Brodska plava krv

U Brodu na Savi plava plemenitaška krv nije baš potocima tekla. Stare plemićke obitelji mogle su se gotovo na prste jedne ruke nabrojati: plemeniti Jarići von Brodberg s Jelačić placa, vlasnici otmjenog velesvratišta-hotela „Žuta kuća“, dubočki plementi trgovci Filipovići de Freudenberg s obale Save, dvoji plemeniti Horvati (Nobeillis De Horvath), iz Starčevićeve 8 i iz Široke ulice 32, pa plemeniti Kerznarići iz Strossmayerove te plemeniti Lemešići de Bebrina Gornja iz Štampareve i to je gotovo sve.

Plemstvo su Kerznarići dobili u 17. stoljeću, također i Horvati, 1684., Jarići dobiše plemstvo 1796. godine za zasluge u austrijsko-turskom ratu, kada su potpomagali carsku vojsku robom i novcem, slično kao i Filipovići, koji su nagrađeni plemstvom 1798. a uz to su još i svojom lađom prevozili hranu za vojsku i vozili bolesnike u bolnicu u Sisak. Najmlađe je plemstvo Lemešića, jer datira tek iz 1906. godine. I ovo je plemstvo dobiveno za zasluge stečene u vojničkoj službi. Major Josip Lemešić posebno se istaknuo u bici kod Custozze 1866. godine, gdje je talijanska vojska bila hametice potučena.

Ne imaše ti naši plemenitaši tvrde kule i gradove, dvorce i sjajne palače, perivoje, lovišta i velike posjede na kojima su provodili lagodni i bezbrižni život priređujući zabave i balove. Živjeli su životom dobrostojećih građana, trgovaca, ugostitelja, obrtnika, vojnih časnika, a plemstvo im je samo ugled nosilo.

Od starog brodskog plemstva na brodskom groblju sv. Lovre postoji još samo grob plemenitih Horvata, mesara i gradonačelnika Stjepana i supruge mu Magdalene, te plemenitih Kerznarića. Na mjestu velike grobnice plemenitih Jarića sada je grob glazbenika Bele plemenitog Panthyja. Grobovi plemenitih Lemešića na bivšem vojnom groblju prodani su nakon Domovinskog rata, a dva nadgrobna spomenika plemenitih Filipovića, s križevima na vrhu, već odbačena s grobova, intervencijom u „Komunalcu“ postavljena su uz spomenik dobrotvorke gospođe Aurelije Kuss Bogdanović, vis-à-vis domobranskog drvenog križa. Plemeniti Horvatovi iz Široke sahranjivani su u Oriovcu.

O plemenitim Kerznarićima je najmanje pisano, o njima najmanje i znamo, pa evo što sam dosada o njima zabilježio.

Jedan od najljepših nadgrobnih spomenika na brodskom katoličkom groblju Svetog Lovre sigurno je plemenitih Kerznarića, odmah iza apside grobljanske crkve sv. Lovre. Elegantni, vitki, crni, upravo luksuzni mramorni obelisk izrađen je u radionici, klesariji J. Korn Baja-Vinkovci. Na obelisku su slike pokojnika u ovalnom porculanu. Na spomeniku piše: Stjepan pl. Kerznarić preminuo 1904. godine u 64. godini starosti, a njegova supruga Ljubica pl. Kerznarić rođena Stilinović, preminula 1925. godine u 74. godini starosti. Do 1918. oni su se pisali Kerznarić, a kasnije Krznarić, pa tako na osmrtnici gospodina Stjepana piše Kerznarić, a na osmrtnici gospođe Ljubice - Krznarić.

Pri vrhu spomenika uklesan je i grb plemenitaške obitelji Kerznarić. Štit grba podijeljen je na četiri dijela. U dva dijagonalno suprotna polja smješteni su isti likovi, krilati zmaj isplaženog jezika, uzdignutog repa, s krunom na glavi, a u druga dva također dijagonalno suprotna polja je ptica koja stoji, uzdignutih krila, s krunom na glavi. Iznad štita postavljena je viteška kaciga s vizirom, nad kacigom kruna, a na kruni je još jedna okrunjena ptica, koja u jednoj pandži drži golu sablju, a u drugoj modru kuglu.

