Barbara Tolić o čitateljskim navikama mladih i društvenim mrežama: Oni su naša nada u bolju budućnost

Barbara Tolić magistra je edukacije hrvatskog jezika i pedagogije iz Slavonskog Broda, a živi i radi u Zagrebu. Njezina ljubav prema hrvatskom jeziku i književnosti počinje, kako kaže, i prije nego što je naučila čitati, dok je slušala priče koje su joj čitali njezini roditelji. Oduvijek je razmišljala o riječima, a kada je naučila čitati, ljubav se rasplamsala i nije prestajala čitati.

Iza nje stoji nekoliko uspješnih projekata posvećenih njegovanju i promicanju hrvatskog jezika i književnosti te je tako uz kolegicu i prijateljicu Željku Jeličanin pokrenula HJzasve i Književne kritičarije. Priča o ovim dvama projektima počinje 2016. godine željom ovih dviju mladih žena da podijele citate zabilježene pri čitanju ili razgovaraju o zanimljivim jezičnim zavrzlamama. Kaže Barbara da „prostor“ na Facebooku nakon godinu dana rada nije bio dovoljan pa su se okušale i u duljim formama, što su upravo Književne kritičarije na kojima pišu o književnim djelima i književnosti općenito te razgovaraju s domaćim autorima.

– Nakon dvije godine nastala je i stranica na Instagramu, a sad smo čak i na TikToku, iako još uvijek nismo sigurne što o njemu mislimo… Okupile smo skupinu zaljubljenika u jezik i književnost koja sada kombinirano broji više od 20 tisuća pratitelja i sve više raste, a iz toga su se izrodile brojne zanimljive rasprave. Pišemo o onome što volimo, o onome što nas iznenađuje ili oduševljava. Ljudi nam se sve više javljaju i pitaju nas za savjet ili mišljenje pa i takve upite pretvaramo u sadržaje na stranicama.

Kakvim se idejama vodite pri, da tako kažem, promicanju pisane riječi?

– Želimo jezik i književnost približiti svima. Pomoći u svakodnevnoj (formalnoj) komunikaciji, obogatiti način izražavanja, jednostavnim i zabavnim pojašnjenjima pokazati da standardni jezik nije bauk. Što se tiče književnosti – želimo potaknuti druge da se zaljube u prekrasna djela, barem im malo pokazati da gube mnogo ako se barem ponekad ne zapute u čarobni svijet koji knjiga nudi.

Možeš li iz svih dosadašnjih suradnji s domaćim autorima istaknuti neku koju ćeš još dugo pamtiti, što po samom opisu posla, što po atmosferi tijekom suradnje?

– U jednom smo trenutku prošlogodišnje karantene Željka i ja odlučile napraviti seriju intervjua s domaćim autorima i odlučile smo ciljati visoko –javile smo se Kristianu Novaku. Kada je odgovorio, naša je euforija trajala danima! Nije baš suradnja, ali bio je to divan razgovor koji me i dalje razveseli svaki put kad ga se sjetim. Što se suradnji tiče, svakako moram izdvojiti Jelenu Kastaneti, mladu spisateljicu s kojom smo već radile na brojnim projektima, a još ih je mnogo u najavi. Ne mogu, naravno, biti objektivna, ali jako sam ponosna na sva djela na kojima radimo zajedno.

Radiš kao voditeljica komunikacija u domaćoj organizaciji za tržišne komunikacije, sudjeluješ na brojnim kulturnim događajima, gostuješ u važnim podcastima, baviš se lekturom djela hrvatskih autora te surađuješ s književnicima na stvaranju časopisa... – u čemu se najviše pronalaziš iako je sve to ono čime se magistra edukacije hrvatskog jezika i pedagogije može jednog dana baviti?

– Moram priznati da je moj profesionalni put pomalo netipičan, barem iz perspektive u koju je moje kolege i mene stavilo fakultetsko obrazovanje. No čini mi se da je baš to glavno obilježje vremena društvenih mreža u kojem živimo: nova zanimanja niču brzinom koju formalno obrazovanje ovih dana teško može pratiti, ali baš su možda zato tako privlačna i zanimljiva. Ipak, važno je naglasiti da je baš obrazovanje bilo izvrstan temelj za poslove kojima se danas bavim, a o vještinama kritičkog razmišljanja koje obrazovanje na Filozofskom fakultetu pruža ne moram ni govoriti.

