Život

Povijest jednog brodskog ćoška

Priče iz bogate brodske povijesti

Autor: 035portal Datum objave: 31.05.2026. u 20:00

Osamnaesto je stoljeće, bogato terezijansko doba, godina 1771. Te godine imenovana je tzv. navigacijska divizija za istraživanje Save, njene plovnosti, kako bi se unaprijedila trgovina poljoprivrednim proizvodima iz Banata, Slavonije i Hrvatske Savom prema Jadranu. Rezultat putovanja raznih strukovnjaka rijekom bio je taj, da je duž cijele lijeve obale Save uređena "kopitarnica" - obalni put kojim su teški konji upregnuti vukli natovarene lađe od Zemuna, Mitrovice do Broda, Siska i natrag.

Kočijaš je vodio konje, pucao bičem, ili jahao na jednom od konja, a lađa je bila užetom vezana za konjsku ormu. Bio je to težak i mukotrpan posao, rijeka je imala bezbrojne prepreke: šikare, oborena stabla, trebalo je zaobići okotvljene vodenice, savladati plićake, prudove, močvarno priobalje...

Znali su lađe - "derelgije", nekada i kažnjenici vući, budno čuvani od naoružanih stražara. Zabilježene su i pobune tih bijednika, tako okrutno osuđenih.

Granica s Turskom išla je sredinom rijeke Save, ali Turci nisu pokazivali nikakav interes za njeno reguliranje, dapače još uvijek je bila nemirna granica, još uvijek se s Turcima povremeno i ratovalo.

Kada je "kopitarnica" uređena, sagrađene su duž toga puta na određenim udaljenostima štale i mjesta za hranjenje konja, odmorišta za promjenu konja i predah umorne posade na lađama. U Brodu je jedna "lađarska gostionica" postojala sve do 1845. godine, sve dok nisu Savom zaplovili prvi parobrodi - "damšifi". Bila je to gostionica na uglu glavnog trga i obale Save na ćošku. O tome malo znamo, a od sredine 19. stoljeća, dakle kada to već nije bila "lađarska gostionica" spominje se da je bila u vlasništvu stare brodske obitelji Lukić i zvala se "Bijela lađa".

Na razglednicama vidimo ju kao dugu nisku prizemnicu, no da li je to bila i ista zgrada teško je reći.

A, početkom 20. stoljeća "Bijela lađa" dobiva novo zvučno ime, kavana "Port Artur". Ime Port Artur tada je često spominjano u izvještajima štampe s rusko-japanskog dalekoistočnog bojišta. Japanci su 1904. zauzeli ovu rusku luku i jako pomorsko uporište na poluotoku Liatungu, koju su Rusi iznajmili od Kine 1898. godine.

U kavanu "Port Artur" Brođani su upravo hrlili, bio je to njihov obljubljeni lokal, jer tamo se pila najbolja turska kava u gradu. Godine 1907. kavana "Port Artur" je preselila vis-a-vis u novu katnicu gospodina Angela D.Elie do kuće Brlić. "Posavska Hrvatska" je o tome pisala: "Još nekoliko dana pa će nestati one male neznatne kavane na Jelačićevom trgu kraj Savske obale, koja je po cijelom Brodu poznata pod nazivom "Port Artur". Preselit će se moderno uređene novosagrađenoj kući D'Elia upravo preko puta gdje je danas pa će tako mnobrojni njezini gosti lahko naći svoj toli obljubljeni lokal.

I zbilja je već bilo vrijeme da se vlasnik te kavane, g. Mijo Kanceljak ugledao sa lijepim i većim prostorijama, jer već sada u ljetu nije imao dosta mjesta za svoje goste, a što bi tek zimi bilo, kada se ne može pred kavanom sjediti. Mnogi se čude, ako vide kako je ta po izgledu neznatna kavana natrpana gostima, nu svaki još koji je samo jedanput popio u toj kavani jedan "ibrig" turske kave, koju naš Mijo tako krasno prirediti znade, svaki je ostao stalnim gostom. Takve čistoće kao u "port Arturu" ne nađe se katkad ni u najvećim lokalima, što se tiče posluge i vrsnoće kave to možemo mirne duše ustvrditi, da joj nema para u Brodu, ni u samom Bos. Brodu. U "Port Arturu" vam je crna kava užitak, kakav se opisati ne dade, nego treba kušati. A voda uz to! Uvijek destilirana, a i za najveće žege hladna kao led. A sve to činilo je tu kavanu tako obljubljenom, da čak i časnici dođu tamo, pa piju "jednu crnu"..."

No, izgleda da u novom prostoru kavana "Port Artur" nije više bila ona "stara", jer slične hvalospjeve o njoj ne čitamo. Katica i Mijo Kanceljak sigurno su se još i više trudili oko gostiju, ali gosti su uvijek tako nepredvidljivi.

Dvadesetih godina, čini se na starom mjestu kavane "Port Artur", dakle na ćošku trga i obale Save, nalazila se gostiona "Velebit" Milana Lisca, mesara, koji je u istoj kući i mesnicu držao. Ali, 1930. godine vatra je jedno rano jutro do temelja progutala gostionicu "Velebit". O tome je "Jutarnji list" javljao: "7. VII Noćas u dva i pol sata izbila je velika vatra u gostionici "Velebit" na uglu Jelačićevog trga i ulice Stjepana Radića. Ta gostionica bila je vlasništvo Milana Lisca. Požar je planuo iz nepoznatih razloga. Vlasnika nije bilo kod kuće, nego je bio kod rodbine u Oriovcu. Gostiona je bila zatvorena već u 10 sati i poslije toga nije bilo u njoj ni žive duše. Brodski su vatrogasci dohrlili odmah na mjesto nesreće. Opasnost za susjedne kuće bila je vrlo velika, jer su to samo niske i trošne kućice pa je upravo čudo da nije planuo čitav red tih kuća. Energičnim vatrogascima uz pripomoć vojske uspjelo je teškom mukom vatru lokalizirati. Vatra je gorila do 6 sati ujutro. Šteta je procijenjena na 640.000 dinara. Gostiona je bila osigurana. Zgrada je izgorila do temelja."

Lisac je dobio osiguraninu, premda se sumnjalo da je vatra bila podmetnuta, a onda je plac prodao Franji Scwendemannu, brodskom uraru i draguljaru i odselio iz Broda.

Scwendemann je na tom mjestu već 1932. godine dao sazidati modernu dvokatnicu s tada otmjenim trgovinama u prizemlju.

Danas Scwendemannova kuća, oštećena u Domovinskom ratu, čeka bolje dane.

Autor: Zvonimir Toldi (2002.)