I sam je car u ´Žutoj kući´ prespavao

odine 1877. u mjesecu studenome (29.) Kronika Franjevačkog samostana bilježi: Oko pola jedanaest sati noću, u dućanu Nauma Dimovića, trgovca, izbio je požar. U kratkom vremenu plamen je zahvatio i susjedne kuće Stjepana Muravića, Teodora Dimovića, udovice Ane Ulić i svratište zvano Žuta kuća. Strah i trepet zahvatio je sve zbog toga, što je puhao jaki vjetar, no društvu zvanom „Vatrogasci“ uspjelo je herojskim naporom obuzdati vatru. Unatoč tomu, spomenute su kuće ipak bile pretvorene u pepeo.

Vatra je oglašena zvonjenjem crkvenih zvona, u cijelom mjestu je nastao veliki metež i panika. Pomoć u gašenju pružila je i vojska, a ponuđena je i pomoć iz Bosanskog Broda, no ona nije stigla - jer ju nije propustila carinska straža kod skele na Vijušu! Carsko i kraljevsko glavno zapovjedništvo u Zagrebu zahvalilo je zapovjedniku brodske tvrđave na pomoći, kao i mudiru (upravitelju) iz Bosanskog Broda. Međutim, mnogi građani su došli samo skrštenih ruku gledati požar, stoga se na glavnoj vatrogasnoj skupštini zaključuje o uvođenju noćnih straža koje će na vrijeme požar opaziti te poduzeti gašenje, kao i mogućnost da bi se kod gašenja vatre moglo prisiliti „gledaoce“ da pomognu.

Već 31. prosinca noću izbio je novi požar u dućanu obrezanog Weinera, te susjedne dućane s ljekarnom pretvorio u pepeo…, čitamo također u Kronici.

Spomenutim požarom 29. studenoga 1877. završava jedno dugo i burno razdoblje u povijesti starog drvenog svratišta „Žuta kuća“ („Gelbes Haus“). Ono je do temelja nestalo u plamenu. Međutim, plemenitaški Jarići von Brodberg sagradit će na glavnom gradskom trgu novo svratište, veće i svakako udobnije, a nazvat će ga također „Žuta kuća“. Ne zna se točna godina gradnje ni graditelj novog svratišta, ali to je svakako bilo osamdesetih godina 19. stoljeća. Ta monumentalna, lijepa historicistička zgrada na kat i danas postoji zatvarajući ćošak Trga Ivane Brlić-Mažuranić i Mesićeve ulice.

Jarići su plemstvo dobili 1796. godine za zasluge u austrijsko-turskom ratu, jer su potpomagali carsku vojsku robom i novcem, a svojim lađama na Savi prevozili vojne jedinice i njihovu opskrbu, pa i ranjenike. Plemstvo je tada dobio trgovac Stjepan Jarić, a kako su Jarići u Brodskom Vinogorju obitavali, dodijeljen im je plemenitaški pridjev „von Brodberg“.

Stara i nova „Žuta kuća“ pamte okrunjene glave, kneževe, barune, vojvode i nadvojvode, banove, maršale i feldmaršale... Tu su im Brođani priređivali svečane dočeke sa slavolucima, vojnom glazbom, pjesmom, bakljadama i iluminacijama, tu su ugošćavani na gala banketima, ručkovima i večerama.

Knez Ludovik, predsjednik Ratnog vijeća te ravnatelj i nadzornik svih krajina, stigao je u Brod 26. svibnja 1808. godine. U njegovoj pratnji bilo je više vojnih zapovjednika. Dočekani su počasnom paljbom iz 75 topova, a pred njima su jahali lakooružani konjanici iz brodske tvrđave, kao i mnogi časnici. U čast kneza Ludovika gospodin Tomo Jarić podigao je na Trgu slavoluk pred svojom gostionicom-svratištem „Žuta kuća“. Jedan redovnik iz samostana sastavio je tekst dobrodošlice:

Živio, oče Domovine!

Na mnogo godina, kneže Ludoviče!

Slavonski Ti puk plješće, a Bođani kliču:

Zdrav bio, Ludoviče careviću!

Svi Brođani od dragosti viču.

