Život

Nakon smrti majke otvorila ormarić s lijekovima i ostala u šoku: Tri pune vreće sam već bacila!

Autor: Dubravka Kovacic Datum objave: 23.06.2026. u 20:00

U javnom prostoru često govorimo o odgovornosti institucija, zdravstvenog sustava i donositelja odluka. Međutim, mnogo rjeđe otvaramo pitanje osobne odgovornosti pojedinaca prema zajedničkim resursima koje svi financiramo. Upravo je na taj problem ovih dana upozorila liječnica dr. Vesna Oršulić, iznoseći primjer iz svakodnevne medicinske prakse koji otvara brojna pitanja o odnosu građana prema vlastitom zdravlju, ali i prema društvenom dobru. Naime, liječnici se sve češće susreću sa situacijama u kojima pacijenti redovito podižu propisane lijekove, ponekad i uz značajne nadoplate, ali ih ne koriste. Nakon smrti pacijenata ili tijekom čišćenja kućanstava, u ordinacije i ljekarne vraćaju se velike količine neotvorenih i neiskorištenih lijekova, često s isteklim rokom trajanja. „Teško mi je reći o čemu se točno radi jer mi je to dosta nerazumljivo. Zahvalna sam na prilici da o tome razgovaramo i pokušamo sagledati problem sa svih strana“, istaknula je dr. Oršulić.

Prema njezinim riječima, moderna medicina danas raspolaže vrlo učinkovitim terapijama koje značajno produžuju životni vijek i poboljšavaju kvalitetu života. No njihova učinkovitost ovisi o tome uzimaju li ih pacijenti redovito i prema uputama liječnika. „Dolazimo do potpuno suprotne situacije da se mjesecima uredno naručuju i podižu lijekovi, a oni se ne upotrebljavaju. Neki od njih se i dodatno plaćaju, a na kraju završe na polici“, upozorava liječnica. Problem nije samo individualne prirode. Svaka kutija lijeka financirana je sredstvima zdravstvenog sustava, odnosno novcem svih građana. „Čini mi se da ne poštujemo zajedničko, društveno dobro. Zaboravljamo da je svaka kutija lijeka koja nije završila tamo gdje je trebala biti – kod pacijenta koji je koristi – plaćena i to ne malim novcem“, naglašava.

Posebno zabrinjava način na koji se neiskorišteni lijekovi često zbrinjavaju. Dr. Oršulić navodi primjer kćeri jedne pacijentice koja joj je donijela dvije velike vreće lijekova, dok je, kako kaže, tri iste takve vreće već bacila nakon što im je istekao rok trajanja. Takva praksa ne predstavlja samo financijski gubitak, nego i ozbiljan ekološki problem. „To završava u otpadu, kanalizaciji i okolišu. Medicinski otpad mora se zbrinjavati na propisan način. U konačnici to nije šteta samo za jednu obitelj, nego za sve nas“, upozorava. Kao ilustraciju navodi podatak da prema dostupnim istraživanjima značajne količine farmaceutskih tvari svakodnevno završavaju u otpadnim vodama, stvarajući dugoročne posljedice za okoliš i zdravlje ljudi. Ipak za pohvalu je što će u ovom primjeru dio lijekova biti adekvatno otpremljen.

Na pitanje radi li se možda o pacijentima koji simuliraju bolesti ili obmanjuju liječnike kako bi dobili terapiju, dr. Oršulić smatra da problem nije tako jednostavan. „Mislim da su ti ljudi zaista bolesni. Dijagnoze nisu izmišljene. Međutim, vjerojatno postoji određeno nepovjerenje prema zdravstvenom sustavu ili prema samoj terapiji“, kaže. Istovremeno podsjeća da zdravstveni djelatnici ulažu golemi trud u liječenje pacijenata. „Bolnički liječnici rade danju i noću, vikendima i blagdanima. Koriste svoje znanje kako bi propisali najbolju moguću terapiju. Ljekarne te lijekove izdaju, a onda oni na kraju ostanu neiskorišteni.“

U središtu cijele priče nalazi se i pitanje osobne odgovornosti. Neuzimanje propisane terapije često ne znači samo financijski trošak za sustav, nego i izravnu štetu za samog pacijenta. Dr. Oršulić navodi primjer pacijentice koja je nakon smrti iza sebe ostavila velike količine neiskorištenih lijekova. „Svi ćemo jednog dana umrijeti i to je činjenica, ali vjerujem da se kvaliteta i duljina njezina života mogla produljiti da je redovito uzimala terapiju koja joj je bila propisana“, zaključuje.

Primjer koji je iznijela dr. Vesna Oršulić otvara važnu društvenu raspravu. Dok se često govori o nedostatku novca u zdravstvu, listama čekanja i potrebama za dodatnim ulaganjima, istovremeno se ogroman dio vrijednih resursa troši bez stvarne koristi. Odgovornost za zdravstvo počinje i završava kod svakog pojedinca koji koristi sustav. Redovito uzimanje propisane terapije, racionalno korištenje lijekova i pravilno zbrinjavanje medicinskog otpada nisu samo pitanja osobnog izbora, već i poštovanja prema zajednici koja taj sustav financira.

Poruka iz ovog primjera je jednostavna, ali važna: Vrijeme je da se zapitamo što radimo sami sebi, ali i društvu čiji smo dio!