Sve Marijine ljubavi

Mariju je rano probudila neobjašnjiva težnja da ustane iz kreveta, a onda ju nešto upravo vuklo do police i da uzme knjigu njemačkih pjesama. Gotovo joj se sama otvorila stranica s pjesmom koja započinje: Putuj, putuj, sutradan……Gubitak se ne može nadoknaditi! Uz pjesmu su bili kao drhtavom rukom napisani inicijali: M. J., kojih ranije, dobro je znala, nije bilo. Srce joj je uzbuđeno lupalo, a kad se sabrala, stalno je mislila - Zar je to moguće!, jer sve je shvatila.

Marija se odmah spakirala i istog jutra otputovala vlakom u Ogulin. Kad je tamo došla u bolnicu, on je već bio mrtav i sestre su joj rekle je da je cijelu noć bio u teškoj agoniji.

- Bila je to mamina još studenska velika ljubav, sudac u Ogulinu Mijo Jakupčević iz Gornjih Glavnica kod Bjelovara. On je obolio od TBC-a i liječio se u bolnici. Mama ga je posjećivala. Upoznali su se u Zagrebu kad je počela studirala pravo, – kaže gospođa Tanja Kovačević.

– Ja sam tu knjigu vidjela, mama mi je pokazivala i te inicijale. Ali za vrijeme rata kod nas su stanovala dva njemačka oficira i oni su odnijeli nekoliko njemačkih knjiga, među ostalima i tu. Mama je vjerovala da se radilo o prijenosu energije, posebnom stanju paranormalnosti, koje je proizašlo iz duboke povezanosti dvoje zaljubljenih. Mijina energija, njegov duh je napisao inicijale i njoj sugerirao da dođe u Ogulin. Na žalost, stigla je prekasno. Mijo je umro 1923. godine u 33. godini života i sahranjen je na bjelovarskom groblju, evo, zapisala je mama na poleđini njegove fotografije, a napisala je i ovo: „Moja prva, najljepša, romantična ljubav“.

Marija Muravić je rođena u Brodu na Savi 1898. godine. Potječe iz stare obitelji koja je Brodu kroz dva stoljeću davala trgovce, obrtnike, oficire, senatore, gradonačelnike i druge uglednike. Otac joj je bio Josip Muravić, prvi brodski školovani slikar. Završio je Kraljevsku obrtnu školu u Zagrebu, te polazio Kraljevsku akademiju u carskom Beču. Marijina majka, učiteljica Ana Sušnić, je iz Carevdara. Josip ju je upoznao kada je freskama oslikavao crkvu u ovome mjestu kraj Križevaca. Udajom, Ana je prestala raditi kao učiteljica. Josip i Ana imali su četvero djece, sina i tri kćeri. Vladimir je umro od meningitisa u petoj godini života. Marija je najstarija od kćeri. Zlata je bila profesorica francuskog jezika na gimnaziji u Sušaku. Trebala se udati, ali je oboljela od raka i umrla u 36. godini. Ružica je išla u glazbenu školu, pjevala je u zboru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ali i glumila. Udala se za suca Haberlea (brata poznatog arhitekta), koji je za NDH bio predsjednik suda u Brodu. On je otišao u partizane, ali se neoprezno vratio u Brod i bio uićen, pa deportiran u logor Jasenovac, gdje je i pogubljen.

A, Marija je polazila u Zagrebu Kraljevski ženski licej koji je završila 1916. godine. Tri godine kasnije dobila je svjedodžbu osposobice za službu na pučkim školama. I radila je jedno vrijeme na nekim školama, pa pošla na fakultet. Uz spomenuto pravo, upisala je i medicinu, ali je na koncu na Mudroslovnom fakultetu završila biologiju i zemljopis, što je neizmjerno voljela. I tako je postala prva Brođanka koja je stekla fakultetsku naobrazbu. U Brodu je to nekada bilo dobro znano, ali zaboravilo se.

