´Crvena kuća´ i njen graditelj

„CRVENA KUĆA“ I NJEN GRADITELJ

U obitelji Kovačević se prepričavalo da je ujak Josip Prosch gradio „Crvenu kuću“, hotel na Jelačićevom placu, govorila mi je gospođa Marica Kovačević iz Strossmayerove ulice br. 16. Prema Knjizi zavičajnika u brodskom Državnom arhivu, Josef Prosch rođen je 1867. godine u mjestu Racknitz – Bischoffteinitz u Plzenskom kraju u Češkoj, graničnom području prema Njemačkoj. Njegov otac Andrija bavio se zidarskim obrtom, što je i nastavio doselivši u Brod na Savi, te je bio obće poznat, a i od svakoga štimana ličnost – pisala je brodska „Materinska riječ“, a gospođa Marica s ponosom podsjeća: - Reklo se, gdje je Proš gradio podrum, nije bilo vode! Nije bilo fajtno! Tako je to bio solidan majstor! I otac i sin!

Josipova majka zvala se Magdalena, rođena Gruber. Proschovi su u Brod došli s troje djece: Josip, Margareta-Marga i Marija (1872. - 1950.), koja se udala za financijskog nadstražara Milana Kovačevića (1869. - 1945.). Kovačevići su stanovali u kontumacu (Vrazova ulica) i imali su dvije kćeri, spomenutu gospođu Maricu (1914.- 2005.) poštansku činovnicu i Ankicu (1911.- 1990.), koja je radila u banci. One se nisu udavale. Živjele su u obiteljskoj kući u Lopašićevoj, koju su kasnije prodale i kupile kuću u Strossmayerovoj na broju 16.

Josip je polazio baušule u Beču pa, sa stečenim znanjem i dobrom praksom kod oca, postao uspješan graditelj. Početkom 20. stoljeća bio je jedan od najaktivnijih brodskih graditelja i građevinskih poduzetnika. Josip je oženio Sofiju Hochwald iz Rume, rođenu 1878. godine. Kako je posao Josipu Proschu dobro krenuo, on godine 1907. otvora na svome numeru u Zrinskoj ulici radionicu cementne robe s najmodernijim strojevima. U „Materinskoj riječi“ oglašavao je: Industrija cementne robe i gradjevno poduzetništvo, proizvodi i drži, pa nabraja: cementne cijevi za kanalizaciju, propuste ispod ceste, mostove, cementne ploče u svim bojama za taracanje crkava, hodnika, kuhinja i.t.d., pa cijevi za bunare i stumbole, jasle i valove za konje, rogatu marvu, svinje i živad, u raznim duljinama. Proizvodio je šuplje sadrene ploče za razdjelne zidove, umjetno kamenje u svakoj imitaciji naravnog kamena i granita. Kod njega se moglo nabaviti stupove za ograde i stupove za vinove loze, kano i sve u tu struku zasjecajuće.

Sljedeće godine, 1908., nakon teške i kratke boli, umro je Josipov otac, starina Andrija Prosch u 77 godini života.

Na nacrtima kuća, Josip Prosch potpisu je dodavao: Geprüfte Mauermeister (ispitani zidarski majstor). Njegove solidne gradnje dekorativnih pročelja, izvedene koncem 19. i na početku 20. stoljeća, mogu se i danas vidjeti u brodskim ulicama. U Mesićevoj na broju 54 secesijska je kuća urara, draguljara i optičara Franje Schwendemanna, Dragutinova brata, koji je kao folksdojčer tragično skončao u logoru Krndija kod Đakova. Ovu prizemnu kuću Prosch je zidao 1911. godine. Fasada je dosta uništena probijenim izlozima raznih lokala, ali je ostala dobro sačuvana jedna od najljepših brodskih haustor-kapija, u secesijskom slogu s polukružnim ostakljenim otvorima i rešetkama od kovanog željeza, posebne likovnosti. U istoj ulici je i monumentalna prizemnica na broju 18 (u kući je doskora bio caffe „Piramida“, a sada „Spoon“) također dobro očuvane secesijske fasade, građena 1910. Prizemnica Đure i Antonije Barac u Ulici Nikole Zrinskog na broju 23, građena 1905., izuzetno je bogata biljnom ornamentikom. Ispod krovnog vijenca cijeli je friz od lovorovog lišća, a lučne prozore obavijaju pletenice od plodova i bilja.

