Tko je bio Ivo Škrbina?

- On je došo kući, pobjego od partizana i njetko je vojski dojavijo da je partizan u selu, kod kuće se krije - sjeća se baka Marica Brkić udana Tekić –Beletića iz Brodskog Varoša. - Došlo je puno vojske i tražili ga po ciloj Jarači, cili dan su tražili, a on se sakrijo priko, u Šorinu šumu u Velikom dolu. Mi smo kroz pendžer baš gledali kad je od kuće odlazijo u šumu i poslje ga više nismo vidli, ni iz šume izišo, al se čulo da je uvatit i na Korzu objesit. Bio je Ivo Škrbina krupan, jak, kudrave kose, jako lip momak.

Kuća Škrbina bila je odmah do kuće Brkića u Varoškom brdu, u Malom dolu, iduć čudotvornom ljekovitom izvoru Grabovac. Zovu to vrelo i sv. Ivan, jer na grabu poviš izvora je slika sv. Ivana, kupila ju i metnula pobožna gospođa Štefančićka, Albina, supruga kipara i klesara Martina.

Radnik Ivo Škrbina, sin Stjepana, rođen 1923. godine, obješen je na kandelabr električne rasvjete na Korzu 16. studenoga 1943., zabilježila je povjesničarka dr. Slavica Hrečkovski. Tog puta obješen je još jedan uhvaćeni partizan, Vid Bičanić. Bila je to jeziva slika, a obješeni su još danima visjeli kao opomena partizanima i njihovim simpatizerima. Još jezivije je bilo to što su i svi đaci Gimnazije potjerani iz razreda da gledaju vješanje.

Ovaj događaj zabilježio je i učitelj Luka Lukić, koji je tada već bio u mirovini i živio u svom rodnom Brodskom Varošu. U Novostima iz II. svjetskog rata, 18. 11. 1943. zapisao je: Pisar Martin Škrbina (kazivač). U Brodu je jučer na trgu obješen partizan Ivan Škrbina, moga strica sin. Bio je kod partizana, pa uteko, a nije se javio, nego ovamo, onamo se skrivao, pa su ga ulovili i ubili i objesili. Na drugom mjestu Lukić vješanje komentira i ovako: Da se vidi i da drugi imaju respekt i strah od toga. Po Lukiću to se onda zbilo 17. studenoga.

Kako je Ivo izbjegavao potragu za sobom, nije poznato, ali onda se pridružio skupini partizana, vjerojatno također dezertera, no njihova grupa je opkoljena u ataru Donje Bebrine. O tome divanio mi dida Andrija Jednobrković- Ferkov (1924.) iz Donje Bebrine, sada u jednom staračkom domu u Slavonskom Brodu, a ovu priču je dopunio i nezaobilazni Mata Baboselac-Mišin.

- Bilo vako u jesensko doba, o svinjokoljema - kaže dida Andrija - partizani se krili kod Stanešini pojata, u štaglju. To je na Selištu na Glavicama, idući prema Trnjanskim Kutima i šumi Zabrana. Onda naišli Čerkezi od Kuta, prtili priko njiva, nije još puta bilo. Il je netko partizane izdo, il ko od Čerkeza partizane primijetijo, samo partizani su mislili da Čerkezi na nji idu, pa su prvi zapucali i tako se odali. Čerkeza je sva sila bila, opkolili su partizane i nastala je žestoka pucnjava. Partizani se nisu mogli povuć i uhvaćeni su. Jedan se partizan nije htio predat, metnijo je bombu podase i raznijo se. Ali jedan se sakrijo na tavanu, oporijo daske i zavuko se med gredama i taj se spasijo. Nisu ga našli, poslje je nekud uteko. Četvorica su partizana uvatita i dovedena u selo. Onda su jedni Čerkezi ošli pod nasap, da uvate koju gusku, svinjče, govedo, pa da ispeku, pa će jest, šta li će. I počeli su guske virat, svinje ubijat, pucat na goveda, čuda jedna šta su radili. Što j' bilo svita na utvaju i kod pojata, razbježalo se i posakrivalo. Ja išo pojatema, imo dvoje debeli svinja, kad, puca se, skora sam poginijo. Dobro da sam se vratijo.

