Mama i ja uz kavu smo gledali opere, a slušali smo i Beatlese i Rolling Stonese

Moja ljubav prema glazbi rodila se u najranijem djetinjstvu. Već s tri godine počeo sam pjevati u crkvenom zboru. Nije to bio pravi zbor, pjevali smo na vjeronauku, a ja sam uvijek izvodio nešto samostalno, piše Večernji list. Danas se šalim kako je moj prvi solo nastup bio u crkvi Gospe brze pomoći u Slavonskom Brodu. Pjevao sam: “Sunašce tone, anđeli zvone Božić, Božić!” – prisjeća se 42-godišnji Krešimir Špicer, zvijezda međunarodne operne scene, tenor svjetskog glasa kojeg su posljednjih desetljeća osvjetljavali reflektori najvećih pozornica u Francuskoj, Italiji, Engleskoj, Austriji, SAD-u...

Krešimir je još 1993. godine kao član zbora brodske Gimnazije Matije Mesića išao pjevati u Amsterdam. Bio je na audiciji, čuli su ga i primljen je na tamošnji konzervatorij. Otišao je u ranoj dobi i to je razlog što ljudi u Hrvatskoj za njega godinama nisu čuli. U njegovoj obitelji svi su bili glazbenici. Tata je svirao harmoniku, mama je pjevala u crkvenom zboru. Glazbenu školu prvi je upisao Krešimirov tri godine stariji brat Hrvoje, a zatim i on.

– U našoj je kući sve bilo u znaku glazbe. Osim slušanja Beatlesa, Rolling Stonesa i sličnih grupa, uvijek smo njegovali i ljubav prema klasičnoj glazbi. Ozbiljnija prekretnica uslijedila je u vrijeme Domovinskog rata, kada sam ja zaista zavolio operu. Na televiziji su negdje iza podneva puštali opere iz najvećih svjetskih opernih kuća. Mama i ja skuhali bismo si kavu i gledali. To je bio naš ritual – kaže Krešimir.

Još kao dijete primijetio je da ljudi na njegovo pjevanje reagiraju drukčije nego kada to radi netko drugi. Privlačilo ga je kada bi vidio koliko je u stanju dirnuti vjernike u crkvi, kako slušaju dok on pjeva.

– Meni ta pozornost nije podizala ego, upravo suprotno. Bilo je to ispunjenje slično onome kada nekome kupiš odličan poklon i znaš da će mu se svidjeti. Takav osjećaj obuzeo me kada sam počeo pjevati i nikada me nije napustio – domeće.

Špicer je umjetnik koji stalno radi na sebi i usavršava se, ali priznaje da u cijeloj priči mora postojati i komadić sreće. Moraš se, objašnjava, u pravom trenutku naći na pravom mjestu da se dogodi ono nešto. Primjerice, on nikada nije pjevao Monteverdija ili barok, a onda je kao 23-godišnji student 1999. godine igrom slučaja dobio glavnu ulogu u operi “Povratak Odiseja u domovinu”. Dogodilo se to na jednom od najpoznatijih svjetskih opernih festivala Aix-en-Provence u Francuskoj. Poznati dirigent William Christie pozvao ga je da se prijavi na audiciju. Krešimir je kupio note da vidi o čemu je uopće riječ, za jednu večer naučio cijelu ariju i već sutradan svojom izvedbom oduševio žiri. Dobio je priliku i iskoristio ju je. Tada je započeo njegov zvjezdani uspon.

– Do tada sam već održao puno koncerata, ali nikada nisam bio na sceni u kostimu i pjevao u operi. Svi koji su tog dana nastupili bili su mladi pjevači na početku karijere, ali ja sam igrao glavnu ulogu. Predstava je ispala fenomenalno. Imali smo s njom svjetsku turneju, izvodili je u New Yorku, Parizu, Londonu, Beču, Berlinu i drugim metropolama, a mene su kao glavnog glumca svi gledali i to me lansiralo – nastavlja svoju priču Krešimir.

Bolji poznavatelji operne scene ističu kako brodski tenor ima veliki, uzbuđujući, rihterovski glas kojim uspješno može izvesti interpretativne poslastice tako potrebne u baroknim ulogama. Nastupao je u najvećim svjetskim koncertnim dvoranama. U kultnoj milanskoj Scali pjevao je toliko puta da se već udomaćio. Primjerice, lani je ondje dijelio ulogu Bajazita sa svojim uzorom iz djetinjstva, slavnim Placidom Domingom. Doživio ga je kao velikog radnika zaljubljenog u glazbu koji se trudi uvijek dati sve od sebe i koji je u svojoj glamuroznosti uspio zadržati najljepše ljudske vrline, velikodušnost, kolegijalnost i golemo srce.

– Suradnja s legendarnim maestrom Domingom bila je nestvarna. On je institucija u svijetu klasične glazbe, bilo mi je neopisivo zadovoljstvo i čast. Priznajem da me je u početku bilo malo strah, pa imao sam njegov poster na zidu u svojoj sobi! No kad sam vidio kako je pozitivno reagirao na moj rad i pjevanje, strah je nestao. Znao mi je reći: “Bravo, svaka čast, kako si to uspio, ja to tako ne mogu otpjevati”. Ostale su lijepe uspomene i nadam da ćemo se opet sresti i zajedno pjevati – kaže Krešimir.

Posljednjih desetak godina stalno je nastanjen u Parizu, gdje živi sa suprugom Julie, desetogodišnjim sinom Gregorom i osmogodišnjom kćerkicom Louise, ali svakog ljeta vraća se u rodni Slavonski Brod. Kad ne pjeva, bavi se crtanjem i slikanjem. Na pitanje kako se postaje veliki operni pjevač, odgovara kako tajna uspjeha ne postoji.

– Ove moderne, milenijske generacije govore da smo svi jednaki i da svi mogu sve. Ja se s time ne slažem. S talentom, odnosno glasom se rodite. To je prvo i osnovno. I onda taj talent treba razvijati. Pored pjevanja, morate naučiti glumiti, biti opušteni na sceni i imati dovoljno vjere u sebe. Samo će vas ukupnost svih tih činitelja učiniti posebnim – zaključuje Krešimir Špicer.

S tri godine pjevao je u crkvenom zboru, a danas Krešimir Špicer u šali kaže kako je njegov prvi solo nastup bio u crkvi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu

Foto: Privatni album