Na današnji dan, 9. listopada 1992. godine, Savjet Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Bosanske Posavine obratio se javnosti nakon pada Bosanskog Broda. U tom povijesnom trenutku, Hrvati i Muslimani Bosanske Posavine suočili su se s velikim gubicima, jer su gradovi Derventa, Modriča, Odžak, Bosanski Šamac i Bosanski Brod pali pod kontrolu srpskih snaga. Preostali slobodni dijelovi, poput općine Orašje i dijelova Bosanskog Šamca, te Brčko i Gradačac, postali su posljednje linije obrane, gdje su postrojbe HVO-a pružale otpor.
U priopćenju HVO-a iz 1992., ukazano je na sustavni pokušaj etničkog čišćenja Hrvata i Muslimana u Bosanskoj Posavini. Srpske snage, potpomognute snagama iz Srbije, napadale su ovo područje, što je HVO nazvao otvorenom agresijom i pokušajem osvajanja teritorija. "Srbi ovdje nemaju koga 'oslobađati', radi se o najgrubljem obliku genocida," stajalo je u priopćenju, koje je apeliralo na međunarodnu zajednicu da poduzme odlučne korake u sprječavanju daljnjih zločina.
Iako su preostali slobodni dijelovi poput Orašja i Gradačca bili pod kontrolom HVO-a, neprijateljski napadi nisu prestajali. Branitelji Posavine borili su se ne samo za očuvanje svojih domova, nego i za održavanje etničkog identiteta i zavičajnog prava na teritorij.
Za razliku od zemljopisnog, etnički pojam Bosanske Posavine nije jasno definiran, ali nosi velik nacionalno-hrvatski značaj. Tradicionalno se taj prostor, prema povjesničarima poput Mrduljaša, odnosi na općine Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko. Ova područja, u usporedbi s okolnim krajevima poput Bosanske Krajine i Semberije, imala su pretežno hrvatski karakter, iako su prostori bili etnički isprepleteni s hrvatskim, srpskim i muslimanskim stanovništvom.
Povijesno gledano, Hrvati su Bosansku Posavinu smatrali svojim prirodnim teritorijem, te se s njom povezivalo snažne političke aspiracije. To potvrđuje i činjenica da Srbi i Bošnjaci rijetko sebe nazivaju "Posavcima" ili "Posavljacima", dok su Hrvati Posavine uvijek snažno isticali svoj zavičajni identitet. Već 1939. godine, prilikom uspostave Banovine Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije, Posavina je bila prepoznata kao prostor s pretežno hrvatskim stanovništvom, a tijekom raspada Jugoslavije 1990-ih, Hrvati su pokušali osigurati političku autonomiju kroz uspostavu Hrvatske zajednice Bosanske Posavine.
Bosanska Posavina današnjice još uvijek se bori s posljedicama rata. Iako su neki Hrvati uspjeli vratiti se svojim domovima, Bosanska Posavina više nije etnički hrvatska kao što je nekada bila. Padom Bosanske Posavine 1992. godine, Hrvati su izgubili ne samo teritorij, nego i demografski, politički i kulturni utjecaj na tom području. Hrvati su se, tijekom rata i nakon njega, masovno iseljavali, a danas je njihov povratak u Republiku Srpsku, gdje se nalaze neki dijelovi Posavine, izrazito ograničen. Mnogi Hrvati koji su izbjegli tijekom rata našli su nove domove u Hrvatskoj, Europi, pa čak i prekomorskim zemljama, te se rijetki od njih namjeravaju vratiti. Razlozi za nedostatak povratka dijelom su vezani uz negativan odnos lokalnih vlasti prema hrvatskom stanovništvu, a dijelom uz psihološku barijeru koju predstavlja život pod srpskom vlašću, gdje bi Hrvati, iako na povijesnim prostorima, bili svedeni na manjinsku populaciju.
Kulturni identitet Hrvata Posavine također je oslabio. Tradicionalne manifestacije i običaji svedeni su na folklorne događaje, dok je politički i društveni utjecaj Hrvata u Bosanskoj Posavini gotovo nestao. Međunarodna zajednica, kroz razne mirovne sporazume poput Daytonskog, nije uspjela vratiti etničku ravnotežu u Bosanskoj Posavini, iako su tijekom rata postojali planovi, poput Vance-Owenovog, koji su predviđali formiranje hrvatske jedinice u tom dijelu BiH.
Unatoč naporima, hrvatski politički vrh, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, nije uspio osigurati stratešku podršku za povratak i opstanak Hrvata u Posavini. Danas se status Hrvata Posavine sve više svodi na status nacionalne manjine u srpskom entitetu Republike Srpske, a prostorno-demografski okvir koji je trebao omogućiti očuvanje hrvatskog identiteta gotovo da više ne postoji.
Ovaj proces gubitka političkog, etničkog i kulturnog identiteta odvijao se polako, ali postojano, gotovo neprimjetno za širu javnost, ali sa snažnim posljedicama za hrvatsku zajednicu u BiH. Hrvati Posavine su, prema mnogim promatračima, najveći gubitnici rata u BiH, budući da su izgubili teritorij na kojem su živjeli stoljećima, a njihova prisutnost na tom prostoru postupno blijedi.
Demografske projekcije za Bosnu i Hercegovinu koje je objavio UN 2019. godine dodatno potvrđuju tešku situaciju za Hrvate u BiH. Nastavit će se negativni demografski trendovi, uključujući iseljavanje i prirodnu depopulaciju, što će dugoročno utjecati na opstanak Hrvata, posebice u Posavini i srednjoj Bosni. Bez strateškog plana i podrške, proces iseljavanja će se nastaviti, a hrvatski identitet u Posavini mogao bi potpuno nestati.
Pad Bosanskog Broda 1992. godine i širi gubitak Bosanske Posavine predstavljaju jednu od najtragičnijih epizoda za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Unatoč hrabrom otporu i naporima HVO-a da obrani ovaj povijesno hrvatski prostor, politički i vojni interesi prevagnuli su nad etničkim načelima. Danas, 32 godine kasnije, Hrvati Bosanske Posavine suočavaju se s gubitkom svog etničkog, političkog i kulturnog identiteta, a bez snažne političke i društvene podrške taj će proces vjerojatno biti nepovratan.
foto;Hrvati i život Bosanske Posavine FB
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
