Šale iz Broda i brodske župe

ŠALE IZ BRODA I BRODSKE ŽUPE

JOJ, FUGO, FUGO...

U Babinoj Gredi bio trgovac Hugo Weiss, Židov, Babogreci ga Fugo zvali. Poslije Prvog svjetskog rata Hugo odselio za Brod na Savi, kupio kuću u Starčevićevoj, na današnjem broju 38. U Brodu Hugo nastavlja trgovati mješovitom robom, ali bio je i trgovački zastupnik „Danice“ - Standard Oil Company, rafinerije nafte iz Bosanskog Broda. Prodavao je autobenzin, autoulja, kolomaz, petrolej, bijele svijeće – „milikerc“ (koje je sam i proizvodio i na tom poslu u njegovom magazinu radilo je nekoliko žena iz Starčevićeve ulice). Usto, Hugo je prodavao i umjetna gnojiva, što je onda bila velika novina u poljoprivredi...

Kroz neko vrijeme svratio Hugo u Babinu Gredu, pa došao obići i svoje stare komšije u šoru Jelas, tamo oko kapele svetog Frolijana. Divani Hugo s njima, a pita ga đed Iva Ćirin:

- Je l' Fugo, a šta ti sad u Brodu radiš?

Kad Hugo kaza što sve prodaje, uključujući i najnovije, umjetna gnojiva, đed Iva se začudi i prikrsti livom i desnom, pa će Hugi:

- Joj, Fugo, Fugo, ta zar si ti na to spo da i govna prodaješ?!

Đed Iva je pamtio još i Huginog oca, bio poznati, bogati i ugledni trgovac u Babinoj Gredi i nije mu sada taj Hugin posao nikako u glavu išao, niti je znao što su to umjetna gnojiva.

DOSJETLJIVI TRGOVAC

Lađa „Slavija“ puna kukuruza doplovila Savom od Broda u Sisak. Kukuruz je bio dugo neprebačen, pa se trgovac uplašio da će se pokvariti, upljesniviti i da će radi toga on silno štetovati. Što da učini? I, smislio! Napiše on kratko anonimno pismo financima, te im javi da je došla lađa i na njoj sakriven duhan na jednom mjestu. Ne prođe dva dana, al eto četiri financa k lađi i mole dozvolu da smiju pregledati teret jer se sumnja da na lađi ima sakrivenog duhana. Vlasnik se tobože ljutio, al' što će, popusti im, neka rade što hoće. Financi tražili duhan, svuda na lađi zavirivali, ali duhana nema. Onda nije bilo druge, uzeli lopate, pa kukuruz za cijeli dan dobro svega prebacili. Ali, opet duhanu ni traga. Uznojili se, namučili badava. Kada je to vidio vlasnik, reče:

- Eto vidite da nema duvana kako sam i rekao. Samo ste se napatili, al neće biti badava. Sjedite, ja sam za vas naručio jela i piva.

I oni se prihvatili jela, a pili koliko je koji mogao. Gospodar nije žalio platiti, jer bi drugima platio još i više da su taj posao tako čestito uradili.

(po Luki Lukiću, 1919.)

IZGUBIO KONJE

Kalfa šustera Gregoričevića iz Banske ulice (Starčevićeve) u Brodu otjerao konje na pašnjak Vijuš neka tamo pasu. Bilo je na Vijušu i drugih momaka i oni se zaigrali, a konji se pogubili. Prešli preko Glogovice, u atar Ruščice. Kalfa se uplašio što će sad majstor kazat! Došao doma pokunjen, ne smije pred majstora i od straha sakrije se on pod krevet.

A iza podne legli majstor i majstorica u krevet da otpočinu. Bili oni još u dobrim godinama, pa i one stvari stali raditi. Drmao se krevet, kalfa se od straha još više pritajio. Kad su bili gotovi, majstoru tako neopisivo slatko bilo, pa će majstorici:

- E, sad kao da sam cijeli svijet vidio!