Posao profesorice Marija dobiva na gimnaziji u Bjelovaru 1924., pa iste godine u Bihaću, a onda ju dekretom šalju 1925. godine čak u Bitolj, Bitolu u Makedoniju. Te godine se i udaje za profesora crtanja Ivana Ivanovića Avilova, Rusa koji je radio na istoj gimnaziji. Ivan je rođen 1891. godine i to iz zabranjene veze jedne plemkinje, pa ga je majka ostavila na pragu mjesnog lugara. Cijelo vrijeme plaćala je za njegovo uzdržavanje i školovanje. Talentiran za slikarstvo, Ivan je završio likovnu akademiju u Kijevu. U Jugoslaviji se našao kao izbjeglica, belogardijski oficir u carskoj gardi, koji je 1918. pobjegao pred revolucijom nakon pada carske Rusije. Došao je bolestan od tifusa i najprije se liječio u karanteni u Beogradu. Po izlječenju zaposlio se kao srednjoškolski profesor, pa dekretom također dobio posao u Bitolju. Bitoli

Gospođa Tanja rodila se 1927. u Bitolju Bitoli, a onda su Avilovi premješteni na gimnaziju u Knjaževac, lijepi gradić na Timoku u istočnoj Srbiji, blizu bugarske granice, i ostali tamo dvanaest godina. Tu im se rodila i druga kćer, Jelisaveta, a 1929. u Brodu je rođen sin Vladimir. Djeca su svake godine cijela dva mjeseca ferija provodila u Brodu, zapravo u brdu, u voćnjaku i vinogradu Muravića. Baka Ana sušila je voće, pekla pekmeze, pravila kompote i slala im u Knjaževac.

I gospođi Tanji otac je u školi predavao crtanje, pa ga je u razredu s poštovanjem oslovljavala „gospodine profesore“. I nije bilo protekcije, znao ju je pred cijelim razredom ukoriti ako su joj olovke bile nezašiljene.

Bio je savršeni crtač, sačuvan je jedan cijeli blok njegovih prekrasnih crteža geometrijskih i biljnih motiva izrađenih s velikom preciznošću i u skladu boja. Jednako je bio i dobar portretist. Samo, toga je malo sačuvano.

Godine 1939. Ivan je obolio od čira na želucu. Liječnik mu je zabranio pušenje, ali on se liječničkoga savjeta nije pridržavao, potajno je pušio, dobio trovanje nikotinom i iste godine umro u bolnici u Zaječaru. Sahranjen je u Knjaževcu.

Ubrzo je počeo Drugi svjetski rat i bio sve bliže Jugoslaviji. Marija je djecu poslala roditeljima u Brod, a potom došla i sama. Čak je i sav namještaj i sve svoje stvari vlakom doselila, pun jedan vagon, što je onda bio pravi pothvat. Svojim vezama, posao je dobila na brodskoj gimnaziji.

U „Izvještaju“ škole zapisano je: Avilov Mara, profesor gimnazije u Knjaževcu, preuzeta je u službu Nezavisne Države Hrvatske naredbom ministra bogoštovlja i nastave br. 2102-II od 25. V. 1941. i postavljena na ovu školu. Direktor je u to vrijeme bio svećenik dr. Josip Gunčević, koji ju je vrlo cijenio i uvažavao. Čak mu se i suprotstavljala, ali nikada joj nije naudio.

Uz predavanje prirodopisa i zemljopisa, profesorica Avilov bila je i čuvarica mineraloško-geološke zbirke. I sama je imala veliku zbirku minerala koje je prikupila planinareći još u studentskim danima. Obišla je sve slovenske planine, Velebit i Kapelu, bosanska brda i vrleti...

I tu se rodila još jedna ljubav.

Bio je to treći muškarac u Marijinom životu, zagrebački student zemljopisa i također strastveni planinar Tvrtko Kanaet iz Sarajeva (rođen u Banja Luci 1900.). Družili su se, planinarili, no životni putovi su im se potom razišli.Profesorica Avilov radila je na brodskoj gimnaziji do 1947. godine, kada je otišla u prijevremenu mirovinu. Njen otac Josip Muravić umro je 1946., a supruga mu Ana godinu dana kasnije. Tako je Marija Avilov veći dio godine provodila je sama u Brodskom Vinogorju, u roditeljskoj vili „Vladimirovac“ oko koje je još njen otac zasadio, a ona s velikom ljubavlju nastavila uređivati pravi mali arboretum, toliko poseban da je danas i pod zaštitom. Samo je ruža nekada bilo preko dvije stotine.

