Mesićeva - 'brodska Ilica'

Svojedobno, to je bila najživlja brodska ulica pa stoga i ova usporedba starih Brođana Mesićeve ulice s bučnom zagrebačkom žilom kucavicom - Ilicom. Sav promet od bolnice, groblja, "Crnog križa", pivovare, "Male crkve", nagrnuo bi tijesnom Mesićevom ulicom u sami centar pijace, na Jelačićev trg. Mesićeva je i najkraća komunikacija istočnog dijela grada s glavnim gradskim trgom. U njoj je bilo živo od ranih jutarnjih sati do duboko u noć pa i do zore i bijela dana, kada bsu se rasipali zadnji gosti sa zabava iz "Centrala", "Kasina", kod "Tri gavrana" ili "Hrvatskog doma".

Vratimo se u vrijeme prije Prvog svjetskog rata i u vrijeme "između dva rata", upoznajmo Mesićevu ulicu i neke od njenih stanovnika. Krenimo od ćoška Florijanove i Mesićeve, od gostionice "Bodana" Damjančevića. Zvonar crkve sv. Stipana, "Gašo" - Ivan Kaparović, svratio je već na nepatvoreno brodsko vino, crveno kao ružica, a "Ružica" se i zvalo. Tu je i nekoliko župljana iz Gornje Vrbe i Ruščice, dovezli su mljekarice, a oni čekaju, dok su im konji i kola parkirani, vis-a-vis, na trgu pred šusterajem Bohunicki i kovačnicom Stjepana Verića. Zvonar "Gašo" dobivao je 120K. samo za navijanje sata na tornju crkve, ali kada mu je usfalilo bez grižnje savjesti bi posegnuo i za lemojzinom sa oltara.

Znao je reći: "Imam ja kredit kod sv. Stpana!" No, da li je tak kredit vraćao nije znano. Sljedeća je bila niska kuća stolara Špoljarića. Njegova udovica iznajmila je Hrvatskom sokolu stolarsku radionicu u dvorištu za vježbe. Bile su tu: ruče, preče, greda, karike, švedske ljestve. U đačkom naraštaju vježbalo je deset sokolaša, a med njima i Vlado Borevković. Gospodin Borevković za ovaj članak dao je najviše podataka. 

Do Špoljarićeve kuće velika Pilareva kuća s anifortom i danas stoji. Živio je u toj kući jedan od četvero braće Pilar, Stjepan Božo (1865.-1940.). Završio je najviše vojne škole i dosegnuo čin generala. Pred sam izdisaj "crno-žute monarhije" 1918. godine podijelilo mu je Njegovo c. i kr. Veličanstvo plemenstvo s predikatom "od Pietra rossa", u znak hrabrog držanja pred neprijeteljem. Zatim slijedi kuća brijača Šandora Holujevića i kućerak šnajdera Labaša pa tada još nova, prostrana kuća secesijskih odluka urara Schwendemanna, brata zlatara. Do nje je kuća izvjesnog šnapa pa posjednika Marakovića (danas Horvatović), stare brodske familije.

Njihova kći Sofija, učiteljica, udala se za profesora Hirtza, a druga kći Cvijeta, udala se za trgovca Vladimira Kostića. Otišli su u Ameriku, ali tek nakratko. Kostić je tada u toj kući otvorio, a što drugo do kavanu i nazvao ju "Zora. Bio je tu bilijar i veliki "orkeštron" koji je svirao najbolje komade. Do kavane "Zora" bila je kuća kolara Bžićevića, zatim kuća Verzaka i pekara na glasu Josipa Benovića iz koje se daleko ulicom širio miris svježeg kruha. Pekaru su tada već držali nasljednici, jer on je 1917. umro. Na ćošku sa Školskom ulicom (Šenoinom) bila je kuća šnajdera Tabakova. Kasnije, tu je kuću kupio remenar Marko Maričević, srušio ju i sagradio novu.

A sad ćemo se vratiti na početak ulice, na njenu suprotnu stranu. Prva je tu kuća s radionicom na ćošku, šeširdžije Marka Prpića, uglednog majstora, predsjednika Vatrogasnog društva. Na Markovo skupljali su se tu majstori, pjevali zdravice, a Vlado je za čestitku dobivao 10 dinara od čika Marka i 10 dinara od njegove supruge, jer Prpićevi i Borevkovići, bili su kumovi. 

