Lijep kao grčki bogovi s Olimpa

„Hrvatska zajednica“ izvještava da je 11. ožujka 1922. godine započela gradnja zgrade Podružnice Prve hrvatske štedionice. Grad je plac na najatraktivnijem mjestu,, na glavnom brodskom trgu, vis-á-vis Kraljevske realne gimnazije, na mjestu današnje robne kuće „Vesna“, prodao Štedionici kako bi se namaknula sredstva za dogradnju drugog kata gimnazije, koja je postala pretijesna za sve veći broj učenika. Plac od 310. m² prodan je uz cijenu od 3.000 kruna po kvadratnoj hvati, tako je dobivena svota od 930.000 K. Tim novcem financiran je prijenos gradske vage i kaldrmisanje oko nje, a ostatak je pridodan zakladi za podignuće gimnazije. Ali, već u proljeće 1921. za gradnju Štedionice navezena je cigla i pijesak kod gradske vage, a od gradnje cijele te godine nije bilo ništa. U Brodu se sve vrlo teško radja – pisala je štampa. Gradnja je završena za dvije i pol godine i u srijedu, 17. rujna 1924., svečano je useljena brodska podružnica Prve hrvatske štedionice u vlastitu zgradu. Gradnjom veličanstvene zgrade Praštedione, kako su ju još zvali, u to vrijeme najveće brodske građevine, zatvoren je pogled na omiljeni park i šetalište Klasiju, ali je trg uljepšan, jer dotad je na tome mjestu u sajmene dane bilo "parkiralište" bezbroj seljačkih zaprežnih kola, iza kojih su ostajale gomile smeća i širio se neugodni vonj konjske balege i mokraće.

Projekt palače Štedionice izradio je zagrebački arhitekt Pavao Jušić, viši profesor Srednje tehničke škole, a radove izveo brodski graditelj Josip Cviić mlađi. Ova monumentalna zgrada, dužine četrdeset metara, bila je i prva trokatnica sagrađena u Brodu na Savi. Smireno, jednostavno i skladno pročelje palače ukrašavala je jedna umjetnina koju je izradio akademski kipar i profesor crtanja s brodske gimnazije Milan Cindrić, bogomdani umjetnik, kako ga nazivaju brodske novine. On je studij kiparstva završio na akademiji u Müchenu, a u Brodu predavao od 1921. do 1927. godine. Njegov rad u Brodu su i spomen-ploče Matiji Mesiću i Branku Radičeviću, te nadgrobna ploča Stjepana pl. Horvatha i supruge.

Cindrić je za Štedionicu napravio veliki brončani haut-reljef, visoki reljef realističkog oblikovanja, gdje likovi izlaze iz plosnate površine više nego polovicom svoga obujma. Na žalost, ne postoji posebna fotografija Cindrićevog reljefa (vidljiv je samo na snimkama cijele zgrade Štedionice), ali je detaljno opisan u ondašnjoj brodskoj štampi, te si možemo predočiti njegovu impozantnost, sadržaj i izgled.

Ovih je dana podignut i na trokut pročelja palače I. hrv. Štedionice pričvršćen krasan reljef, koji imade predočiti značenje našega u pokrajini, a možda i u kraljevini najstarijega novčanoga zavoda.

Središte je reljefa bog trgovine Merkur, koji oslonjen na glavicu korintskoga stupa, napola leži. Figura boga je iznad čovječje veličine, na glavi imade kapu s krilima (vjesnik bogova), a u ruci štap oko kojeg su se ovile dvije zmije. Gornji dio, a napose glava je potpuno izrađena, dakle je više kip, negoli reljef. Lice je kipa vrlo lijepo izrađeno, te podsjeća na kipove iz Perikolova doba, dok se na golome tijelu lijepo ističe pravilna i snažna muskulatura.

S jedne strane Merkura (do nogu) vidi se nekoliko snopova žita i tri košnice, što simbolizira ratarstvo i gospodarstvo, a s druge strane (iza leđa) vidi se veliko kolo, nakovanj i nekoliko škrinja, što simbolizira industriju, obrt i trgovinu. U pozadini je polukružni vijenac, što bi imalo značiti sunčevu polukuglu. Cijeli reljef lijepo je izrađen pa privlači pažnju mnogih gledalaca, koji ga podulje vremena promatraju i hvale, – pišu „Brodske novine“ 1923. godine.

Cindrićev reljef bio je pričvršćen na pročelje palače, dakle visoko u visini krovišta. Bio je u obliku trokuta s osnovicom dužine čak nevjerojatnih 14 metara. Ova impozantna umjetnina u bronci s bogom Merkurom u nadnaravnoj veličini, plijenila je poglede, ali je trebalo dobro iskrenuti vrat da bi se s razine Jelačićevog trga sagledala. Upamćeno je da je kao kiparski model za rimskog boga trgovine i dobiti – Merkura, profesoru Cindriću pozirao naočiti, visoki, skladno građeni, učenik brodske Kraljevske realne gimnazije Maksimilijan - Max Žagar, iz slavne prve generacije brodskih maturanata 1922./1923. Njegov lik poznat nam je sa zajedničke fotografije maturanata. Pa, naočit je, nema šta!