A, priko Save, u Brusnice, bile su stacionirane Švabe i domobrani, čuli su pucnjavu iz sela i dalekozorom sve su gledali šta se to u Bebrine radi. I pošo je nji pun kamijon za Brod, priko mosta, pa u Donju Bebrinu. Za to vrime jedna je grupa Čerkeza zašla po selu i pokupila sve odrasle muške i s njima prid Balošićevu kuću u Donjem kraju. Postrojili ljude. Tud su doterani i partizani, pa će ji na oras na struke objesit. Jednom su Bebrincu naredili da štranjgu donese. Kad, jednog partizana objesiše, štranjga puče, a on je svojim krvnicima onda reko: „Vidiš da sam prav čovjek!“ Nekada, kada bi se to dogodilo, obješenog se puštalo, oslobađalo, al ovaj puta on je svejedno objesit. Isti je Bebrinac onda donijo drugu, deblju štranjgu. Obješeni su u Bebrine saraniti, kraj bebrinskog groblja. Kroz osam dana došla je njihova rodbina, tamo negdje od Sapca, ili od nekuda, pa su po noće kriomice otkopana njihova tjela i odvežena. Dvojicu partizana su oterali za Brod i na Korzu su objesiti..

Kada su partizane objesili, onda će Čerkezi i sve dotjerane Bebrince pobiti, selo zapaliti, za odmazdu jer su partizane skrivali. Tako su oni mislili. Srećom, stigi su iz Brusnice Nijemci i domobrani, pa su to spriječili. Među Nijemcima bio je jedan viši časnik, Bebrinci pamte da se zvao Špis, čija je jedinica jedno vrijeme i u Donjoj Bebrini boravila. Čerkezima je naredio da odmah sav taj svit raspušćaje. Špis se s nekim Bebrincima jako dobro slagao, često je k njima znao svratiti, dobro se počastiti jelom i pilom. I to je Bebrince od sigurne smrti spasilo.

O Ivi Škrbini pisao je i „Brodski list“ 1963. godine pod naslovom „Borac sa Dilja“, u prigodnom članku uz 27. juli – Dan ustanka, prikazujući Ivu kao neustrašivog partizanskog borca, a možda namjerno prešućujući da je bio partizan dezerter, jer bilo bi jako nezgodno reći da se iz partizana i “petama dalo vjetar“, odnosno bježalo. Evo izvatka iz tog članka:

Pripadnici oružanih snaga njemačkog okupatora rado su nosili fotoaparate i škljocali njima gdje god su stigli: snimali su pejsaže tuđih zemalja, ruševine i zgarišta iza njihovih bombi, izmučena lica kraj logorskih ograda, ukočena tjelesa svojih žrtava. Zahvaljujući takvoj navici, obavljanoj sa sistemom i pedanterijom, došlo se do niza jezivih dokumenata iz stravičnih dana rata, odmazde i prijekih sudova (...)

Kratko vrijeme nakon oslobođenja, neki borci iz jedne slavonske brigade, koje su tada bile smještene u blizini austrijsko-jugoslavenske granice, uhapsili su jednog sumnjivog četrdesetgodišnjaka, obučenog u neku kombinaciju civilnog odijela i njemačke uniforme. Slučajno su se tu našli i neki Virovitičani, koji su u uhapšeniku prepoznali SS podoficira Kissela, ranijeg pripadnika takozvane Ajnzac komade 3 u Virovitici i Slav. Brodu. Prilikom pretresa nađena je kod njega jedna skupocjena kutija za cigarete, nekoliko ručnih satova, čitavo tuce prstenova i narukvica. Na dnu džepa od hlača bilo je par zamotuljaka Lajka-filmova. Iako je Kissel bio policajac, on se nije mogao riješiti snimaka, iako je mogao pretpostavljati da će ga oni teretiti. Nosio ih je sobom kao kroniku svoga pljačkaškog posjeta našoj zemlji da bi je pokazivao, da bi se njome, ako se izvuče hvalio.