U kući do Prpića živjela je baka Rajterova, koja je u crkvi pjesmu vodila. Zatim je kuća u kojoj je bila Okružna blagajna pa kuća brijača Salaja. Do Mesićeve kuće bile su tarabe, kao i danas. Tri sestre šustera Mesića: Slava, Julkica i Marijana držale su podstanare. Marijana se za jednog njihovog "cimerhera" i udala, za profesora Aleksandra Sonnabenda. Predavao je (1923.-1929.) na brodskoj Gimnaziji fiziku i matematiku, a onda su odselili u Split. Ovaj niz kuća, završavao je kao i danas, s Berkovićevom kućom, u kojoj se tada nalazio "Dalmatinski podrum". Berkovići su u Brod doselili s Hvara i obogatili se trgujući s vinom i rakijom. Ante Berković se oko 1895. našao u Slavonskom Brodu, trgovati je počeo u Bosanskom Brodu i to vrlo uspješno. Tada je s Hvara doveo dva brata, Rajmunda i Nikolu. 

Pođimo opet na suprotnu stranu ulice. Na ćošku, nasuprot kuće remenara Maričevića opet je jedna gostionica. Kuća je Vrtarićeva, a gostiona "Zlatni bunar" koji je držao Ahmed Kadribegović. Tu je glazba do zore svirala. Do Vrtarićeve jedna je kuća i danas s lijepom fasadom. U njoj je stanovao direktor pučke škole Milan Mandić. Slijedi kuća frajle Mice Hrženjak kojoj se priženio Dimitrije Vac, sin kolara iz Babine Grede, profesor latinskog na Gimnaziji. Kada je gđa. Mica umrla, oženio je njenu rođakinju gđu. Antoniju. Dalje je bila kuća trgovca Engla pa stara kuća gdje je bio fotograf Klaić, stan činovnika Frankea, kuća šnajdera Tošaja i legendarna mesnica Faherwary. Do mesnice je bila kuća urara Durlena, krojača Vilagoša, brijača Štadlera - brata nadbiskupova, pa kuća ćurčije Deanovića i Melichov "Kasino".

Samo, ostala nam je i cijela suprotna strana ulice, sve tamo do "Dalmatinskog podruma". Nasuprot je bila oronula kuća Židova Štajnera, pa nova kuće Bohte, koju je u miraz donijela kći graditelja Holuba Ana. Do ove bila je kuća primalje Ivanić. Njena kći Ružica radila je kao knjigovođa u pecari žeste pracny, a sin Frorijan - Flora s kompanjonom Vujićem imao je veliku tvornicu rublja, odmah iza ćoška prema Širokom sokaku (bio je tu do novijeg vremena pogon tiskare Plamen).

Do kuće Ivanić alas Ivo Maraković, brat spomenute Sofije i Cvijete, zakupnik ribolova na Savi, držao je gostionicu "Jelen". I od njega je gospodin Borevković upamtio jednu zgodicu. Ivo se znao našaliti s ljudima koji su sa zornica promrzli svraćali u gostionicu. U peći bi upalio svijeću, a oni misleći kako će se ogrijati, jer plamen je svjetlucao, naišli bi na hladnu peć. Ali, onda su se morali dobro pićem zagrijati i promet je dobro išao.Kasnije je u kući bio frizer Majksner. 

Dalje je kuća poštara Požege, pop Ljubina, Deanovićeva - bio je prokurista kod Benčevića. I, sad smo pred najljepšom fasadom u brodu, kitnjastom rococo kućom graditelja Radičevića. Građena je 1897. što se u vratnicama kapije od kovanog željeza može pročitati. Iz kuće se povazdan čula svirka. Tu je gospođa Dora Majevski - Parma davala satove klavira, a popodne bi šetala svog malenog žutog psića. Niska kuća krovopokrivača Pezelja, sljedeća je bila u nizu pa šustera Gorupića, zatim Wagnera - direktora sarajevske pivovare. Na samom ćošku bila je kuća Filipa Markotića - advokata, žestokog radićevca. Kažu, kada su na vlast 1945. došli komunisti i u Markotićevu kuću smjestili "Komitet", probili su šolju engleskog WC-a da govna odu, jer nisu znali da treba vodu povući. 

Završili smo šetnju Mesićevom ulicom, predahnut ćemo u "Kasinu", najstarijoj brodskoj dvorani za zabave, okrijepiti se uz tečni zajutrak i dobro vino iz prvorazrednih brodskih vinograda. 

Autor: Zvonimir Toldi, prof. (2002.god.)