Gospodin Stjepan bio je ugledni brodski posjednik i obrtnik, stolar pokućstva te umjetni gradjevni radnja - kako piše na memorandumu jednog računa izdanog za stolarske usluge obitelji Brlić. Bio je gospodin Stjepan i gradski zastupnik, te član starčevićanske stranke.

Kerznarići su imali staro zelinsko plemstvo (od grada Sv. Ivana Zeline), dobiveno za zasluge i pokazanu hrabrost još u 17. stoljeću u krvavim i dugotrajnim ratovima s Turcima u Posavini, Pokuplju i Pounju. Oslikana plemićka povelja Kerznarića sedamdesetih godina prošlog stoljeća je zagubljena, ali nju opisuje Hrvoje Kekez u radu Grbovnice i grbovi zelinskog kraja. Grbovnicu je 8. ožujka 1668. u Bečkom Novom Mjestu podijelio car Lepold I. Grguru Krznariću i obiteljima Valentaković i Zečić, koje su bile rodbinski povezane. Ona je u obliku ukoričene knjige, pisana latinski na osam listova i bogato grafički uređena. Grbovnica je potvrđena velikim visećim pečatom otisnutim u crvenom vosku, koji je u posebnoj metalnoj okrugloj kutijici. No samo značenje grba nije nam poznato. Kada su i zašto plemeniti Kerznarići došli u Brod, također nije znano.

Po smrti muža, gospođa Ljubica, zvana i Amalija, iznajmljivala je njegov veliki stolarski verštet pun raznovrsnog alata za izvedbu i najkompliciranijih radnji u obradi drveta.

Kerznarići djece nisu imali. Gospođu Ljubicu Kerznarić dohranio je i njen imetak naslijedio nećak Franjo Ibrišimović podrijetlom iz Sibinja, koji je radio kao bilježnik u općini Kutjevo. Franjina majka Ana Ibrišimović, rođena plemenita Kerznarić, bila je sestra Stjepana plemenitog Kerznarića. A, Franjo je opet bio djed gospođe Dragice Bresslauer, otac njenog oca, te se kod gospođe Dragice našlo i nekoliko predmeta svakodnevne upotrebe iz kuće plemenitih Kerznarića: cukerdoza, čajnik, beštek za jelo s monogramima, nešto porculana... a i zagubljena plemićka diploma bila je kod Bresslauerovih. Ibrišimovići su kuću Kerznarića prodali oko 1938. godine.

Ibrišimovići su došli živjeti u Brod, a kuću su imali u Badalićevoj ulici preko puta Antolkovića. Ona je za Drugog svjetskog rata pogođena teškom aviobombom koja je prošla kroz cijelu kuću i nije eksplodirala, pa su ju njemački vojnici u podrumu demontirali, ali kuća je ostala sva rastrešena.

U Strossmayerovoj ulici, do Koprivčevića na jednoj strani i „Šumarije“ na drugoj, na broju 13, skromna prizemnica ničim ne odaje dom plemenitaške obitelji. A upravo je to bila kuća plemenitaša Kerznarića. Dugo godina bila je ogoljela, opale žbuke, pa se vidjela njena drvena konstrukcija na temelju od opeke: podsjeci, vijenac, brvna, ušaci i krivaci. Prvotno je bila duža, ali dio kuće je srušen. U dvorištu se nastavlja dugi ključ zgrade u kojem je nekada bio prostrani stolarski verštet Stjepana pl. Kerznarića. Danas je u toj kući, koja je adaptirana 1995. godine, biljna ljekarna, a u dvorišnom dijelu ugostiteljski lokal jednostavnog naziva - Buffet Marko. Kraj kuće, kroz njeno nekadašnje dvorište, je jedan od ulaza u tržnicu.