- Majstore, a jesi l' vidio i naše konje?! – ispod kreveta će, sav u paučinama, prestrašeni kalfa. Jadan, obradovao se momak.

(po Luki Lukiću)

GRLATI VELEČASNI

Velečasni Mato Lešić iz brodske župe Gospe Brze Pomoći samo takav propovjednik bio,

a uz to i grlom nadaren. Svaka se njegova dobro čula i bila na mjestu, kažu. Kad je u crkvu razglas uveo, propovjedi su i oko crkve istom grmjele. Jedna pobožna vjernica, htjedući ga radi toga pohvaliti, ovako će njemu:

- Velečasni, ja skoro ne bih morala ni u crkvu ići, s prozora cijelu propovijed čujem! – stanovala ona u Florijanovoj ulici, blizu crkve.

- Pa zbilja ne bi morali u crkvu dolaziti, samo s prozora pružite jezik, pa ću vas i pričestiti! – prekipjelo je i velečasnom od tih baba koje se svaki dan po crkvi motaju.

KROZ GRLO PROŠLI

Jedan brodski mesar, Š. H., skupio 700 forinti, pa će kupovati volove i meso sjeći, pa tako steći. Al, u Slavoniji su volovi mršavi i ode on u Baranju, baš u Pečuh, pa će tamo kupovati i u Brod volove dotjerati.

Kad on došao u Pečuh, a čuje prvi put da verglec svira Oj Hrvati još ste živi i Lijepa naša domovina. On se sav razdraga, dade verglašu 10 forinti, pa jedi, pij i uživaj. Tako tri ili četiri dana, a na volove sasvim zaboravio. Kad je sve novce potrošio, krene mesar lagano kući. Došao doma i žena ga upita:

- A gdje su ti volovi?!

- U gazde su još! – on će njoj.

- Ma, čovječe, tvoji volovi što si kupio?!

- E, moji su kroz grlo prošli! – priznade skrušeno mesar ženi.

(po Luki Lukiću)

VELEČASNI I ČORDAR

Čordar zorom, na sabajle, u rog svira i marvu po Ruščici kupi, pa ju na utvaj tjera. U pol' sela, pred parokijom, baš fajn zasvira, zatuli, a tu iz centra sela nije niti bilo baš Bog zna koliko krava za čordu. Velečasnom ta njegova svirka već dodijala. Ta svako jutro ga probudi kad mu je najslađe još malo u meku i toplu perju odrimati. A volio taj čordar popiti, i velečasni ti njega dočeka kad se čorda s utvaja u selo vraćala, pohvali njegovu svirku i da mu flašicu rakije. Tako tri-četiri puta velečasni uradi, a onda jedno jutro nema velečasnog, nema flašice rakije, pa nema drugi dan, treći, peti dan. Onda se čordar naljuti. E, kad nema više rakije, nema ni svirke pred parokijom!

Upravo to je velečasni i htio.

(po Luki Lukiću)

MOLITVA BAKE JULE

Baka Jula iz Gornje Vrbe u Brodu na pijaci bila, prodaju imala, to je još za Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske bilo. Kad stala uzbuna svirati, svijet se sa pijace, sa Jelačić placa, kud koji razbježao. A i baka Jula požurila doma. Mislila je, dušu će ispustiti koliko je žurila. Došla ona već blizu groblja, kad naiđoše avioni i pođoše bombe sipati, stalo praštit', eksplodirat' na sve strane. Jadna baka, uplašila se i kud će od straha, ona se u obalu, kraj Glogovice sakri! Sklopila je ruke i počela Boga moliti:

- O Bože, primi dušu, a tilo nek ide do batine!

RECEPT ZA ZUBOBOLJU

Brico čiča Vinko Krnjaković iz Čajkovaca, priženjen u Varoš, u Bečic, pun je šali bio. A zabolio zub komšinicu, snašu Mandu, da više nije bilo za durat i ona kod Vinka:

- Vinka ti svakaki likova znaš. Zub me boli. Ili liči, ili vadi! – ona će.