A samostanski kroničar još piše: Pred tom smo ga kućom (svratištem) s obje strane iščekivali mi redovnici zaogrnuti plaštevima, bez križa, zajedno sa svim časnicima Tvrđave na čelu s glavnim zapovjednikom Wollffom. Čitav je gradski puk stajao u redu, ukrašene djevojke također od slavoluka do kućnog ulaza bile su raspoređene redom, a držale su cvijeće i klicale „Živio Ludovik“.

Tom prilikom u Brodu Ludovik je obišao grad, karantenu na Vijušu, samostansku crkvu i vratio se u konačište, „Žutu kuću“. Pred noć, dok je knez večerao, slavoluk je bio osvijetljen, a svirala je vojna glazba.

Drugi dan knez je obišao Tvrđavu pa se, izašavši kroz Osječka vrata, kočijom uputio u Oriovac. Onda mu se dogodila nesreća. Srećom, ne kobna: Na oriovačkom je posjedu doživio nezgodu. Časnik prethodnik, naime, pao je skupa s konjem, pa su se konji, koji su vukli kneževu kočiju preplašili i kočiju prevrnuli. Hvala nebesima! On je sretno izašao iz kola, tako da se samo kočija gospodina zapovjednika Schimschena izvrnula, ali je i on prošao bez ozljede.

Devet godina kasnije, 1817. godine, u „Žutoj kući“ je odsjeo i sam austrijski car i kralj Franjo I. Habsburg (unuk Marije Terezije, vladao od 1792. do 1835.) s caricom i njihovom svitom, kada je proputovao kroz Brod u inspekcijo Slavonske Vojne krajine. Jarići su za ovu prigodu nabavili novo moderno pokućstvo i srebrni jedaći pribor kako bi cara ugostili, što bi se reklo, carski. Nakon kilometara drndanja u kočiji, car je u svratištu „Žuta kuća“, u mekanim jastucima napunjenim guščjim perjem spavao kao mala beba. Kronika Franjevačkog samostana zabilježila je: Dana 23. listopada. Isti je dan u pola pet poslije podne u Brod stigao Njegovo Posvećeno Veličanstvo Franjo I, zajedno sa svojom Posvećenom suprugom i ostalim časnicima te odsjeo kod našega gospodina sindika Jarića. Zadržao se do jedanaest sati sljedećeg dana, kada je posjetio Tvrđavu, karantenu i izmijenio nekoliko riječi s turskim vezirom.

Na putovanju kroz Slavoniju hrvatski ban Josip Jelačić stiže kočijom u Brod 7. rujna 1849. godine. I njega ugošćuju također u Jarićevoj „Žutoj kući“. Svečanom ručku prisustvovali su visoki vojni, crkveni dostojanstvenici i viđeni građani Broda.

Godine 1885. na Požeškom ravnom polju održavane su velike vojne vježbe, kojima je i car Franjo Josip prisustvovao, došavši u Požegu na njihov završetak, dana 13., 14., 15. i 16. rujna. A, gdje je car, tu je i sva sila visokodostojnika. Neki su i Bodu prespavali. U Kronici piše: Prejasni Kneževi i Vojvode, Albert, general feldmaršal, i Vilhelm, s brojnom su pratnjom također doputovali u Požegu, a oko 7 sati uvečer stigli su u Brod te uzeli smještaj u Svratištu „Žuta kuća“.

Tihoj svetoj misi, naručenoj po nalogu Prejasnoga gospodina Nadvojvode Alberta za 8 sati ujutro, pribivala su prije spomenuta gospoda Nadvojvode sa svojom pratnjom. Rečenu svetu misu služio je otac Ivo Radić. Oko 10 sati prije spomenuta gospoda Nadvojvode otputovali su sa svojom pratnjom u Požegu.

Onda, 1891. godine, 3. listopada, u Brod stiže Njiova Preuzvišenost Ban Kraljevinah Hervatske, Slavonije i Dalmacije Dragutin Grof Khuen-Hedervary. Sljedećeg dana prisustvovao je svečanoj svetoj misi u župnoj crkvi, a zatim primio poklonstva grada Broda. Na večer, bio je u „Žutoj kući“ na svečanom banketu upriličenom njemu u čast. Grad je bio rasvijetljen, a na Savi priređen vatromet.

