Kunstšrajner Vjekoslav Hoffman

- Moj otac je bio umjetnički stolar namještaja, na njemačkom se to reklo kunstšrajner, ne kunsttišler. On nikada nije napravio niti jedan prozor, vrata, štok… To je njemu bilo ispod časti da radi. Radio je samo vrhunski namještaj – kaže o svome ocu Vjekoslavu – Alojzu, Lojzi, gospodin Srećko Hoffmann.

Pa, upoznajmo tog brodskog umjetnika u obradi drveta, kojemu je i biografija baš uzbudljiva.

Vjekoslavov otac bio je bačvar i zvao se također Vjekoslav. On je oženio Katu Pracny, iz poznate brodske bačvarske obitelji. Njen otac Stjepan bio je bačvar, a bio je i brat Vojko. Drugi Katin brat, Tomislav, školovao se za učitelja. Napredovao je do školskog inspektora, a bio je i poznati kulturni radnik i dobrotvor, od pape Pija XI. odlikovan odličjem Comandera sv. Silvestra. Zaslugom Tomislava Pracnyja u Brod su dovedene Sestre svetog križa iz Đakova i otvoren „Marijin dom“ u Gundulićevoj.

Vjekoslav Hoffmann i Kata Pracny imali su četvero djece, sina Vjekoslava – Lojzu, i kćeri Miciku, Ivanu i Adelu. Micika se udala u Bosanski Brod za višeg željezničarskog službenika, Ivana u Banja Luku, a Adela u Malino za jednog bogatog posjednika. Vjekoslav je rođen 1897. godine. Majka Kata imala je kompliciranu trudnoću pa je, budući da je u staroj brodskoj bolnici porađala samo babica a i uvjeti su bili nikakvi, išla roditi u osječki špitalj - tako se onda reklo. Imućni Hoffmannovi to su si mogli priuštiti. I samo zbog toga, kao mjesto Vjekoslavovog rođenja navodi se Osijek. Brodska bolnica, ako se to bolnicom moglo i zvati, nalazila se tada u iznajmljenoj kući u Pivarskoj ulici, danas Štamparevoj kbr. 6 i 8, a nova bolnica, nazvana imenom Njegovog Veličanstva cara i kralja Franje Josipa I. još nije bila završena. Otvorena je 1898. godine, kad je Alojzu već bilo godinu dana.

A, tko su Hoffmannovi? Podrijetlom su Donaušvabe, doselili iz južne Bavarske, od Pasaua na Dunavu, a točno kada, nije poznato. U to doba ono je bio siromašni planinski kraj, s malo obradive, škrte zemlje i mnogi su trbuhom za kruhom potražili bolji život u Slavoniji, Vojvodini... jer sve je to onda bila zajednička država, Austro-Ugarska Monarhija. Hoffmannovi su došli u Brod na Savi i naselili se u današnjoj Jagićevoj ulici.

Vjekoslav - Alojz nije nastavio očev bačvarski zanat, već je pošao naukovati za stolara. Jedna Priznanica Mjesne organizacije Saveza hrvatskih obrtnika u Brodu na Savi iz 1913. godine otkriva nam da je sedamnaestogodišnji Alojz Hoffmann nalazeći se u nauku kod stolarskog obrtnika gosp. Andrije Hauera sudjelovao na II. šegrtskoj izložbi stvarnih radova. Na Priznanici može se pročitati i ova lijepa i poučna izreka: Ciena zanata, veća je od zlata.

Ubrzo je došao Prvi svjetski rat i Vjekoslav je unovačen. Cijelo vrijeme rata bio je soldat u Budimpešti, na protuavionskim reflektorima. Bili su veliki kao metalna burad, a osvjetljavali nebo širokim snopovima svjetlosti kako bi protuavionski topovi u tami pronašli ciljeve - tada još krhke i spore leteće dvokrilce - aeroplane, koji su se kao nova ratna mašinerija uključili u opake i opasne ratne igre. Kada je 1918. godine rat završio, Alojz je ostao u Budimpešti i radio kao kalfa kod jednog dobrog stolara. Za četiri godine naučio je mađarski, a njemački je već od kuće znao pa, željen usavršavanja (a imao je pomalo i avanturističkog duha), uputio se u Beč. Majstor iz Budimpešte dao mu je jako dobre preporuke i lako se zaposlio, a ujedno je pohađao i majstorsku školu.

Koliko je godina Alojz ostao u Beču, nije poznato. U Beču je položio majstorski ispit i sada su mu svi putovi bili otvoreni, mogao je birati. Krenuo je u Italiju, u grad umjetnosti, Firencu, pa par godina radio na restauraciji antiknog namještaja. Za taj posao tražilo se vrhunsko znanje, preciznost i velika strpljivost, a spretni i talentirani Alojz to je sve imao. Zaradivši dobro na ovim poslovima, odlazi u Zagreb oko 1928. godine i otvara veliku stolarsku radionicu od 600 kvadrata za proizvodnju tada modernog i kvalitetnog namještaja. Njegove mušterije bili su veliki industrijalci, bogati židovski trgovci, poznati umjetnici... Tako je za, već tada priznatu opernu pjevačicu Zinku Kunc izradio kompletan namještaj kojim je opremila svoju vilu. Hoffmannova radionica u Haulikovoj ulici kbr. 10 (gdje je danas „Dinamova“ uprava) zapošljavala je 20 stolarskih radnika. Po želji naručitelja radio je namještaj u stilu secesije, art decoa, moderne. Stilske forme dobivane su kvašenjem drveta i postupnim stezanjem i savijanjem u posebnim presama i kalupima. Sve se furniralo i opet presalo, pa politiralo. Stoga je to bio skupi namještaj.

