Ponosise, jer Hrvatica si!

U tvrdom uvezu, crnih korica, sa srebrenim kitnjastim natpisom Poesie, pun rodoljublja, ljubavi, vjernosti, trajnih prijateljstva, mudrih savjeta, dobrih želja, prijateljske odanosti, nezaboravnih sjećanja i tajni školskog doba – sve to nađe se u spomenaru, kojem na prvoj stranici piše Vlastničtvo Marije Čavčić, a u slici na istoj stranici cvrkutaju ptice na rascvjetanim grančicama i jedan golišavi dječačić svira im na frulicu. Unutar spomenara listovi su ispisani rukom vjernih i dragih školskih prijateljica i prijatelja, sestara i braće, rodbine... Krasopisni tekstovi garnirani su koloriranim cvjetnim motivima, ili crtežima olovkom: kitice jaglaca, ruže, poljsko cvijeće, lepršaju hrvatske trobojnice na kojima piše: ŽIVILA HRVATSKA – BOG I HRVATI... svaki se upisivač spomenara trudio da njegova stranica bude što ljepša. Spomenar Marije Čavčić danas se čuva u Muzeju brodskog Posavlja. Pa, zavirimo u intimu tada mlade, trinaest-četrnaestgodišnje djevojke Marije Čavčić, prelistajmo stranice njenog Spomenara, vidimo što to piše.

Cvijeće, biser, zlato i koralje

Splela sam u vijenac jedan,

Al to ipak ne bi bilo dosta,

Spomen, Mado! još je više vrijedan.

Od Tvoje vjerne prijateljice

Marije Marčetić

***

Ružu nemam da ti dadem,

Pjesmu pjevat ja ne znadem.

Zašt da zalud riječi gubim,

Evo, dosta je, da te ljubim.

Od tvoje seke

***

Dani Tvoji vijek veseli bili,

Našla cvijetak prijateljstva mili,

Anđel sreće pratio te svud!

I na svoju smjestila ga grud!

Cvijetak taj Ti nikad nek ne vene,

A nanj misleć, sjeti se mene.

Za ugodan sjet od

Victora Sachsa

Brod n/S, dne 27/III 1898.

***

Spomen!

Ljubica je lijep cvijet,

Čudi joj se čitav svijet,

Al i ona mora da vene,

A ti Mada sjeti se mene!

Za ugodan sjet na tvoju prijateljicu

Anku Franke uč. VII raz.

Brod 2. 3. 98.

***

Oj mila Hrvatice,

Domovinu ljubi vijek,

Napni za nju mara žice

Ona Ti je duši lijek.

Za nju srce nek ti bije

Samo za nju čarni svijet

Za nju nek ti krvca vrije

Za nju živi mnogo ljet!

A pri tome ne žal truda

Rasprostrieti jezik svoj,

Nek se znade da si svuda

Vjerna, stalna – Hrvatskoj!

Uplela u vjenac hrvatskih uspomena, ljubeći Vas

Ankica Hrženjak

***

Kad Ti tuga sve srce para

Bol Ti stisne mladu grud

Kad Te slatka nada vara

Tad u dobru stalna bud.

Sjeti se kadkad tvoje

saučenice Julije

***

Dost je mjesta

U tvom spomenaru

Al ga ipak nedaj

U ruke Madžaru!

Tvoja vjerna prijateljica

Bazilija Djanješić

***

Zalud smjela miso

Zalud srce vruće

Postić ono nećeš

Što je ne moguće!

***

Rodoljublje nek Ti pali grudi,

Hrvatski ponos osjećaj budi,

Da Te uv'jek ta vrlina krasi,

Ponosise: „…Jer Hrvatica si!“

Za spomen napisa Vaš prijatelj Deanović

Brod n/S 2/4. 98. uč. 7. razreda

***

Kako Sava žubori

Tako srce govori

Prije će Sava nestati

Nego naše prijateljstvo prestati.

Od Tvoje Te ljubeće prijateljice

Fride Fleck

Neki su obožavatelji nastojali skriti identitet, ili ih je skrivala vlasnica Spomenara.

Spomen!

Ovaj spomen znak Ti budi,

Da Te moje srce ljubi.

Od lj….. p…..

V….. Kovačića

Na posljednjoj stranici je ovaj zapis:

Konac djelo krasi!