– Najviše se, moram priznati, pronalazim u onim trenucima kada mogu uzeti knjigu i čitati. A posebno me veseli kada o onome što sam čitala mogu razgovarati, analizirati i pročitano i svoja opažanja – jako volim promišljati sama, ali najbolje zaključke donosim kada govorim naglas (ili pišem) i razmjenjujem svoje stavove s drugima. U dijalogu se rađaju najbolje ideje, možda baš zato toliko uživam u svim oblicima komunikacije. Osim u komunikaciji, jako me veseli urednički rad. Pronaći u nečemu biser, a zatim sudjelovati u njegovu brušenju naporan je proces, ali nevjerojatno me ispunjava.

Koliko Hrvati – prema tvojim predviđanjima i reakcijama publike na sadržaj bloga – zapravo čitaju?

– Istraživanje agencije Kvaka objavljeno povodom ovogodišnje Noći knjige pokazalo je da je barem jednu knjigu u proteklih godinu dana pročitalo tek 45 posto hrvatskih građana. To znači da otprilike svaka druga osoba u Hrvatskoj nije pročitala ni jednu. Naša publika iz tog aspekta nije nimalo reprezentativan uzorak jer smo okupile ljude koji istinski uživaju u čitanju. Najdraže nam je kada nam se javljaju srednjoškolci koji vole čitati i preispitivati jezik. Njihovi profesori mogu zaista biti ponosni – ti su mladi ljudi naša nada u bolju budućnost.

Smatraš li da društveni mediji oblikuju način mišljenja i odabir jezika (kolokvijalizmi, dijalektizmi...) – znamo da je jezik živi organizam te da se stalno mijenja, no može li novo online okruženje ograničavati komunikaciju i rječnik pojedinca?

– Oblikuju, svakako. Davno se govorilo o tome koliku je ulogu u kontekstu pragmatike za jezik odigrala pojava SMS-ova: bilo je ključno jasno izreći poruku u samo 160 znakova. Nešto su od te tradicije preuzeli i danas aktualni tweetovi. Društvene mreže promijenile su društvo u cjelini, jezična je razina samo jedna u nizu, a globalizacijom smo još i prije njih preuzeli niz anglizama. Danas je to sasvim normalna pojava. Ne bih rekla da društvene mreže ograničavaju komunikaciju, baš naprotiv, ali dosta ju često možda previše pojednostavljuju, opet u svrhu pragmatike, ali i s obzirom na vokabulare adolescenata, koji su tek u razvoju (i adolescenti i njihovi vokabulari). To možemo vidjeti primjerice na TikToku, gdje je format opet ograničen, nešto slično kao u SMS-ovima, samo ovoga puta u videoformatu, pa se sve treba reći brzo, jasno i dojmljivo. Ipak, društvene mreže potiču i neke vrlo elokventne rasprave te itekako educiraju o raznolikim temama. Samo, naravno – kao i u svemu ostalom – sve ovisi o tome koga ćete pratiti i što ćete čitati.

Vidiš li potencijal u budućim magistrima edukacije hrvatskog jezika, što bi im mogla savjetovati - posebice ako dolaze iz manjeg mjesta, koje, prema nekim mišljenjima, ne nudi mnogo mogućnosti za rast i razvoj u karijeri?

– U današnje vrijeme malo je lakše premostiti tu odvojenost sela i grada, ali i razliku između manjih gradova u odnosu na veće, pogotovo sada kada se dobar dio aktivnosti, edukacija i općenito materijala za učenje preselio u virtualne prostore. Važno je samo jedno – truditi se, davati sve od sebe u područjima koja vas zanimaju. Taj će trud – i strast, naravno – uroditi plodom i biti primijećen prije ili kasnije. Naše radne navike govore o nama puno više nego što bismo sami ikad mogli reći, a to vide i profesori i mentori u poslovnom svijetu. Samo uporno, korak po korak, i nemojte se bojati ciljati visoko. Zvuči kao klišej, ali mislim da mi 18-godišnja ja, koja je tek došla u Zagreb na studij, ne bi povjerovala kada bih joj nekim slučajem mogla ispričati što sam dosad radila i iskusila. Tek smo krenule, i ona i ja.