Život

Priča uz lijepu peć (II)

Autor: 035portal Datum objave: 01.11.2025. u 20:00

Vilim Ditrich, zaljubljen „preko ušiju“ u lijepu crnku Mariju Wolf, ženi se njome 1934. godine i mlada obitelj nastanjuje se kod Marijine majke Sofije u Mucvanju, gdje se rađaju njihova djeca, 1935. godine Vilma, a 1939. Vilim mlađi.

Zvonko Dittrich oženio je Hedvigu Piršl. Kuću su imali u Mesićevoj ulici, na mjestu današnjeg stambeno-poslovnog mastodonta prije Hrvatskog doma. Tu je bila i Zvonkova trgovina elektroinstalacija. Djece nisu imali. Poslije Drugog svjetskog rata iselili su u Njemačku.

No, vratit ćemo se desetak godina unatrag. Rekli smo, Dittrichovi su u Starčevićevoj kupili kuću od Bobinčevih i 1911. sagradili novu kuću (kb. 26). Ali, godine 1928. Elizabeta Kolman iz Feričanaca, majka Marije Kolman, supruge Johana Dittricha, kupuje drugu Bobičevu kuću (kb. 24), visoku staru prizemnicu u kojoj je peć s početka priče iz prošlog broja. Ta kuća je jedna od najvećih starih brodskih gradnji. Drvene je konstrukcije, gdje su između čvrstih stupova – ušaka, zidovi od brvana, nabijene zemlje i slame. Kuća je, dakle, iz vremena kada je bila zabrana gradnje od čvrstog materijala u dometu tvrđavskih topova. Samo su jaki temelji zidani ciglom. Pod kućom je veliki suhi bačvasti podrum u kojem je doskora bila pivnica, pa popularni noćni klub „Bulldog“. Kuću su prodale kćeri Nikole Bobinca, kapetana na savskim parobrodima. Nikola Bobinac i supruga Magdalena imali su petero djece, sinove Vladu i Marka, te kćeri Martu, Cirilu i Luciju. Marta je u 13. godini života umrla od meningitisa, Marko je umro 1915., a Vlado 1927., dok se Cirila udala u Beč, a Lucija u Prag, tako da nitko od Bobinčevih nije živio u kući kada je prodana Elizabeti Kolman.

- Godine 1938. umire prabaka Elizabeta Kolman. Kuću u Starčevićevoj kb. 24 daruje svom mezimcu Vilimu i on s obitelji seli u nju 1939. Za mene je to bio šok, - kaže gospođa Vilma. - U Mucvanju, kod bake Sofije, bilo je mnoštvo dječurlije i po cijeli dan smo se igrali na ulici, a sada sam došla u zatvoreno dvorište s velikim haustorom i kapijom koju je zaključavao ključ kao od rajskih vrata. Dvorište je bilo veliko, ali mi nismo smjeli ići igrati se na ulicu. Mama se bojala i nije nas puštala van, ali nama su smjela dolaziti druga djeca. Bratov prijatelj bio je Mirko Šetina, oni su s kišobranom skakali sa šupe, to im je bio padobran. Poderali su čarape i razbili koljena, tata ih je tako i uslikao. Imam tu fotografiju.

Gospodin Mirko Šetina pojasnio je ovu „padobransku“ avanturu: - Bio je to prabakin veliki suncobran od zelene svile. Skakali smo mi ne samo sa šupe, nego i s ogromnih prevrnutih kaca, jer Dittrichovi su bili i vinogradari. Suncobran je dva-tri puta izdržao skok, a onda se poderao i raspao. Bojeći se ljutnje Vilimovih roditelja, sakrili smo ga u magazinu iza hrpe raznih stvari iz oduzetih Dittichovih dućana.

Useljavanjem Dittrichovih u staru kuću i prelijepa je peć dobila nove gospodare, obitelj Vilima i Marije i njihove djece, koja peći-ljepotici neće dati mira, jer će skakutati oko nje i izvoditi razne huncutarije.

- Peć postaje naša ljubimica. Uz nju zbivaju se svi važniji obiteljski događaji, proslave rođendana, imendana, krštenja, vjenčanja, karmine, slave se blagdani Božića, Uskrsa, Nove godine... Sjećam se jednog događaja, kojega ću pamtiti do kraja svoga života - nastavila je gospođa Vilma priču o Dittrichovima: - Približavao se blagdan Božića. Nekoliko dana prije toga počeli smo ložiti veliku peć kako bi za blagdan sve sobe bile tople i ugodne za glavnu božićnu svečanost, Badnjak. Na Badnji dan, roditelji su zatvorili veliku sobu i zavjesama ju sa svih strana „zablindirali“, tako da se niti kroz ključanicu, kroz koju smo ja i brat virili, nije moglo ništa vidjeti. Na naš upit što se to u velikoj sobi događa, mama je odgovorila da to anđeli pripremaju darove i kite nam bor. U to vrijeme brat i ja bili smo još mali i vjerovali smo u te priče. Za našu obitelj Badnjak je bio najsvečaniji dan u godini, jer su se na večeri u velikoj sobi, pri lijepoj peći, okupljali svi članovi uže i šire naše obitelji. Prije večere smo se svečano obukli, nestrpljivi i znatiželjni s roditeljima krenuli prema velikoj sobi, špajscimeru, vidjeti što nas tamo čeka. To je sada bio posebni ritual. Netko je pozvonio na zvonce, lupio u hodniku po metalnim vratima ložišta naše peći i tada su se otvorila sobna vrata. Brat i ja, držeći se za ruke, ušli smo u špajscimer, kad tamo, kod peći, stoji Bog! U dugačkoj bijeloj haljini, s dugom bijelom bradom i velikim srebrnim štapom u ruci. U drugom kutu sobe bio je okićen, do stropa, veliki bor, sav osvijetljen električnim svjećicama, pun šarenih kuglica, „vilinih kosa“ i treptavih srebrnih traka... Ostali smo bez daha pred tom veličanstvenom čarolijom, pogotovo kada je Bog dubokim glasom prozborio: „Draga djeco, uđite i ne bojte se! Jeste li bili dobri i slušali mamu i tatu?!“

„Jeeeeesmo!“ drhtavim glasićima, prestrašeni, jednoglasno smo odgovorili.

„Evo, donio sam vam nekoliko darova koje ste željeli i u pismu mi napisali! Nadam se da će vam se svidjeti. Ja sad moram poći drugoj djeci, da i njima darove podijelim, a vas pozdravljam i želim da budete dobri i slušate mamu i tatu. Osobito ti, Braco! Ne diraj šaltere, kvake po ormarima i ne čeprkaj po radiju!“ Pogladio nas je po glavicama i polako izašao iz sobe.

Bili smo u takvom šoku da nismo primijetili da je Bog ustvari bio naš poznanik Marko, koji je radio u kinu „Apolo“ u našoj ulici. Kasnije smo to saznali, a i prepoznali smo ga po njegovom dubokom bas-glasu.

(nastavak u idućem broju)