Gospodin Srećko čuva nekoliko Priznanja koje je otac Vjekoslav dobio od Ocjenjivačke porote, u Natjecanju za najljepše izložbeno mjesto, uspješno izlažući cijele sobe pokućstva na Zagrebačkom zboru (Velesajmu) 1932. (na XVIII. Zboru) i 1933. godine (na XIX. Zboru), koji je tada bio na Savskoj cesti. Fotografija štanda pokazuje dnevnu sobu s ostakljenim vitrinama, buffetom, trosjedom, okruglim stolićem, foteljama i tabureom.

Godine 1936. Alojz u Zagrebu sve prodaje i seli u Brod, jer roditelji su već bili stari. Kuću je 1938. kupio u današnjoj Šenoinoj ulici, ugao s Mesećevom, i tu je opet otvorio veliku radionicu za proizvodnju luksuznog namještaja za bogatu klijentelu. Kupaca je u Brodu bilo dosta, ali mnogi su bili i iz Bosne, iz Dervente, Doboja... Posao je tako dobro krenuo, te 1937./38. pokreće proizvodnju namještaja i u velikoj radionici u Doboju. Kupovao je na vagone materijala iz pilane u Zavidovićima. Daske su na dvorištu slagane jedna na drugu, letvicama razdvajane da između ima strujanja zraka i tako su najprije dobro osušene, jer samo se od tako dobro pripremljenog materijala mogao proizvoditi kvalitetan namještaj.

- Onda, 1948. godine, tati je sve nacionalizirano. Došli su „drugovi“ i istjerali ga iz radionice, nas iz kuće i sve oduzeli, radionicu, kuću, strojeve, sav alat, velike zalihe materijala. Samo, sitni alat nisu smjeli odnijeti, ali su i to sve pokupili – kaže gospodin Srećko. - Kako je tata, još od prije rata, bio dobar prijatelj s Đurom Salajem, a on je tada bio glavešina u Beogradu, otputovao je u Beograd. Mamina sestra bila je tamo udana, pa je odsjeo kod nje i potražio Salaja. Primio ga je, saslušao i rekao: „Lojza, za kuću, tu ne možemo ništa, jer takav je zakon, ali alat ti moraju vratiti. Sve će ti biti vraćeno, svaki komad!“

Kada je tata došao u Brod, zbilja za par dana alat je vraćen i to duplo više nego što je oduzeto. Istovremeno je nacionalizirana imovina i drugih brodskih obrtnika, nisu oni više znali šta je čije, a bojali su se da što tatino ne vrate, jer nalog je došao iz najviših krugova u Beogradu. Kako su majstori na alatu obično imali neke svoje oznake, inicijale i slično, tata je onda taj alat, ono što nije bilo njegovo, vraćao drugim obrtnicima.

Budući da je na tati bila didina i bakina kuća u Jagićevoj, jer tata je sestre isplatio, prešli smo tamo živjeti. Od jedne sobe napravio je malu radionicu i tu je do 60-ih godina radio. Što nije mogao izraditi u svojoj radionici, jer strojeva nije imao, bili su oduzeti, išao je kod drugih kolega stolara. I u tim uvjetima znao je izraditi poneku kompletnu furniranu sobu. Ali najviše je pomalo radio, toliko da bi se preživjelo. Izrađivao je karnišne, od mahagonija i ebanovine stoliće za televizore, to je tada traženo, jer Brođani su onda prve televizore kupovali. U Širokoj ulici u Zanettijevoj kući bila je trgovina Obrtničke zadruge, šef je bio Drago Stvorić, i tamo je odnosio proizvode da mu ih prodaju. A od naše velike stolarske radionice u Šenoinoj ulici, nikada ništa nije napravljeno. Naši oduzeti strojevi odvezeni su samo par kuća dalje, u istoj ulici, u jednu drugu radionicu (tu je kasnije bila kartonaža tiskarskog poduzeća „Plamen“, a danas je trgovina „Metalka“), pa je osnovano poduzeće „Obnova“, no ono nije bilo dugog vijeka.

Tako je prošao moj otac, ali i većina drugih brodskih obrtnika. Jedino što mu je ostala živa glava. Nije imao ni socijalno osiguranje, jer ga obrtnici tada nisu mogli uplaćivati.

Dodao bih i to - kod tate je završila cijela plejada šegrta koji su kasnije radili u brodskoj drvnoj industriji. I svi tatini šegrti postali su šefovi. Da spomenem samo Đuku Jankovića, kasnije je završio za pogonskog inženjera i bio je poslovođa u stolariji „Slavonije“.

Vjekoslav Hoffmann pripadao je generaciji majstora staroga kova, visoko stručnih, školovanih i izučenih u svjetskim metropolama, koji su se striktno držali one poruke koju je šegrt na diplomi dobivao. Oni su svoj zanat i ugled cijenili poštenjem, kvalitetom usluga i točnim pridržavanjem ponude i dogovora, a fušeraj im je bio stran.

- No, nije se samo radilo, radilo. Tata je volio i izaći među ljude. Često se družio sa šnajderom Filakom, staklarom Fišerom, zlatarom Schwendemannom. Njihovo mjesto bila je kavana na brodskom Korzu u kući Brlić uz „Najlon bašču“. Ljeti su sjedili pred kavanom, a kada je zahladilo, odlazili bi u restauraciju hotela „Brod“. Taj ritual, ispijanja kave i ćaskanja, svakodnevno su ponavljali, a tema za razgovore imali su napretek – sjeća se gospodin Srećko.

Kunstšrajner, majstor Vjekoslav Hoffmann, umro je u 73. godini života.