U toj generaciji učenika jednako krasni, stasiti dečki bili su Stjepan Grdešić, pa Ferdinand Persoglio, a zašto je izabran baš on, možda će ostati tajna? No, iako sam godinama pokušavao o Maxu saznati nešto više, podataka je bilo malo. U brodskom Državnom arhivu pronašao sam: rođen je 1901. godine u Gornjim Podgracima, okružje banjalučko. Njegov otac Ivan bio je strojar. U VII. razred Kraljevske realne gimnazije u Brodu na Savi Max je upisan u Glavni katalog školske godine 1921./1922. godine sa svjedodžbom VI. razreda donjogradske gimnazije u Zagrebu, gdje je polagao kao privatni učenik. Kao mjesto stanovanja navedena je Krapina. Samo, Max je na fotografiji brodskih maturanata, ali ga nema u popisu onih koji su maturu i položili, a nema ga ni u sljedećoj generaciji. Što se dogodilo, tada još nisam znao.

Ali, taj mladac oduševljavao se ludim brzinama i jakim motorima. Vozio je motore i na brodskom trkalištu „Vijuš“ gdje je 1927. uređena trkališna staza po standardima međunarodne motociklističke federacije. „Posavska štampa“ 8. kolovoza 1930. piše da je u turističkoj kategoriji do 500 ccm postigao najbolji rezultat Žagar, a u rujnu iste godine na brodskom klupskom prvenstvu, dotad najvećoj mototrci na ovom trkalištu, u kategoriji 500 ccm (15 krugova) bio je prvi na motoru BSA 500. Također u kategoriji 1200 ccm (10 krugova) Žagar je opet na motoru BSA bio prvi. Max Žagar te je godine i u upravi „Moto i biciklističkog športskog kluba“, gdje obnaša dužnost potpredsjednika. Klub je osnovan 1925. godine kao „Biciklističko športski klub“. Inicijativom ing. Jiraseka od 1927. formirana je i motociklistička sekcija, te je klub promijenio ime.

Kod brodske obitelji Uidl, gospođe Nade i gospodina Dražena, slučajno sam saznao o Maxu Žagaru i njihovim vezama s njim. Max je bio zaposlen na mjestu činovnika u „Jugometalu“ pri Tvornici vagona. Uz tvornicu je, prema Malom Parizu, bila i stambena zgrada, visoka prizemnica s mansardama, u kojoj je stanovao. Gospodin Dražen Uidl, kojemu je Maxo (tako su ga u obitelji zvali) bio tetak, sjeća se malog bazena u dvorištu te kuće gdje se kupao zajedno s Maxovom djecom: Vlatkom, Zdravkom i Brankom.

Vatroslav Uidl, otac gospodina Dražena, išao je s Maxom u isti razred gimnazije, bili su dobri kolege i oženili su Brođanke, sestre Jagar. Vatroslav Dragicu, a Max Ljerku. Samo, Max se kasno oženio, imao je već 35 godina, no što bi se i žurio, kada je onako naočit bio više nego uspješan kod žena. A, tu je bio i sjajni brzi motor, na koji su onda, kao i danas, sigurno djevojke jednako „padale“. Gospodin Dražen upamtio je Maxovu pasioniranu strast za motorima, brzinama, vratolomijama i „gasom do daske“. Jednom je cijelu gužvu napravio uvezavši se s motorom u otmjenu restauraciju „Tri gavrana“, gdje je upravo bio židovski „Purin bal“. Uredovala je policija i kaznila ga.

Bio je i dobar čovjek, zaključuje gospodin Dražen Uidl, jer kada su naglo umrli roditelji supruge Ljerke, uzdržavao je i školovao njenog brata Rudiku (veterinar) i sestru Spomenku (liječnica). Pred Drugi svjetski rat Žagarovi su odselili u Zagreb.

Posredstvom Uidlovih stupio sam u kontakt sa sinom Maxa Žagara, gospodinom Zdravkom, koji je biografiju oca nadopunio. Žagarovi su iz Gorskoga Kotara, iz okolice Čabra. Maxov otac Ivan bio je viši strojarski tehničar, školovan u Beču, a onda je, budući vrlo sposoban, radio na velikim projektima diljem Austro-Ugarske Monarhije, u Austriji, Češkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji (na gradnji prve hidrocentrale na Dravi kod Maribora), Hrvatskoj (tvornica stakla Samobor), Bosni... Kako je Ivan mijenjao radna mjesta, selila je i familija i svako dijete rodilo se u drugoj zemlji. Obitelj je bila brojna, sedam djevojčica i dva dječaka. Max je bio najmlađe dijete. Problem je bilo njihovo školovanje, jer seljenjem, mijenjao se jezik nastave, pa je Ivan uzeo privatnog učitelja, te su djeca privatno polagala razrede. Uz učitelja bile su i tri služavke i jedna koza, da bi djeca pila zdravo kozje mlijeko.

