Je li ratni put Vinka Grgića fikcija? Datumi koji otvaraju ozbiljna pitanja

Narodna zaštita u Republici Hrvatskoj 1991. godine predstavljala je jedan od prvih oblika organiziranog civilnog i sigurnosnog samoorganiziranja građana u okolnostima raspada bivše države i rastuće agresije na hrvatski teritorij. U vrijeme kada su institucije nove hrvatske države bile u procesu ustrojavanja, a sigurnosne strukture tek u začetku, Narodna zaštita imala je važnu ulogu u zaštiti stanovništva, imovine i ključne infrastrukture. Organizirana na lokalnoj razini, okupljala je dragovoljce koji su sudjelovali u osiguravanju naselja, prometnica i javnih objekata, pružajući potporu policiji i drugim obrambenim strukturama. Time je Narodna zaštita dala značajan doprinos stabilizaciji prilika i obrani Republike Hrvatske u najranijoj fazi Domovinskog rata. Iz Narodne zaštite 1991. godine postupno su se razvijale organiziranije i formalne obrambene strukture Republike Hrvatske. Pripadnici Narodne zaštite u velikom su broju kasnije uključeni u Zbor narodne garde, koji je osnovan kao prva organizirana vojna sastavnica nove hrvatske države. Iz ZNG-a se potom, razvojem i ustrojavanjem redovitih vojnih postrojbi, formirala Hrvatska vojska kao službena oružana sila Republike Hrvatske. Uz to, dio pripadnika Narodne zaštite uključio se i u pričuvni sastav Ministarstva unutarnjih poslova te druge sigurnosne i obrambene strukture na lokalnoj i regionalnoj razini.

Brojni hrvatski branitelji opravdano su ponosni na ta vremena kada su pravovremeno izabrali hrvatsku stranu i stali u obranu Domovine. Ono što svakako žalosti, ne samo hrvatske branitelje nego i sve građane, jest činjenica kako su godinama poslije Domovinskog rata brojni građani upisivali nepostojeći „ratni put“ u svoje životopise, kako sami branitelji kažu – lažno.

Na medijski upit Ministarstvu obrane Republike Hrvatske o tome koliko dugo je i je li uopće gradonačelnik Nove Gradiške, Vinko Grgić, sudjelovao u Domovinskom ratu, u službenom odgovoru MORH se poziva na pravo građana na zaštitu osobnih podataka. Potpuno korektno i ispravno kada govorimo o zaštiti interesa države, sigurnosti i prava građana, ali što je u slučaju javnih osoba koje same tvrde kako su bile u Domovinskom ratu, a postoji opravdana sumnja da tu nešto ne štima?

Ukratko, neslužbeno doznajemo kako je Vinku Grgiću upisano sudjelovanje u trajanju od 155 dana u sklopu Narodne zaštite, i to u vremenu od 30. 7. 1991. godine do 31. 12. 1991. godine. Ništa sporno niti neobično, osim ako imamo činjenicu da je dotični upravo u to vrijeme i te godine počeo redovito studirati arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, uselio u stan na Jarunu te se pridružio brojnim brucošima te generacije koji nisu svoju budućnost vidjeli u blatu Domovinskog rata.

Dana 26. rujna 2020. godine novinar Jerko Zovak, sada pokojni, pisao je u svojoj kolumni „Vinko Grgić nije fukara“ kako se Vinko Grgić „još kao maturant, početkom Domovinskog rata, uključio u tadašnju Narodnu zaštitu, zbog čega je nositelj Spomenice Domovinskog rata. Bio je polaznik prve generacije Časničke škole pri Hrvatskom vojnom učilištu ‘Petar Zrinski’, nakon čega je stekao čin poručnika topništva Hrvatske vojske.“

Vjerujući u Zovakovu dobru namjeru pisanja istine, ne možemo se ne zapitati kako je učenik Vinko Grgić maturirao s zakašnjenjem te upisao fakultet? Naime, u MORH-u je upisan od 30. 7. 1991. godine, do tad je već morao maturirati, a u članku je naveden kao maturant koji je pristupio Narodnoj zaštiti. Nadalje, Zovak nije posumnjao kako je Vinko Grgić ostao u Narodnoj zaštiti, a započeo redovito studiranje, jer je novinaru Zovaku zasigurno Grgić vjerno dokazao da posjeduje Spomenicu i da je kasnije zaista bio polaznik Časničke škole „Petar Zrinski“. Pokojnom novinaru, također hrvatskom branitelju, očito nije palo na pamet da bi se netko usudio javno iznositi neistine o svom sudjelovanju u Domovinskom ratu.

Prema izjavi izvora, poznatog redakciji, Vinko Grgić je tek unatrag nekoliko godina zaključio kako je bio hrvatski branitelj te je tražio potpisnike – svjedoke za svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu. Tako je svjedok doista i potpisao Grgiću standardizirani dokument putem kojeg se dalje ide u proceduru stjecanja statusa hrvatskog branitelja pri MORH-u, ali nije potpisao navedene datume. Naime, svjedok odgovorno tvrdi kako je i sam navraćao u stan kod Grgića na Jarunu od jeseni 1991. godine te da mu on nije ni mogao svjedočiti za mjesece studeni i prosinac, kada ni sam više nije bio u Novoj Gradiški. Osupnut tom informacijom, svjedok kontaktira Grgića telefonski te, prema njegovim riječima, Grgić mu odgovara kako uopće nije ni predao njegovo svjedočanstvo, nego su njemu „ratni put potpisali jači igrači“.

Tko su jači igrači koji su u Narodnoj zaštiti 1991. godine bili u Mjesnom odboru Ban Josip Jelačić u Novoj Gradiški koji su potpisali dokumente i zašto? Kum nije dugme, ali pritvorenom gradonačelniku Vinku Grgiću vjenčani kum očito je tek potrošna roba. Hoće li izvor, vjenčani kum, biti još jedan u nizu svjedoka protiv osebujnog gradonačelnika Grgića ili ne, saznat ćemo već ovoga tjedna. Dodajmo kako je izvor izjavio da nije pristao na Grgićevo nagovaranje da i sebi „riješi“ papire, jer smatra hrvatske branitelje herojima, a s posebnim pijetetom sjeća se svojih poginulih školskih prijatelja čije grobove s generacijom posjećuje. Grgić se očito ničega ne sjeća.

foto: Screenshot HRT