Evo još nekih brodskih plemenitaša, koji su obitavali u Brodu na Savi ili bili iz njega podrijetlom.

Plemenita Gisele Radosavljević rođena zvučnog naslova - Diappa de Zvonigrad iz Osijeka, kćerka carskog i kraljevskog potpukovnika, bila je supruga Brođanina, bankara Dragutina Radosavljevića, posinka Aleksandra Koste Radosavljevića, trgovca i gradonačelnika Broda od 1886. do 1893. godine. Dragutin je na „Maloj pijaci“ pred kraj 19. stoljeća dao sazidati treći Radosavljevićev ćošak, palaču raskošne neobarokne fasade, u kojoj je bila „Brodska štedionica“, kojoj je on bio ravnatelj. Od godine 1911. do 1924. u istim prostorima bila je „Prva hrvatska štedionica“. Dragutin je umro 1910., a Gizela već 1915. u 37. godini života. Iza njih ostalo je četvero djece, sinovi Đuro i Aleksandar-Šandor, te kćeri Ankica i Paula.

Josip plemeniti Benčević (1813.- 1890.), sin Josipa (1781.- 1840.) bio je školovani profesionalni vojnik, carski i kraljevski pukovnik. Vojne škole završio je u Beču i služio u austrijskoj vojsci. Kao zaslužni časnik dobio je vojno plemstvo. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine (1878.) bio je zapovjednik grada Sarajeva. Umro je u Brodu i pokopan u obiteljskoj grobnici Benčevića.

Stjepan Božo Pilar (1865.- 1940.) najmlađi je od četvero braće Pilar, među kojima je svakako najslavniji geolog Đuro Pilar (1846.-1893.), a Martin Pilar (1861.- 1942.) bio je poznati hrvatski arhitekt i akademik. Stjepan Pilar je stekao čin generala u austrougarskoj vojsci. Ranjen u jednoj bici, već pred sam izdisaj crno-žute monarhije, 1918. godine, a za pokazanu hrabrost pred neprijateljem podijelilo mu je Njegovo c. i kr. Veličanstvo plemstvo, te je odlikovan titulom Pilar von Pietra Rossa. Pilari su u Brod došli iz Olmuca u Moravskoj, a po usmenoj predaji potječu iz Španjolske. Španjolski Pilari posjedovali su plemićki grb u kojem se nalazi pelikan s mladima na gnijezdu. U heraldici pelikan simbolizira krajnje samopožrtvovanje. Božo Pilar stanovao je u Mesićevoj ulici kb. 62, u velikoj kući Pilarevih, koja i danas tu postoji.

Plemeniti Rakasovići de Savadol, Maksimilijan general austrougarske vojske i supruga mu Katarina-Katinka sestra trgovca Mile Lackovića, imali su u Brodu tri kuće. Reprezentativna katnica na trgu, između kuće Židova Kohna i Lackovića (danas kb.14), jedna je od najkićenijih i najskladnijih kuća na glavnom brodskom trgu, te je sa susjedne dvije kuće najljepši potez historicističkih stilskih odlika u Brodu. Njihova druga katnica (u njoj su i stanovali) bila je ona u kojoj je danas Brod-turist, a treća njihova katnica, srušena u Drugom svjetskom ratu, gledala je na Klasiju i bila je u produžetku placa one kuće na trgu. Sin generala Maksimilijana, Milan, imao je predstavništvo „Jadranskog osiguravajućeg društva“. Godine 1920. Rakasovići su iselili iz Broda u mondeno kupališno mjesto Baden kod Beča.

Obitelji Rakasović dogodile su se užasne tragedije. Kćerka Milana, osamnaestogodišnja Feodora, utopila se u Savi, a stariji sin Đorđe nehotice je iz puške ubio mlađeg brata Dejana. Ova se tragedija dogodila u Badenu, o čemu su pisale ondašnje brodske novine.

I tako je malo po malo u Brodu plave krvi, kad bi se i pojavila, brzo nestajalo. Ostali su samo rijetki tragovi.