Max je rođen u Gornjim Podgracima, kako je već rečeno, gdje je njegov otac radio na eksploataciji šuma s planine Kozare. I ostali su Žagarovi u Bosni sedam godina. Kako je šuma eksploatirana, upamtio je iz priča gospodin Zdravko: s nepristupačnih brdskih vrhova do umjetnog jezera u podnožju, napravljena je kao „bob staza“ za balvane duga 24 kilometra. Kada se jezero napunilo balvanima, minirali su branu i vodeni bi val otplavio balvane u Savu, a onda su povezani u splavi transportirani do tvornica drvne industrije, pa tako i do brodskih. U mirovini Ivan Žagar je došao živjeti u Bosanski Brod, gdje je već boravila jedna od njegovih kćeri – Hanza. Njena kuća je bila u Mahali na obali Save. Max je išao u brodsku gimnaziju, ali je u Zagrebu, opet privatno, polagao maturu. Bio je vrsni gimnastičar - sokolaš, bavio se mačevanjem, biciklizmom i kao osobito skladno građenog mladića zapazio ga je profesor Cindrić. Eto razloga zašto je kao model za reljef Prve hrvatske štedionice izabran baš on. Bio je pravi model za lijepog, snažnog boga Merkura. To je, uz divljenje, u Brodu upamćeno.

Poslije mature Max je radio u Tvornici vagona i mostova d. d., odnosno „Jugometalu“, poduzeću tvorničkog koncerna. „Jugometal“ je osnovan 1922. godine i proizvodio je okove za prozore i vrata, ali i mnogo toga potrebnog Tvornici vagona. Kada je 1939. godine Tvornica vagona otvorila veliko predstavništvo u Zagrebu, u Gajevoj 2, Max je otišao u Zagreb i vrlo uspješno vodio to predstavništvo. Govorio je nekoliko jezika, latinski i starogrčki. Samo, predstavništvo je bilo kratkog vijeka, jer došao je Drugi svjetski rat, pa je poslije rata, do mirovine, radio u tvornici „Prvomajska“ kao šef kapitalne izgradnje. Bio je strastveni lovac i dugi niz godina tajnik Lovačkog saveza Hrvatske. Umro je 29. lipnja 1982. godine.

Sportom će se baviti i Maxov sin Zdravko, koji je igrao u jugoslavenskoj vaterpolo reprezentaciji. A tradiciju sportaša u obitelji nastavio je i Zdravkov sin Marko, također uspješni hrvatski vaterpolo igrač i kći Iva, koja se bavila sinkroniziranim plivanjem, te je danas jedna od 28 svjetskih olimpijskih sudaca za ovaj sport. Iva i Marko žive u Americi. Ona je menadžer za komunikacije, a on bankar.

A zgrada Prve hrvatske štedionice stradala je u savezničkim bombardiranjima Broda u Drugom svjetskom ratu. Dobivši izravne pogotke, urušen joj je cijeli jugozapadni dio od krovišta do prizemlja, no veći dio zgrade bio je još uvijek u dobrom stanju, tako da se dala popraviti, jer u Brodu su popravljeni i teže stradali bombardirani objekti. Pogledamo li samo fotografije urušenog hotela „Grand“ („Brod“), zgradu magistrata (općine)... Ali ovu zgradu nije bilo lako sravniti sa zemljom. Kažu, da se od siline detonacije pri rušenju Prve hrvatske štedionice i njenih čvrstih trezora ne polupaju stakla izloga trgovina na Trgu Maršala Tita, sva su tada privremeno izvađena. A na dan rušenja nije bilo ni nastave u nasuprotnoj Gimnaziji, što još dobro pamte ondašnji gimnazijalci.

Suludim rušenjem ove palače 1950. godine – kažu, samo zato što se „Prva hrvatska“ zvala, što ondašnjoj primitivnoj komunističkoj vlasti nikako nije odgovaralo – uništeno je i vrijedno remek-djelo prof. Milana Cindrića. Reljef se vjerojatno razbio urušavanjem zgrade pavši s velike visine. Tako danas nismo u prilici diviti se bogu Merkuru i njegovom modelu Maxu Žagaru.

Autor: Zvonimir Toldi

(Posavska Hrvatska, 18. i 25. svibnja 2014.)