Zlatni Cekin odbija pružiti uslugu djetetu s posebnim potrebama?

Kad dijete s teškoćama u razvoju prođe stručna vještačenja, propiše se koje su mu terapije potrebne i na što sve ima pravo unutar javnih sustava zdravstva i socijalne skrbi. Tako piše u zakonu. Ali život je nešto sasvim drugo pa se roditelji moraju lavovski boriti da dječak ili djevojčica koji nisu dobro dobiju pomoć koja im se garantira na papiru.

U tome već drugu godinu ne uspijeva gospođa Marica Mikulić iz Slavonskog Broda koja mi se javila da za Telegram iznese slučaj svoga sinčića. Kao dijete s ozbiljnim teškoćama u razvoju i stopostotnim invaliditetom, mali Ante ima pravo na poludnevni ”vrtić” pet dana u tjednu do šest sati na dan, ali odobrena su mu samo dva dana.

Majka Marica i to je lani jedva ishodila, ali nema namjeru odustati. Želi da Ante napreduje koliko god je moguće u okvirima njegovog zdravstvenog stanja, a ključevi napretka su niz ciljanih terapija i socijalizacija s drugom djecom. Posebno je razočarana što se puna usluga na koju njeno petogodišnje dijete ima pravo osporava u vjerskoj ustanovi za rehabilitaciju djece s teškoćama u razvoju kojoj država, odnosno Ministarstvo socijalne skrbi, plaća za njihov rad.

Terapije se mogu dobiti jedino kod njih

U Slavonskom Brodu, naime, nema javnih kapaciteta koji bi bili na raspolaganju djeci s teškoćama u razvoju iz lokalnog okruženja nego je ta uloga – uz financijski sporazum s državom – povjerena crkvenoj ustanovi Zlatni cekin čiji su vlasnici franjevci.

Na temelju ugovora s državom, propisane terapije mogu se dobiti jedino u njihovom centru za rehabilitaciju i odgoj djece s teškoćama u razvoju Zlatni cekin gdje su zaposleni logopedi, edukacijski rehabilitatori, radni terapeuti i drugi stručnjaci, a pod njihovim su krovom i poludnevni boravak, vrtić i stacionar za djecu s teškoćama.

Gospođa Marica od rujna prošle godine tamo vodi Antu dva dana u tjednu na po četiri sata. To je maksimom koji joj je tada odobren, u Centru su ispočetka pristali da s dječakom rade samo dva sata unutar tjedna, no bila je strpljiva, sama je malome našla asistenta, i nadala se će se Antino pravo na petodnevni ritam ove godine napokon uspostaviti. To se, međutim, nije dogodilo. U novoj sezoni upisa, naprosto smo odbijeni, kaže majka Marica. Kažu da nemaju ”prostorno-kadrovske kapacitete” i ”financijsko-tehničke” mogućnosti da Ante dolazi pet dana u tjednu.

Ima vrlo rijetki genetski sindrom

Mali Ante se rodio s vrlo rijetkim genetskim sindromom Cornelia de Lange, od koga, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, boluje osam osoba u državi, i s nizom karakterističnih malformacija. Ne hoda, ne govori, ručice mu se nisu razvile i u potpunosti je ovisan o pomoći druge osobe. To što se za njega ne može ishoditi petodnevni vrtić u franjevačkom Centru za djecu s teškoćama u razvoju, a za drugu djecu može, majka Marica pripisuje činjenici da je njen sin teški bolesnik i da s njim je teško raditi.

”Njima je puno jednostavnije imati u grupama djecu koja imaju blaže teškoće nego što su Antine, koja su verbalna, koja hodaju i ne nose pelene”, kaže Marica Mikulić. ”Ali i djeca poput Ante, kojima je potrebna veća podrška, imaju pravo na bolji život.”

Pitam Maricu kako je točno Ante odbijen. Kaže da je o tome da mu se program proširi na pet dana razgovarala s ravnateljem Centra fra. Ilijom Jerkovićem, voditeljicom socijalnih usluga, psihologinjom Katarinom Škegro i članicom Upravnog odbora Katarinom Jerković Gavran, ali nije naišla na razumijevanje i empatiju. Zato je na 16. lipnja ustanovi poslala mail.

Nevjerojatan odgovor šefa vrtića

”Nastavno na našu raniju usmenu komunikaciju, molim Vas pismeno očitovanje po pitanju zašto djetetu Ante Mikulić nije omogućeno pružanje socijalne usluge poludnevnog boravka ili vrtića u trajanju od pet dana, te što je to konkretno vaša ustanova (Cekin) učinila da se stvore bolji uvjeti i osigura pravo djeteta da pohađa navedene usluge pet dana u tjednu? Sukladno pravu na pristup informacijama, molim vas za odgovor u zakonski predviđenom roku”, napisala im je Antina majka.

Odgovor ravnatelja fra. Ilije Jerkovića totalno ju je začudio. Nakon što joj je u Centru više puta izričito rečeno da program od pet dana za Antu ne dolazi u obzir ni za sljedeću godinu, pri čemu su se gore navedene osobe pravdale raznim kadrovskim i tehničkim ograničenjima te nužnošću da se prime i nova djeca, ravnatelj se poziva na nepostojanje ”pismenog zahtjeva” za Antu, te osorno opominje majku da ”vrši nepotreban pritisak na djelatnike Ustanove”.

I? Što ćete dalje?, pitam gospođu Maricu. ”Pa uzela sam advokata”, kaže. ”Kad ne ide normalno, onda ćemo se ovako boriti za Antina prava. To je jadno, žalosno i ponižavajuće. Ali što drugo kad nam druge nema?”

izvor: Telegram.hr