U Državnom arhivu još je niz planova kuća koje je Josip Prosch gradio u Širokoj ulici, Badalićevoj (Josefa i Marije Hoffinger, 1905.; Jakoba i Ane Vučković, 1905.), Gajevoj (Terezije Sack, 1906.), Berislavićevoj (Agneze Huber, 1905.), Filipovićevoj (Ljube Pupavaca, 1905.)... Međutim, neke od njih srušene su u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Među njima svakako treba istaknuti kuću Nikole Katalinića koja je bila na početku Široke ulice, br. 3. Ta secesijska stambeno-poslovna katnica sagrađena je 1906. i u njenom je prizemlju bila trgovina pomodne i manufakturne robe Adolfa Kisića, pa skladište konfekcije za gospodje, gospodu i djecu, nadalje veliki izbor šešira i pomodne robe Vjekoslava Jakoba – uz objašnjenje – Što je jeftino? Jeftino je ono, što je dobro i trajno. No, je li Josip Prosch, uz ove brojne gradnje, doista bio i graditelj svratišta „Crvena kuća“, to treba još pomnije istražiti.

Izgradnja hotela „Crvena kuća“ započela je 1892. godine na praznom placu između novosagrađene škole, Građanske pučke učione (1874. položen je kamen temeljac, a 1875. škola je već počela s nastavom) i kuće Colomana Benčevića s trgovinom mješovite robe, na ćošku Širokog sokaka. Dakle za samo dvije godine, u ono vrijeme monumentalni, hotel bio je završen i svečano otvoren. „Posavska Hrvatska“ pisala je: Danas u subotu 2. lipnja 1894. godine, se slavi otvorenje na kat podignutog i posve moderno uređenog svratišta „Crvena kuća“, koja sačinjava vlasništvo našeg sugrađanina g. Franje Benčevića.

Vlasnik hotela Franjo Benčević (1862.- 1925.) sin je Josipa, brat Colomana Benčevića. U diobi nakon očeve smrti on dobiva staro drveno svratište „Crvena kuća“ na početku Širokog sokaka, a datiralo je još s kraja 18. stoljeća. U Brodu, gradiću prizemnih malih drvenih kućica, impozantna zgrada svratišta doimala se još golemijom i, dakako, bila je obojana crveno, kako bi putnicima namjernicima bila uočljivija. Za svoje vrijeme, kada se putovalo diližansama, bilo je to udobno svratište i konačište s europskom poslugom, smještajem i hranom, premda su u njemu odsjedali i egzotični podanici turskoga carstva: Cincari, Grci, Ćifuti, Turci, Armenci... Kako je „Crvena kuća“ bila drvena i nju je znao zahvatiti požar, kakvi su u Brodu tada često izbijali, jer Brod je sav drven, po tome naliči puno susjednim turskim gradovima, napisao je za svog boravka u Brodu 1861. književnik Janko Jurković. Gorjela je stara „Crvena kuća“ 1809. godine, a poslije većeg požara, koji ju je poharao nekako u vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine 1878., prestala je s radom.

Tada Franjo Benčević, na suprotnoj strani ćoška, na Jelačićevom placu, gradi veliko suvremeno svratište jednostavnog historicističkog pročelja i daje mu isto ime, „Crvena kuća“, kao što je već rečeno.

Ipak, sama zgrada ovog hotela izgledala je mnogo skromnije i pružala također skromnije smještajne usluge nego susjedno velesvratište „Žuta kuća“, ali gosti „Crvene kuće“ mogli su se u velikoj dvorani restauracije ipak dobro zabaviti. Najveća je prednost svratišta bila, kao i „Žute kuće“, da se nalazilo u samom centru Broda na Savi.

