Život

Razgovor s povodom: Mile Golubić

Mile Golubić Čavka: mnogi su zaboravili dan kad je oslobođena brodska Tvrđava…

Autor: 035portal Datum objave: 16.09.2016. u 07:55

Oslobađanje slavonskobrodske Tvrđave, dotadašnjega garnizona JNA "Ivan Senjuk Ujak", na današnji datum prije 25 godina, 16. rujna 1991., zasigurno je jedna od najvažnijih bitaka za slobodu grada i ovog dijela Lijepe Naše. No, koliko smo zaboravili ili zapamtili taj slavan datum iz razdoblja Domovinskog rata, najbolje znaju oni koji i danas o tim događanjima pričaju sa sjetom i ponosom, sa željom – da se nikada ne zaboravi.

Višesatni pregovori oko predaje

Ukratko ćemo podsjetiti na povijesne činjenice: nakon što je državno vodstvo u rujnu 1991. godine donijelo odluku o blokadama vojarni na cijelom području Hrvatske, a objektima u kojima je boravila JNA obustavljena je opskrba vodom i strujom, Krizni štab tadašnje Općine Slavonski Brod pozvao je oficire i vojnike iz garnizona na mirnu predaju. U nedjelju, 15. rujna, predvečer oko 19 sati, nakon više bezuspješnih pokušaja dogovora, počela je razmjena vatre između hrvatskih snaga i vojnika u Tvrđavi, a civilni objekti u Slavonskom Brodu gađani su i s teritorija BiH. Palo je u ta 24 sata „pregovora“ više od 200 minobacačkih granita na grad. U ponedjeljak u jutarnjim satima komanda u Tuzli telefonski je smijenila dotadašnjeg zapovjednika kasarne Janka Radmanovića (koji je predložio predaju) i na to mjesto postavila Radisava Stojanovića. Borbe su nastavljene. Sve je trajalo do 18 sati kada su vojnici i oficiri s uzdignutim rukama napustili Tvrđavu. Predalo se 20 oficira, stotinjak vojnika i tri građanska lica. U 23-satnim borbama nitko, na sreću, nije poginuo, ranjeno je sedam civila i 26 pripadnika Zbora narodne garde i MUP-a. Djelovanjem neprijateljskog topništva u Slavonskom Brodu potpuno je uništeno 13 stanova, jedna obiteljska kuća i 11 automobila, izgorjela je Gradska knjižnica, a štete su zabilježene na brojnim stambenim i gospodarskim objektima i automobilima. Tvrđava Brod u ožujku 1994. godine predana je Gradu Slavonskom Brodu i prvi put u povijesti dobila je civilnu namjenu.

Napeta situacija protiv „oklopnjaka“

Svakog trenutka te borbe za oslobođenje vojarne živo se sjeća i jedan od veterana Domovinskog rata, bojnik Mile Golubić Čavka, zapovjednik specijalnog voda za napad na vojarnu 108. brigade ZNG-a. „Kad su već u proljeće '91 iz tadašnjeg prostora garnizona JNA počela bježati ti mladići – dezerteri - mi smo im pomagali, dali im odgovarajuću odjeću, te ih valjkom ili autobusom uputili njihovim kućama. To su uglavnom bila djeca iz Hrvatske. U svibnju iste godine, 5. dana, počeli su u slavonskobrodsku Tvrđavu stizati neki oklopnjaci. Bio sam toliko odlučan stati pred te oklopnjake na cestu i buniti se što dolaze. Kapetan koji je bio na jednom od oklopnjaka prijetio je našem reporteru Darku Jankoviću (koji je sve snimao) da će razbiti i njega i kameru. Usprotivio sam se tom kapetanu. O toj našoj gužvi već se munjevitom brzinom pročulo sve do Korza pa je kod ulaza u Tvrđavu počelo dolaziti sve više građana. Tada je počelo previranje oko svega što se događa u vojarni. Bila je to jako napeta situacija, jer se pred ulazom u vojarnu u jednom trenutku stvorila masa nenaoružanih građana na koje su vojnici JNA mogli početi pucati i sve ih pobiti. No, tadašnji predsjednik Općine Slavonski Brod Jozo Meter pozvao je građane na prosvjednu šetnju kroz grad, samo da se maknu od Tvrđave“, prisjeća se Mile Golubić samih početaka borbe za oslobađanje vojarne.