Kad prelistaš sve te strane

Nabasat ćeš tad i name.

Od tvog brata Joze

Marija Magdalena, zvana Manda, Mada, rođena je 31. V. 1885. godine. U Knjizi rođenih, uz ime i zanimanje oca ubilježeno je - Dane Čavčić, konobar. Njena majka bila je Bunjevka Kata Franjković. Spretni Ličanin Dane – Daniša ubrzo se osamostaljuje, te napreduje do bogatog građanina, ugostitelja i posjednika. On stječe nekoliko kuća, a njegova gostionica i svratište u Širokom sokaku posebno su na usluzi najširim slojevima. Dvije konjske glave nad anjfort kapijom bila su oznaka svratišta gdje se moglo također kola i konje smjestiti. Dane i Kata izrodili su trinaestero djece, ali samo njih petero preživljava, od kojih dva sina pogibaju u Prvom svjetskom ratu.

Magdalenin život tipična je priča vrle, čedne djevojke iz dobrostojeće brodske građanske obitelji. Polazila je višu pučku školu i nakon završenog VII. razreda, školske godine 1897./98. nastavila je ići u Djevojačku stručnu školu. Pa je naučila kuhati, šivati, sve sitne bodove vesti i još mnogo toga što je onda svaka žena spremajući se za brak trebala znati, kako bi bila dobra supruga i majka, pokorna i poslušna i da u svemu mužu ugađa. A, vidi ti danas! Ništa više od toga! One si otele pravo, pa se njima u svemu ugađa!

Uz oca, vatrenog i gorljivog Hrvata, Starčevićanca, Magdalena je odgojena u rodoljublju, patriotizmu. Ona je bila uključena u sva hrvatska društva u Brodu: „Hrvatsko dobrotvorno gospojinsko društvo“, „Hrvatski sokol“, Hrvatsko pjevačko društvo „Davor“... Ona je na svim zabava, čajankama, pokladnim redutama...

Magdalena je nosila otmjenu garderobu šivanu po posljednjoj bečkoj modi i čekala što bolju priliku za udaju. I ta joj se želja ostvarila. Godine 1908. zaručila se za bankara, pohrvaćenog Židova Gregora Merkadića, a njihovo je vjenčanje zabilježila i „Posavska Hrvatska“ u broju 30: - Mavro Gregor Merkadić poslovodja Prve hr. štedione i versijske zadruge u Bos. Brodu, vrli Hrvat Starčevićanac vjenčao se je u župnoj crkvi s gospodjicom Mandom Čavčić kćerkom Dane Č.

Zaljubljeni Gregor prešao kod ženidbe na katoličku vjeru.

Manda i Gregor živjeli su u Brodu na Savi, pri kraju Široke ulice, u otmjenoj kući, hoh prizemnici. Na atici pročelja kuće bio je u reljefu veliki monogram MM. Je li taj monogram značio Mavro Merkadić, ili Magdalena i Mavro? Tko će to danas više znati. Kuća je srušena u bombardiranju.

Merkadićevi su se kretali u brodskom visokom društvu i živjeli na visokoj nozi. Kumovali s jednako tako bogatim industrijalcem Mihajlom Marbachom (suvlasnikom mlina „Zvijezda“ kod Željezničkog kolodvora) i njegovom gospođom Ankom.

Spretni i promućurni Gregor Merkadić kupio je 1922. godine ciglanu u Donjoj Mahali u Bosanskom Brodu. Tu su ciglanu osnovali Kulich i Kirchofer 1908., a kapacitet joj je bio 1,000.000 komada opeke i 400.000 crijepa. Usto, Gregor je 1938. u bivšoj turskoj karanteni „kod topole“, na obali Save nasuprot samostanu, osnovao radionicu za proizvodnju keramičkih pločica i pećnjaka za sobne peći. Radionica je dobro poslovala, ali je uništena u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Poslije rata, 21. I. 1948. Gregor je registrirao firmu „Keramika“ – proizvodnja glinenih peći, šamotne cigle i šamotnog brašna, ali je već 1. II. 1948. prestao s radom.

Magdalena i Gregor ubrzo umiru, a počivaju na katoličkom groblju ispod dojmljivog bijelog kamenog sarkofaga, u grobnici obitelji Čavčić. On je umro 1948. a ona 1949. godine. Djece nisu imali.