Kava da joj nema para

Malo je gradova u kojima obćinstvo obćenito voli piti crnu tursku kavu kao u Brodu na Savi. Početkom 20. stoljeća turskih kavana imade u Brodu sva sila, a protekcijom stanovitih krugova polako postaju formalne gostione - pisala je brodska štampa. No, dvije su kavane, sudeći po napisima, bile posebno od građana posjećene, kavana „Port Artur“ i kavana „Zora“. Tu se najrađe zasjelo i kavenisalo, a uz kavu čavrljalo, dogovaralo, ogovaralo i očima šaralo...
Mnogi se čude, ako vide kako je ta po izgledu neznatna kavana natrpana gostima, nu svaki još, koji je samo jedanput popio u toj kavani jedan „ibrig“ turske kave, koju naš Mijo tako krasno prirediti znade, svaki je ostao stalnim gostom – tako neuglednu, malu kavanu, a zvučnog imena „Port Artur“, hvali novinar „Posavske Hrvatske“ 1907. godine.
Port Arthur je luka u Kini, koju je 1898. godine Rusija uzela u zakup na 99 godina i na poluotoku Liatungu izgradila jako pomorsko uporište za svoje ratno brodovlje. Godine 1904. Rusija i Japan zaratili su za ovu strateški važnu luku na ulazu u zaljev, zametnuli su veliku bitku, koju je Japan, uz ogromne gubitke (oko 100.000 vojnika) dobio 1905. godine. Svakodnevni su bili novinski izvještaji o borbama za Port Arthur, tako da je ime Port Artura gotovo svima ušlo u uho, usjeklo se u pamćenje, pa nije čudo da je vlasnik kavani dao ovo tada toliko popularno i razvikano ime.
Na istočnom uglu Jelačićevog trga i savske obale bila je početkom 20. stoljeća niska, već tada stara, prizemnica i u njoj spomenuta kavana „Port Artur“ Mije i Katice Kanceljak. I ranije su se u istom prostoru smjenjivale gostionice, kojima se reklo lađarske, jer su ih najčešće lađari s riječnih brodova posjećivali. A i prije pojave parobroda na Savi (1838. godine stigla je u Brod parnjača „Sofija“ provjeravajući može li se Savom uspostaviti plovni put), gostionica je bila odmorište lađara koji su konjima obalom vukli natovarene dereglije. Uz gostionicu bile su štale gdje se moglo umorne konje odmornima zamijeniti.
Gosti su kod Mije naprosto hrlili, kako je već u članku rečeno, da nekada upravo nije bilo mjesta, pogotovo zimi. A, evo zašto: 
Takove čistoće kao u „Port Arturu“ ne nadje se kadkada ni u najvećim lokalima, a što se tiče posluge i vrsnoće kave, to možemo mirne duše ustvrditi, da joj nema para ni u Brodu, ni u samom Bos. Brodu. U „Port Arturu“ vam je crna kava užitak, kakav se opisati ne dade, nego treba kušati. A voda uz to! Uvjek destilirana (naravno, zagrabljena sa Save), a i za najveće žege hladna kao led. A sve to činilo je tu kavanu tako obljubljenom, da čak i častnici dodju tamo, da popiju „jednu crnu“ - u istom članku nastavlja „Posavska Hrvatska“. 
A onda je na suprotnom uglu Jelačićevog trga, do kuće Brlić, 1907. godine završena gradnja raskošne jednokatne palače gospodina Angjela D' Elia mlađeg. On je bio bankar, prokurist Hrvatske eskomptne i mjenjačke banke u Brodu, posjednik velikih vinograda i gradski zastupnik. Lokali u prizemlju njegove palače su iznajmljivani i u jedan još posve friški prostor (danas do „malog salona Becić“), 1. studenoga iste godine seli kavana „Port Artur“, što je na velika zvona reklamirano u ondašnjoj brodskoj štampi. Mijo i Katica Kanceljak uložili su puno truda i novca da prostor kavane prema zahtjevima vremena moderno opreme i uzdrže svoj dobar glas, gostima pruže besprijekornu čistoću, brzu i uljudnu uslugu. Stoga, slavnom općinstvu grada Broda i okolice obećavaju jednaki nivo usluge, te da će svoje cijenjene mušterije dobrom miomirisnom turskom kavom, bijelom kavom s mlijekom ili vrhnjem i čajem potpunoma zadovoljiti. Kavana je imala bilard, moglo se zabaviti kartanjem, igrati domino, šah, štampu pročitati držeći novine na laganim drvenim okvirima. 
Ipak, čini se da kavana „Port Artur“ u novim prostorima nije bila više onako opće obljubljena, jer o njoj nema više puno podataka u štampi, ali preživjela je Prvi svjetski rat, jer ju u istom prostoru vidimo na razglednicama i u cijelom međuratnom vremenu. 