Privođenje vojnika JNA

Sliku vojnika kako izlaze uzdignutih ruku iz prostora Tvrđave, neće, kaže nikad zaboraviti, jer je upravo Golubić dobio naređenje da privede vojnike, a vojna policija je pak oficire odvela u Požegu. „Dobio sam zadatak da sve vojnike odvedemo u podrumske prostore Robne kuće Vesna gdje bila samoposluga, a potom u prostorije Društva naša djeca. Mnogi su okupljeni građani tijekom privođenja te mlade vojnike željeli linčovati, ali mi nismo to dopustili, jer smo znali da ti mladići nisu ništa krivi, nisu ni znali što se događa. Ni jedan taj 'zarobljenik', među kojima je bilo i sedmorica ranjenih i koje smo zbrinuli u brodskoj bolnici, nije bio izložen bilo kakvoj fizičkoj torturi. Naprotiv, nahranili smo ih, presvukli i poslali ih po grupama na vlakove ili autobuse za Bosnu ili Srbiju u mjesta odakle su već regrutirani. Svi su naši branitelji u to vrijeme pokazali veliku hrabrost, ali i jednu ljudskost prema zarobljenim vojnicima“, priča nam Mile Golubić, sa suzama ponosnicama u očima, pokazujući nam fotografije i novinske isječke iz specijalnog izdanja Brodskoga lista, od 20. rujna 1991., s naslovom „Bastilja je pala“. Ponosan je, kaže, na vojnike koji su bili u njegovoj satniji (3. bojna 1. satnija) koji su pokazali iznimnu hrabrost. Poznati kao diverzanti, vječito naprijed ispred svih na svakom položaju. I u onim najopasnijim situacijama čuvali se međusobno, ohrabrivali, zbijajući svakojake šale na račun jedni drugih. Nastale su i brojne anegdote.

Kako su postale „Čavke“?

„Jednom prilikom, na ratištu u Gređanima okupili smo se u jednom dvorištu i razgovarali o tome kako ćemo nazvati našu postrojbu. Neki su tigrovi, pume, vukovi…a što bismo mogli biti mi – raspravljaše. Slušam ja to natezanje, svi istodobno i pričaju i slušaju, jednostavno, ne može se razabrati što govore. Na kraju mi puk'o film, kažem ja njima: ajde tišina! Niste vi ni vukovi, ni tigrovi, vi ste jedne obične čavke! I tako smo mi, eto, postali legendarne Čavke.“ objašnjava Mile Golubić Čavka. Bilo je u to vrijeme i maloljetnih vojnika, mlađih od 18 godina, ali Mile Golubić kaže da ih nikada nije htio primiti u svoju postrojbu, jer mu je bilo nezamislivo da im se nešto dogodi, pa da mora ići roditeljima izražavati sućut. „Moram to reći, u redovima postrojbe kojom sam ja zapovijedao, a bilo nas je najmanje 150, nismo imali ni jednog poginulog vojnika, a bili smo u težim akcijama nego svi ostali. Nema koji nije ranjen, ali ni jedan nije poginuo. Bili su mi ko vlastiti sinovi, i oni su mene doživljavali kao svog oca, stalno sam ih prebrojavao k'o piliće, čuvali smo jedni druge“, ističe bojnik Mile.

Našim hrabrim braniteljima dugujemo sve

Ponosan je, kaže, na sve što je učinio i teško mu je gledati kako se 25 godina poslije kao država i kao narod odnosimo prema braniteljima. Smatra da je učinjena velika greška kad se te mlade momke nakon Domovinskog rata odmah stavilo u nekakvu mirovinu. „Bez obzira na stupanj invalidnosti, trebalo im je dati nekakav posao i posebne beneficije na plaću. Danas imamo umirovljene branitelje kojima se svake godine i svaka vlast kako dođe, umanjuje njihova stečena primanja, koji tumaraju od birtije do birtije…pogledajte samo koliko ih je izvršilo suicid jer nisu znali što će sa sobom. Po tom pitanju sam jako razočaran. Nitko ne traži da se nas branitelje nosi na rukama, ali Bože dragi, pa zar je tako teško nekada pripremiti nekakav susret između tih političara i branitelja. Samo nas se sjete od izbora do izbora. Ti su naši mladi branitelji zaslužili da ih se okupi barem jednom godišnje i da im se kaže hvala“, upozorava Golubić, otvoreno pozivajući i sve lokalne političare, zašto se ovaj datum, 16. rujna, na neki prigodan način ne obilježava.
„Nažalost, Grad Slavonski Brod i njegovi građani, a pogotovo sadašnji gradonačelnik, zaboravili su na ovu obljetnicu. To je sramota! Svi gradovi u Hrvatskoj dostojanstveno se sjećaju tih dana časne borbe, obrane i oslobađanja od neprijateljske vojske, samo se mi u Slavonskom Brodu ponašamo kao da ništa nismo ništa učinili za slobodu, da je iz Slavonskog Broda više od 10 tisuća vojnika prošlo sva ratišta i u Hrvatskoj i u Bosni. Naša djeca, naša unučad, nemaju pojma što je u Slavonskom Brodu bilo '91., niti da je ovdje poginulo najviše djece u Domovinskom ratu. Meni osobno ne treba ničija ni hvala ni slava, ali tim hrabrim vojnicima koji su tada riskirali svoj život da bi ovom gradu osigurali slobodu dugujemo sve“ , poručuje Mile Golubić Čavka.

Tekst i fotografije: Ivica Vlašić