Priče iz bogate brodske povijesti
Dok je o Brlićima s Jelačić placa gotovo sve poznato, njihova druga grana manje nam je znana, ona iz kuće na obali Save, na negdašnjem trgu Pavla Radića kbr. 3.
Godine 1868. umro je u 42. godini života Andrija Torkvat Brlić, tajnik bana Jelačića, prijatelj biskupa Strossmayera i upravitelj njegova dobra u Đakovu, odvjetnik u Brodu na Savi. Iza njega ostala je udovica s troje djece Fanika, rođena Daubachy, hrvatska slikarica. Ona se tada preudala za Andrijinog brata Ignjata Brlića mlađeg s kojim nije imala djece.
Oporukom iz godine 1889. Ignjat Brlić ostavio je svoju imovinu vrijednu 52.000 foriniti i 35 filira nećacima, Vatroslavu (1862.-1923.) odvjetniku koji ženi Ivanu Mažuranić i Dobroslavu (1863.-1921.) liječniku. Vatroslav dobiva kuću na trgu, a Dobroslav kuću na obali Save i majur "Frankin sad" - pustaru zvanu i "Brlićevac".
Ova pustara veličine 41 jutro (15 jutara oranice, 23 jutra livada i tri jutra ostalog) prostirala se sjeverno od željezničke pruge i zapadno u puta u brodsko brdo (Vinogradska ulica), gdje su danas ulice: Dalmatinska, Istarska, Primorska, Bunjevačka, dio Slavonske, zatim krug poduzeća "Slavonijatrans" i Moto kluba "Marsonia", pa ulice Bartola Kašića, Ivana Belostenca... Gospodarske zgrade i ulaz u majur bili su tamo gdje je kameni "Fanikin križ" (podignut 1878.) u krugu poduzeća Slavonijatrans.
U 19. stoljeću bogati brodski građani bili su vlasnici veleposjeda - pustara na prilazima gradu, koje su im uz obrt, trgovinu i prve industrije, bile znatan izvor prihoda. Tako je sjeverno od Brlićeve pustare bila Bobinčeva, a istočno Radosavljevićeva (gdje je građena tvornica vagona), velike pustare imali su Dombovići, Benčevići (150 jutara) iduć Gornjoj Vrbi), Kelerovi, Konovi, Franjevci - Fratarska pustara...
Unuk dr. Dobroslava Brlića, također Dobroslav Brlić iz Zagreba, ali i vlasnik vinograda i kuće u brodskom brdu gdje provodi veći dio godine, omogućio nam je uvid u brojne porodične dokumente pa tako i o pustari - majuru "Fankin sad".
Dr. Dobroslav Brlić, gradski fizik, oženio je Čehinju Faniku Nebersaž i imali su četiri sina: Dobroslava (kadet, nestao u I Svjetskom ratu), Andriju Torkvata (liječnika), Vatroslava Cicu (ekonomistu) i Zvonimira (profesora prirodnih nauka), oca gospodina Dobroslava s kojim razgovaramo.
Po smrti dr. Dobroslava pustaru je naslijedio Vatroslav - Cico. On je ekonomiju završio u Gracu i radio je u Tvornici vagona kao prokurator - šef računovodstva. Ujutro je automobil kabriolet dolazio po njega i vozio na posao. Oženio je Ruskinju Zinaidu Nikifantovu.
Pustara je davana u najam. Pred nama je ugovor sklopljen 1879. godine između dr. Dobroslava Brlića "s jedne strane i suprugah Martina i Kristine Walter s druge strane u pogledu obrađivanja i čuvanja majura - "Fankin sad". Odnosi su regulirani u 11 točaka: ...2. Rečeni supružnici Walter dužni su po nalogu dr. Brlića obrađivati vrt i oranice kako na majuru tako i na Bilišu, tako da se ima pri diobi ploda, sieme najprije vratiti onome koji ga je dao, a sav preostali plod dieli na jednake polovice i dužni su napoličari gospodaru pripadšu polovicu kući ili u magacin odvesti kad on bude naredio. 3. Napolak se ima dijeliti također sva živad koju napoličari na majuru odhrane, a kad mu gospodar provieri svoje krave, onda se dijeli i smok od kravah na polak i imaju napoličari gospodaru pripadšu polovicukući donieti, a ista diobi vriedi i glede telića tako da svako drugo tele napoličarom pripada..." Napoličari su dobili od gospodara dva konja i kola, što su dužni u dvije godine otplatiti. Gnoj su dužni po polju razvesti, a gospodarev vinograd svaki teret po jedan forint dovesti ili odvesti, a gospodara badava voziti.Travu za marvu mogu po majuru kositi, a s livada samo da dva konja prehrane. Na majuru dužni su sve "od svake štete čuvati", i na kraju u 11. točki Ugovora kaže se "Napoličari su dužni za gospoštinu uz danu hranu onoliko svinja hraniti koliko za sebehrane, al ne smiju bez dozvole gospodara veći broj marve držati osim što ugovore."
Godine 1931. gospodin Cico Brlić sagradio je novu kuću uz njihovu staru na obali Save. Tada je južni dio pustare parceliziran i prodavan za gradilišta, ali već i 1924. bilo je prodaje dijela pustare za gradnju kuća. Godine 1929. Gradsko poglavarstvo je prihvatilo uvjete g. Brlića, te je preko pustare, u luku izgrađeni put koji spaja put za Brodsko Vinogorje s putem za Varoš (današnja Primorska ulica).
No, još uvijek je u komadu, do II Svjetskog rata, ostalo 36 jutara pustare, što je iza rata gospodinu Cici Brliću većim dijelom nacionalizirano, a ostavljena su mu samo tri hektara, što je na koncu također bio prisiljen predati državi. O tome on piše: "Moj zemljišni posjed, koji mi je ostjavljen t.j. 3 hektara ja sam obrađivao, nisam ništa prodavao, niti sam imao nakanu nešto prodati, a pokotovo nikada nisam ni pomišljao taj posjed pokloniti državi pokraj svih teškoća i materijalnih žrtava koje sam stim u vezi imao... Meni su bile propisivane obaveze dobrovoljnog otkupa, koje su redovito kroz par godina premašivale moj dokazani žetveni prihod. Nadalje su mi bile propisivane obveze za predaju takovih plodina koje ja uopće nisam imao posijanih, odnosno posađenih kao npr. krumpir. Obaveza za predaju utovljenih svinja, masti, mesa, gdje ja niti sam imao svinja, niti druge stoke. Da bi izbjegao posljedicama za neispunjenu obavezu kućnim premetačinama (pometačinama), zatvaranju, slanju na prisilni rad, konfiskaciji imovine, ja sam manjkajući dio obveze kupovao pod skupim cijenama... prodavao sam pojedine stvari kao pokućstvo i drugo što sam mogao i imao, a također sam i potrebnu gotovinu posuđivao. Prodao sam cigle, drvenu građu, otoman, ormare, stol, zidni sat, itd..." Na kraju se gospodin Cico pita: "Zar sam ja, onaj koga je ova vlast toliko posve neopravdano progonila i šikanirala, zaista mogao imati slobodnu volju da joj se valjda za to sve na taj način odužim, time što joj poklanjam moj preostali dio imetka, moje djedovine!!!???"
Kuća Brlića na obali Save teško je stradala u lipnju 1944. Poslije smrti g. Cice Brlića 1964. godine, kuća je srušena i tu je sada park s igralištem za djecu.
Autor: Zvonimir Toldi (2002.)