Dočim, na mjestu starog „Port Artura“, dvadesetih godina otvorena je gostionica „Velebit“ mesara i ugostitelja Milana Lisca, koja je izgorjela u požaru 1930. godine. Požar je, kako je to bilo uobičajeno, podmetnut, da bi se dobilo osiguranje, što je bilo teško dokazati. Lisac je, kao pravi stari lisac, podigao osiguranje i - nestao iz Broda.
Još jednu kavanu Brođani su rado posjećivali - kavanu „Zora“. Prvobitno je bila u donjem dijelu Mesićeve ulice, pa preselila u ukusno uredjene prostorije u Franje Josipa ulicu, u kuću gospodina Dane Čavčića, preko puta Kotarskoga suda (danas istočni ugao ulica Petra Krešimira IV. i Tome Skalice). Kako je ta kavana i do sada bila obljubljena, nema dvojbe, da će i u novim, zbilja lijepim prostorijama sakupiti još mnogo novih prijatelja i štovatelja izvrsne turske kave, koja se rijetko gdje tako dobro peče kao kod „Zore“ – čitamo u „Posavskoj Hrvatskoj“ 1908.
Sljedeće godine u dvorištu kavane „Zora“ uređena je ljetna bašča, ugodno mjestance, gdje se može ugodno u hladu i na svježem zraku srkati turska kava, koja se poznato dobro u kavani „Zora“ peče. Kako imade tamo i ogromni orkeštron, koji najljepše hrvatske komade svira, k tome dobar bilard, to smo sigurni, da će svaki naći tamo ugodnu zabavu...
Ipak, kada su htjeli popiti i ćefiti još „turskiju“ crnu kavu, Brođani su se fijakerom odvezli u Bosanski Brod, kod Sabit Arslana, u lijepo uređenu kavanu „Kolodvor“, koja je bila nasuprot velike i glamurozne željezničke stanice. Već Sabitov otac držao je kavanu, a od dvadesetih godina, kada je otac umro, vodi ju Sabit. Tajna njegove kave nikome nije odavana. Znalo se da kavu kupuje preko Save, u Brodu, kod trgovca Kolomana Benčevića, da je to bečka kava marke „Meinl“, ali onda, kava je tucana u posebnom havanu od višnjeva drveta da bi sačuvala svoju punu aromu, koju je gubila povećanom temperaturom pri mljevenju u mlinu. Tajna ukusne Sabitove kave, čini se, bila je i u vodi iz vodovoda željezničke stanice, od koje je spravljana. Ili, ili, ili... ali to nije niti bitno, važno je da je gostima Arslanova turska kafa pravo pasirala i da se zbog nje isplatilo u kavanu „Kolodvor“ doći i još fijaker 30 dinara platiti.
A znate, Arslan je bio i novinar - žurnalist, dopisnik sarajevskog dnevnika „Večernja pošta“. San svakoga novinara je prvi objaviti nešto što je najsenzacionalnije i to se Arslanu potrefilo. Skakao je od uzbuđenja. Dočuo je o pronalasku kamenih ostataka rimskog grada Marsonije u zabitima planine Motajice. Čak je nađen i kamen s natpisom koji je to izričito potvrđivao. 
Pa to je ravno pronalasku Machu Picchua, tajanstvenog grada Inka u peruanskim vrletima Anda!, zaneseno je razmišljao presretni Arslan. Poslao je vijest u Sarajevo, novine su senzaciju nad senzacijama objavile, duhovi se uznemirili! Potom je stigao i telegram iz Sarajeva da u Bosanski Brod stiže čuveni arheolog Dimitrije Sergejevski iz Zemaljskog muzeja da stručno pregleda nalaze. To se sve u Sabitovoj kavani komentiralo, raspredalo, Sabit je bio u komi od uzbuđenja. Onda šaljivčine više nisu imale srca i priznaše Sabitu da je zapravo nasamaren, da mu je „vijest“ podvaljena. Pokunjen, morao je kasnim noćnim vlakom poslati ispriku čitateljima i redakciji lista, ali dolazak arheologa Sergejevskog više nije mogao spriječiti jer je ovaj već bio u vlaku za Bosanski Brod. Dočekao ga je na peronu snužden, posramljen, moleći ga da mu oprosti, budući da je nasjeo izmišljotinama. Odveo je potom Sergejevskog u svoju kafanu na dobru ranojutarnju crnu tursku kafu i ovaj se uz fildžan miomirisnog crnog napitka na sve od srca nasmijao.

Autor: Zvonimir Toldi
(Posavska Hrvatska, 6. srpnja 2012.)