Brodu je u to vrijeme itekako trebalo dobrih smještajnih kapaciteta, jer njegov položaj i razgranate trgovačke, industrijske i obrtničke veze, dovodile su mnoge poslovne ljude u grad, a Brod je uz to bio i velika željeznička i cestovna raskrsnica, gdje se presjedalo na uskotračnu prugu za dalje putovanje u Bosnu, ili čak do Jadranskog mora, ili se u Brodu s uskotračne pruge, dolazeći iz Bosne, presjedalo na prugu normalnog kolosijeka.

„Posavska Hrvatska“ redovito je donosila popis gostiju hotela, pa evo što je zabilježeno u broju 27. iz 1894. godine pod naslovom Prispjeli u Brod (od 5 – 11. srpnja) u svratište „Crvena kuća“. U tih sedam dana upisana su prezimenom i imenom 54 gosta, što znači da je bio dobro popunjen, a među njima najviše je bilo trgovaca. Gosti su doputovali sa svih strana velikog carstva, pa i izvan njega, iz Budimpešte, Beča, Graza, Sarajeva, Zagreba, Novog Sada, Fiume (Rijeke), Osijeka, Vinkovaca, Kostajnice, Dubice, Ključa, Pljevlja, Niša, Siska...

Hotel je samo kratko vrijeme bio u vlasništvu Franje Benčevića, jer je već 1897. prodan braći Brlić, Vatroslavu i Dobroslavu. A, kako je tada bilo uobičajeno, iznajmljivan je, uziman u zakup, i vodili su ga poznati ugostitelji Samuel Pinkas, Vjekoslav Tucherer, Šandor Krauss, Jakob Schwartz …Benčevići ponovno postaju vlasnici 1916. godine, kada je Coloman otkupio hotel. Onda je došao Prvi svjetski rat, raspala se Austro-Ugarska Monarhija, izgubljena je internacionalna klijentela, smanjen je priliv gostiju i hotel je tek životario. Pokušalo se opstati promjenom imena u hotel „Corso“, ali već 1921. godine hotel je propao i prizemlje je pretvoreno u veliko skladište brodske industrije „Domaći proizvod rublja Ivanić i Vujić Brod n/S“.

Vratit ćemo se Proschovima. Na sjednici gradskog zastupstva 26. siječnja 1933. godine raspravljalo se o otkupu zemljišta, katastarske čestice površine 480 četvornih hvati, vlasništvo Josipa Proscha, kako bi se otvorila Mihanovićeva ulica i spojila sa Zrinskom te Gajevom. Za ovo zemljište Prosch je tražio 20.000 dinara. Ponuda je prihvaćena.

Proschovi su imali dvije spojene kuće u Zrinskoj, kraj današnjeg „Vodovoda“, obje kbr. 31 (danas je u jednoj obitelj Taradi, a vlasnici druge su Zdenka Bošnjaković i Vesna Šimić) i veliku parcelu zemljišta (od ćoška, gdje je danas katnica dr. Jelića) duž Mihanovićeve, koja je prodana za placeve, pa je na njoj sagrađeno nekoliko kuća.

Posjednik, graditelj, ugledni građanin i gradski zastupnik Josip Prosch umro je 1937. godine, Supruga Sofija nadživjela ga je dvadeset i četiri godine. Kako je bila dobro materijalno osigurana i cijeli život nije radila, a djece nije imala, dane je provodila družeći se s prijateljicama, ispijajući kavu, grickajući kolačiće i kartajući damske igre. Umrla je na staru godinu 1961. u 83. godini života.

Proschovicinu kuću naslijedila je gospođa Ljubica Jelinić, udana za krojača Stjepana Jurića.

Nju je odgojila i školovala tetka, mamina sestra, koja je bila jako dobra sa Sofijom Prosch, brinula se o njoj u starosti, te je dobila u nasljedstvo sve njeno.

A nakon devedeset godina, u sada sivoplavoj „Crvenoj kući“, opet je jedan ugostiteljski sadržaj, Caffe bar „Green park“. Ali, svakako bi bilo primjerenije da je „Crvena kuća“ crveno ofarbana i da u njoj caffe bar, možda nosi ime „Ban Jelačić“, kako se do dolaska crvenoga maršala Tita 1945. i cijeli trg zvao.