Onda se Marija opet aktivirala u prosvjeti, te je na školi u Vinogorju predavala još generacijama učenika. Bila je svestrano obrazovana, nije bilo predmeta koji nije mogla predavati. Uz njemački i francuski, sama je naučila engleski jezik, pa učenicima i instrukcije davala. Sakupljala je biljke, prešala, radila herbarije. Bavila se slikanjem, pisala pjesme, započela i roman pisati. Stotine stranica natipkala je strojem, a naslov je: Sunčani dani jednoga proljeća. Njena unuka, Lidija Kovačević, dobila je sad zadatak da roman pročita, pa ćemo tako saznati i njegov sadržaj. Možda je autobiografski, te profesoricu Avilov još bolje upoznamo.

Voljela je životinje, liječila bolesne ptice, mačke, čak je gušterima „krpala“ otkinute repove. A djeca su joj donosila pune boce guštera i ona ih je puštala u svoj vrt. Tu ljubav za prirodu, bilje, životinje, naslijedile su njena kći Tanja i unuka Lidija, koje ističu da je njihovo brdo bogomdan raj na zemlji, gdje je milina odmarati se u bujnom zelenilu mnoštva egzotičnog drveća, grmlja i cvijeća, gledati skakutanje vjeverica, njihovo penjanje po drveću i slušati cvrkute raznih vrsta ptica koje tu nitko ne uznemirava.

- Baka je bila jako vitalna, uravnotežena i dobrih živaca, razumna jako, puna volje za život i energije za rad. U njoj je bila jedna ravnoteža i sklad i neizmjerno velika ljubav za sve živo u prirodi, za sve što ju okružuje, - kaže Lidija.

Želja za putovanjima i planinarenjem nije ju napustila niti u zrelim godinama. Jednom se u Zagrebu dogovorno sastalo društvo još iz njenih studentskih dana i, kojeg li iznenađenja, došao je Tvrtko Kanaet. On je doktorirao u Ljubljani 1953., a tema njegove disertacije bila je „Podveležje i Podvelešci (krš, geomorfologija, hidrografija)“. Postao je uvaženi profesor geografije, osnivač Katedre za geografiju pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1950., kojom je rukovodio punih trinaest godina. Osnivač je Geografskog društva BiH 1947. i Speleološke sekcije. Godine 1945. bio je među osnivačima „Napretka“. Nije se ženio, živio je sa sestrom.

Na obostranu veliku radost, staro prijateljstvo, pa i simpatija, s Marijom opet je uspostavljena. Otada su skupa putovali, planinarili, družili se, dopisivali, dolazio je u Vinogorje. Sretni i zaneseni kao u svojim mladenačkim danima. Možda su čak kovali planove i o zajedničkom životu. Jednom su i Lidiju u Kranjsku Goru i na Grossglockner u Austriji poveli, a kako je bila nestašna, baka ju je prvim vlakom ekspedirala kući. No, nije to bio baš takav neoprostivi nestašluk, prije da je baka s Tvrtkom htjela ostati sama.

Onda, 1967. godine, Marija gubi i svog trećeg muškarca.

– Sjećam se, bili smo kod sestre, ona se udala Novotni, kada su u vijestima na televiziji rekli: "U Dubrovniku je umro znanstvenik, geograf Tvrtko Kanaet". Mamu je to tako pogodilo da smo joj morali dati sredstvo za smirenje, – kaže gospođa Tanja.

Svoju treću ljubav Marija Avilov je nadživjela punih dvadeset godina. Živjela je smireno u svom zelenom raju na posjedu „Vladimirovac“, mnogo je čitala i dalje svu svoju ljubav poklanjala životinjama, uzgoju i njegovanju bilja, stoga je i naslov priče „Sve Marijine ljubavi“.

Umrla je u dubokoj starosti 1987. godine.

(Posavska Hrvatska, 12. srpnja 2013.)