Kako je sve bilo upaljeno, brico se nije usudio zub vaditi, ali joj je savjetovao:

- Mando, uradi vako: pusti vjetar u avan i dobro stucaj, pa prosij kroz najgušće sito, meti u skuvani čaj i s tim zub ispiraj, dobro grgljaj i ima da te prođe, ko rukom odnešeno! – ozbiljno će čiča Vinko.

Snaša od boli nije shvatila da se brico s njom šali. Kada je došla kući i uzela avan, stane i sad ne zna što dalje treba uraditi, pa opet hajde brici neka joj ponovno kaže. I, brico, sav ozbiljan, opet joj reče:

- Snašo, pusti vjetar u avan….!

Istom tada je snaša razumjela „recept“ i vidjela da se brico s njom podjašuje.

- Jebo tebe, Vinka, tvoj otac! - rekla mu je, te unatoč zubobolji i sama se onda od srca nasmijala, a brico još i više, kao i njegove mušterije koje su to sve čule.

DA SU BLIŽE ZAVJETU

Nekada su naše žene jako išle na zavjet Majci Božjoj u Kobaš, u Voćin, Aljmaš na Dunavu, pa čak i u daleku Mariju Bistru, kod Zagreba. Išlo se i na osam dana o Velikoj Gospi, a sve pješke.

Išle tako i varoške žene, Rajkove, kućno numero 53.

Al, one odu u Gromačnik na konak (kilometar i pol od njihove kuće), pa tamo noće - da su bliže zavjetu.

Kad njihove druge sutra ujutro u Varošu porane i krenu, dok do Gromačnika stignu, a one već odmakle za Bistru. Svejedno ih druge već na kraj Bartolovaca ili u Sibinju sustignu.

(po Luki Lukiću)

GOSPOJA SA SELA

Mljekar iz Poloja nosio gospojama u Brodu mliko. Bio on zgodan i dočeka njega jedno jutro gospoja u šarenom šlafroku, al tobože joj se šlafrok raskopčao. Vidi mljekar što je, pa kad hoćeš ti - hoću i ja, i sutra ti on sa gospojom u krevet. Al, on je na pol piše - mašnu svezao. Gospoja se zagledala, začudila, pa ga pita što to. A on će:

- Vi ste gospoje tako nježne, krhke, umiljate, niste kao naše seljanke, pa da mi ne zamjerite, ja ću samo do plak, do mašne terati.

Kad je mljekar stao vršiti, gospoji se dopalo, pa zavapi:

- Ostoja, Ostoja, nisam ni ja gospoja i ja sam sa sela, uteraj ga cijela!

Eto, takva je to gospoja bila, došla u grad, prisvukla se i odmah mislila da je gospoja postala. Ali, pred mljekarom se izdala.

KAKAV JEZIK

Za sve stanovnike slavonskobrodske komune, koji se voze gradskim i prigradskim naseljima, dovoljno je reći samo ime – Otto! Za učenike, radnike, domaćice, poljoprivredne proizvođače, to ime govori - sve. Mnogi od njih čak i ne znaju njegovo ime - Kolumbini. U svakom slučaju, ovog sredovječnog čovjeka ne treba posebno predstavljati. Riječ je o čovjeku, koji nepunih 26 godina radi u poduzeću „Prevoz“ kao šofer. Poznato je i da je bio učesnik narodnooslobodilačke borbe i da je odlikovan – pisao je „Brodski list“ 1972. u povodu njegovog odlaska u mirovinu.

Otto Columbini, Talijan, partizan, poslije rata ostao je živjeti u Hrvatskoj, u Slavonskom Brodu. Naučio je hrvatski jezik, ali njegov izgovor odavao je stranca, a isto tako neke finese hrvatskog nikako nije mogao shvatiti, pa tako je čudeći se znao reći:

- Kakav je to jezik, supu jedeš, supu drva mećeš?!