tremel, u Brod na Savi došli su iz Gorskog Kotara, iz Moravica. Eugen je bio željezničar, radio je na pruzi Zagreb-Rijeka i seljakali su: Fužine, Moravice, Rijeka... Onda je Eugen dobio mjesto šefa brodske željezničke stanice i sele u Brod na Savi, a stanovali su u Mađarskoj školi, koja je bila uz željezničku stanicu. Imali su osmero djece: Olgu, Stjepana, Ivicu, Anđelu, Ferdinanda, Bogumila, Paulu i Stanislava.

Stjepan je u Karlovcu izučio bravarski zanat, ali bravar nije htio biti i išao je u Zagreb školovati se za strojovođu, zaposlio se na željeznici i onda je bio nevjerojatni zaljubljenik svog poziva, zaljubljenik u svoju cug-mašinu, parnjaču na kojoj je svaki šarafić znao, podmazivao, glancao... kaže gospođa Ksenija Vacchianni, kćer jedinica Stjepana Adelsbergera, pa dodaje: - Mama je znala reći da više vodi brigu o svojoj mašini nego o njoj. Tata je bio trezvenjak, velika dobričina. Često puta se dogodilo, došao je iz smjene kući, vozio u Zagreb i iz Zagreba, prilegao, malo odrijemao, a na prozor je već zakucao avizer javljajući da za pola sata treba voziti za Beograd. I, nije bilo druge već diži se i zamjeni nekoga koji na posao nije došao, jer je bio pod gasom, ili je i na posao došao pijan. U tatu su uvijek bili sigurni i imali povjerenja. Ako je netko vozio njegovu mašinu, odmah je letio u Ložionicu pregledati je li sve kako treba, sve na svom mjestu, sve podmazano. Tu ljubav prenio je i na unuka Silvija, vodio ga na stanicu gledati vlakove, brojiti vagone, vodio u Ložionicu, pa i u lokomotivu popeo, da on to sve izbliza vidi, dodirne... A i dida sa Silvijeve očeve strane bio je šef stanice u Gradiški, pa su svi govorili: „E Silvije, ti ćeš kad porasteš sigurno biti strojovođa!“. No, on je otišao na televiziju i u glumce, na daske što život znače.

Tata je bio onizak, ali čvrst, u mladosti sportaš i sokolaš, bio je pjevač i pun viceva. Jednom je bilo baš i komično. Volio je puno pričati, sa ženama posebno, i tako priča on s gospođom Stanišić na početku Cesarčeve ulice, ona bila na prozoru, kad naiđe jedan gospodin i pardonira ga. Čuo je da on dobro pjeva, a oni trebaju u hotelu dobrog pjevača, bas-baritona. Tata se zabrinuo, za pjevača treba biti pojava, ali ovaj mu je rekao nek' se ne brine, basovi uvijek stoje negdje otraga. Tata si je mislio - pa da stoji otraga i ne vidi se, što mu to onda treba. I odustao je. Inače, svi Adelsbergeri su bili sjajni pjevači i svirači. Tata je svirao flautu piccolo i usnu harmoniku.

Oženio se kasno, 1938. godine. Mama Zdenka Štefanac, bila je podrijetlom iz Slunja, a živjeli su Brodu u Zvijezdinoj ulici. Radila je u Šenoinoj kod Ivanića i Vujića u D.P.R.-u („Domaći proizvod rublja“), gdje je naučila fino šivanje. Šest godina je tata za njom hodao, letio oko nje, a bila je jako lijepa, bila u konkurenciji za miss Broda, i to mu se isplatilo. Kad su se vjenčali, još su si godinu dana govorili - Vi. Moj unuk Luka, kad mu to govorim, kaže: „A Bože, koji zaostao svijet!“, ali to je nekada tako bilo. Mama je pričala da nikada na ples nije išla bez pratnje nekoga starijega, bez gardedame. Tata i mama nikada se nisu svađali, tata je mamu obožavao, volio je da se lijepo obuče, dotjera. Imala je barem 50 pari cipela i sandala.

Politikom se tata nije bavio, niti je politiku volio. Imao je dobar primjer, dida je bio političar i veliki Hrvat, pa su ga stoga žandari često hapsili i zatvarali. Baka je uvijek imala pripremljen jastuk i složenu deku da ponese u zatvor.

Stjepan Adelsberger bio je strojovođa, kako je već rečeno, njegova sestra Olga udala se u Zagreb, a i Ivica je u Zagrebu živio. Anđela se udala za krojača Filaka, Bogumil je emigrirao u Njemačku i imao hotele, Paula se udala, Ferdinand je studirao književnost i predavao na jednoj zagrebačkoj gimnaziji, te napisao nekoliko zbirki pjesama i pripovjedaka, a najmlađi, Stanislav, izučio je za krojača i jedini je još živ.

Otkud onda Silviju i njegovom sinu Luki „žica“ za kazalište, pitanje je sad?! U mladosti je pradjed Eugen postavljao amaterski operete („Baruna Trenka“), baka Zdenka obožavala je i pjevušila opere. Mamin ujak Zvonko Štefanac bio je glumac u jednom putujućem kazalištu, pa glumac i režiser u brodskom Gradskom kazalištu 1949.-1951. godine. Djedov bratić Josip Plemenčić (zapravo isto Adelsberger, ali prezime je na nagovor književnika Šenoe kroatizirao) bio je glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i jedan od naših prvih komičara... Eto, toliko je već toga, da onda ništa nije slučajno!

A marljiv, savjestan, duhovit i pričljiv, Silvio je sigurno kao što je i dida Štefo Adelsberger bio. Može reći: - Pa nek sam isti ko dida moj! Dida Štefo uz to, nesretnim slučajem, letio je zrakom, a i Silvio, sigurno često „leti i poleti“, u svojim redateljskim i glumačkim vizijama. I, još nešto, Silvio se, na poticaj dide Štefe, parnjačama upravo zarazio, pa čita i sakuplja svu literaturu o parnim lokomotivama na hrvatskim prugama. Najsretniji je, kaže, kada zamisli da uđe u svoju parnjaču, a polazak najavi njenim otegnutim zviždukom i oblacima bijele pare.

(Posavska Hrvatska, 11. svibnja 2012.)