Snimci su zabilježili tenkove na ulicama naših gradova, lica prostitutki, pijanke pri nekoj svinjokolji kod jednog kulturbundaša iz naše okolice. Među njima našao se i jedna snimak smaknuća: mladić bujne kose i zgrčenih ruku obješen o ulični kandelaber. Stup koji je služio za vješanje morao je stajati na prometnom mjestu. Nepuni metar iznad glave obješenoga stajali su strjelasti putokazi čiji su šiljci pokazivali pravce u kojima su se nalazile razne njemačke ustanove i komande. Pozadina ove jezive scene se ubrzo prepoznala: stabla pozadi kandelabera pripadala su brodskoj Klasiji, nešto dalje kiosk s novinama, drven, okrugao, poznat Brođanima na prvi pogled.

Bilo je jasno: Slav. Brod, smaknuće mladog partizana Ive Škrbine. Oni koji su vidjeli fotografiju sjetili su se i dana zločina. Bilo je to 16. studenog godine 1943.

Uz podatke koje daje „Brodski“ i sjećanja Varošaca, nastavljam priču o Ivi Škrbini. Ivo je rođen u obitelji siromašnih nadničara, vincilira. Još nije niti pošao u školu, a izgubio je oca. Kažu, išao je u tuđe trešnje, gazda je pripucao i ubio ga. Majka Manda ostala je s devetero siročadi (Anka, Marija, Kata, Elizabeta, Manda, Ruža, Jelka, Franjka, Ivo) i ubrzo je od tuge i bolesti preminula. Osam sestara okružilo je pažnjom i ljubavlju brata koji je tek počeo sricati slova. Uz pomoć nekih prijatelja i učitelja Miletića (Mate, supruga profesorice Olge), koji im je bio staratelj, naporno su se probijali kroz život.

Sedamnaestogodišnji Ivo zaposlio se u Tvornici vagona 1941. godine. Bio je transportni radnik, pa uznapredovao do radnika na bušilici u lokomotivskoj hali. Postao je SKOJ-evac i po zadatku izvršavao razne obaveze: prikupljao materijal, slao partizanima podatke o neprijateljskim snagama, raspačavao štampu koja je stizala u Brod s oslobođenog teritorija...

U ljeto 1943. otišao je u Diljski partizanski odred. Iako jedan od najmlađih partizana, postao je, kažu, neustrašivi borac, diverzant, bombaš. Ivin partizanski odred često je postavljao zasjede na komunikacijama, vršio diverzije na pruzi, razoružavao čete domobrana i tako stvarao nesigurnost za neprijatelja sve bliže i gradskim naseljima: Slatini, Virovitici, Našicama, pa i samom Slavonskom Brodu.

Neprijatelj je dovlačio pojačanja, vražju diviziju, feldžandarme, čerkeske horde. Rastao je broj hapšenja; vješalo se na pruzi kod Sapca, strijeljalo u Starom Topolju. Grupe boraca s Dilja i dalje su nailazile noću, likvidirale straže, dočekivale patrole Nijemaca i Čerkeza. Škrbina je redovito učestvovao u akcijama. Polovinom studenog, neprijatelj je saznao da se manja grupa partizana kreće u okolici Donje Bebrine. Izdajstvom se saznalo gdje se neki od boraca odmaraju; Škrbina je opkoljen u jednom štaglju i uhvaćen.

Ivo je odveden u policijski zatvor u Brodu i danima saslušavan, ali pitanja o saradnicima u Posavini, o bazama u pojatama, ostala su bez odgovora. Drugačije nije ni moglo biti.

Onda je slijedilo vješanje, koje je jedan od Nijemaca, SS podoficir Kissel, zabilježio fotoaparatom, kako je već rečeno. „Brodski list“ članak o Ivi Škrbini zaključuje: Ime borca Ive Škrbine zabilježeno je na spomen-ploči, u strojnoj obradi „Đure Đakovića“. Pedeset koraka dalje, gdje sada rade novi strojevi, nalazila se bušilica za kojom je Ivo stajao prije nego je opasao fišeklije i uzeo pušku u ruke.

Tako, na kraju pitanje, Ivo Škrbina - borac ili dezerter, ostaje bez odgovora, ili je odgovor - i borac i dezerter.