U lipnju 1909. godine Brod je posjetio hrvatski ban Levin Rauch. Upravo raskošni banket priređen mu je u otmjenoj „Žutoj kući“. Bana je dočekala garnizonska limena glazba domaće infanterijske pukovnije br. 39., a „Posavska Hrvatska“ u detalje je zabilježila čak i bogati jelovnik banketa banu u čast: juha s rezancima, juha sa zelenim graškom, kečiga i som u umaku „a la tartar“, engleska crna pečenica, engleski rostbeaf s francuskom korunom, teleći frikado s rižom, pečeni pilići, patke i guske, zelena salata s jajima, ukuhano francusko voće, gibanica s trešnjama i višnjama, sladoled „giardinetto“, sirevi i kava. Naravno, služena su čuvena naravna brodska vina. A, kulina za predjelo, nitko se nije niti sjetio!?

Samo, koliko su ta slasna, pomno pripremljena jela pasirala banu poslije neugodnog dočeka na brodskim ulicama. Jer, dok su ga putem jedni burno dočekali i pozdravljali, bilo je jednako i onih koji su zviždali, uzvikivali: Abcug Rauch! (Dolje Rauch!), a čak su njegov automobil u vožnji Širokom ulicom gađali i pokvarenim jajima – užasno smrdljivim mućcima.

Posjeta visokodostojanstvenika Brodu sigurno je još bilo, no navedeni su samo oni koji su u „Žutoj kući“ ugošćeni. Neki su, naime, i u Tvrđavi odsjeli.

„Žuta kuća“ nosila je naziv velesvratište, te se to pred tako visokim gostima i uređenjem nastojalo i opravdati. Novac se nije štedio, pa „Žuta kuća“ sjajem i luksuzom nije zaostajala za svratištima-hotelima u mnogo većim gradovima. Početkom 20. stoljeća adaptirana je velika kavana koja je potom zablistala u punom sjaju. To je zabilježila „Posavska Hrvatska“ 1911. godine:

Otmjeno ovo svratište svakom zgodom nastoji da zadovoljava svim pa i najdalekosežnijim željama svojih brojnih gostova, pa stoga osobitu pažnju posvećuje i svom uredjenju. Ove je godine dalo na novo slikati prostorije svoje kavane, pa je izvedbu toga povjerilo ovdašnjoj glasovitoj tvrtki David Frank, koja svuda diljem domovine uživa osobiti glas zbog izvanredno ukusne izvedbe svih joj povjerenih posala. Ovih je dana g. Frank taj posao dovršio, pa možemo bez pretjerivanja uztvrditi, da je tu opet svjedočio fini svoj ukus te preciznu, upravo umjetničku izradbu. Mi našem općinstvu preporučamo, da si pogleda tu izradbu, koja u svakoj i najmanjoj sitnici odgovara svrhi, kojoj je namijenjena. Nema dvojbe, da će to medju mnogobrojnim stranim gostima pobuditi pažnju, pa će tako gosp. Frank opet steći novih mušterija, što mu i mi od srca želimo. Na toli krasno izvedenoj radnji čestitamo koli svratištu Žuta kuća i njegovom vlastniku, toli i g. Franku, koji si je ustrajnim radom znao steći riedku strukovnu vještinu i osobito dobar glas.

Do 1886. godine „Žuta kuća“ je u vlasništvu plemenitaških Jarića, a 1888. vodi se na bogatom posjedniku Ottonu Popoviću.

Samo, uskoro je došao kraj Monarhije, a i velesvratišta „Žuta kuća“. Poslije Prvog svjetskog rata u prizemlje useljava Hrvatska zemaljska banka (danas taj prostor zauzima trgovina obuće „Borovo“) i nekoliko trgovina, među kojima je najpoznatija „Engleski magazin“ Stjepana Brdarića i Franje Dittrich, u kojem će poslije Drugog svjetskog rata biti „Delen“, a danas jedva životari „Varteks“. Sobe velesvratišta na katu pretvorene su u stanove i uvijek se pitam jesu li njihovi stanari danas svjesni da su tim hodnicima i sobama carske, vojvodske i banske noge kročile. Tko zna, možda je tu poneki uglednik i vjetar pustio, ali znate i sami, to je tek carski lahorić bio.