Život

Svjetski putnici

101 brodska priča

Autor: 035portal Datum objave: 28.07.2024. u 20:00

Slavonski Brod, smješten na glavnoj transverzali cestovnih, željezničkih, vodenih putova, istok-zapad, sjever-jug i obratno, oduvijek je bio i prolazno mjesto i neobičnim putnicima koji su pješke, ili u čudnim vozilima, putovali tisućama kilometara i svuda uz put svraćali pozornost, izazivali senzaciju. Jedni su se takvim putnicima divili, a drugi ih promatrali s radoznalošću, čuđenjem pa i s podsmijehom.

„Posavska Hrvatska“ 1911. godine piše o čudnoj trojci, svjetskim putnicima, po narodnosti Francuzima, koji su proputovali kroz Brod.

U srijedu stigoše ovamo R. Schottstadt, mjernik, 28 god. star iz Matza, C. J. Gagnon, žurnalist, 33 god. star i A. Frechette, tehničar, 26 god. star, obojica iz Kanade...

Sa sportskim klubom u Kairu oni su se okladili da će, svaki za nagradu od 50.000 kruna, za pet godina prevaliti put oko svijeta, tj. prijeći oko 40.000 kilometara. Sa sobom su vodili turskog redarstvenog psa po imenu Saar, nabavljenog u turskom primorskom gradu Smyrni.

Ova uporna četvorka do tada je već proputovala Egiptom, Palestinom, Sirijom, Turskom, Grčkom, pa parobrodom preplovila u Italiju, obišla Švicarsku, cijelu Austro-Ugarsku Monarhiju. Iz Broda na Savi nastavit će put preko Zagreba na Rijeku, a odatle opet parobrodom u Tunis, Alžir, Maroko, Španjolsku, Portugal, Francusku, Englesku, Belgiju, Holandiju, Njemačku, Dansku, Švedsku, Norvešku, Finsku, Rusiju, Sibiriju, Kitajsku (Kinu), Japan i vratiti se natrag u Aleksandriju, od kuda su i krenuli na put u mjesecu lipnju 1910. godine, prevalivši do Broda već oko 14.000 kilometara. Hrabri svjetski putnici obećaše „Posavskoj“ javljati se s daljnjih putovanja i šiljati svoje doživljaje. No, nisam tako detaljno prelistavao sve brojeve ovih novina, pa mi je to možda i promaknulo, jer ne vidjeh takvih napisa.

Godine 1923. u Brod na Savi stigao je bečki novinar Fridrich Merdingher, posjetio je redakciju „Brodskih novina“, koje su opet i ovo zabilježile. On je na put po svijetu krenuo još 1910. godine iz Beča, pa proputovao pješke Austro-Ugarsku, Rusiju, Njemačku, Holandiju, Belgiju i Francusku. U Marsellesu ukrcao se na parobrod za Afriku i opet pješke putovao kroz Maroko, Alžir, Tunis, Libiju, Egipat, Sudan, otputovao u Indiju, te propješačivši i nju, nastavio u Indokinu i Kinu. Parobrodom oplovio je oko Afrike do Gibraltara i onda pješke kroz Portugal i Španjolsku, južnu Francusku u sjevernu Italiju. U Milanu ga je zatekao Prvi svjetski rat. Kao rezervni oficir morao se odazvati pozivu u vojsku i upućen je na ruski front, gdje je 1916. zarobljen. Kako je bio i profesor francuskog, njemačkog i matematike, iako zarobljenik, službovao je po cijeloj Rusiji. Nakon rata nastavio je putovanje.

Gospodin Merdigher putovao je pješke po svijetu na temelju natječaja koji je raspisalo bečko društvo novinara i književnika „Concordija“, a za nagradu od 2,000.000 kruna u zlatu. Prijavilo se pet natjecatelja, ali su ostala samo dvojica - gospodin Merdingher i gospodin Winterfeld, koji se te 1923. godine nalazio negdje na putu po Kalabriji u Italiji.

Gospodin Merdingher je računao da će koncem veljače 1924. godine stići u Beč.

Šteta što više ništa ne znamo o ovome poduhvatu i je li gospodin Merdingher prvi stigao na cilj, te dobio zasluženu veliku nagradu, ili ga je pretekao gospodin Winterfeld. Tko zna, možda je obojici nagrada ostala pusta želja, jer propala je Austro-Ugarska Monarhija, propale su krune, a oni dobili samo bolne žuljeve na trudnim nogama.

Deset godina kasnije, 1933., u Brod na Savi doputovao je esperantist, crnački intelektualac ing. Kole Ajayi. O tome piše „Jutarnji list“. Njegova „sunčana domovina“ je engleska kolonija Lagos, ali studij tehnike završio je u Philadelphiji u Americi. Naučio je esperanto kako bi se u svim krajevima kugle zemaljske mogao sporazumijevati. Nakon svršenih studija putuje Europom da bi upoznao njenu kulturu i običaje njenih naroda, ali, kako je rekao:

- Želim čitav svijet upoznati s crnačkom kulturom, koja je općenito veoma slabo poznata i koju tumače često veoma pogrešno.

Proputovao je Čehoslovačku, Francusku, Belgiju, Španjolsku, Poljsku, Rumunjsku, Njemačku, Mađarsku i sada putuje po Jugoslaviji i drži predavanja. Posjetio je Beograd, Bjelovar, Križevce, Koprivnicu, Našice, Osijek, Varaždin, Zagreb, Brod na Savi. - Interesantno je, da sam našao velikih sličnosti u običaju svog naroda i vašeg. Na primjer: Kod vas peku isto tako vola na ražnju, kao i kod nas u Africi. Vaši seljaci sviraju na sličnim guslama, kao što i naši, a ima mnogo sličnosti i u melodijama – izjavio je Kole Ajayi zagrebačkom novinaru.

E, a da je baja Kole još vidio i kušao, kako su stari Brođani znali ispeći vola na ražnju, teško bi se odlučio na nastavak putovanja. Jer, taj vol je bio „filovan“. Naime, u rasporenog vola stavili bi očišćenu ovcu i zajedno pekli. To je bila često čast za velikih svečanosti u Brodu, a ražanj su okretali na obali Save, iza samostana. Da ražanj lakše vrte, na njega su onda montirali točak od kola. Uz pečenje, obilno se pilo nepatvoreno vino iz brodskih vinograda, koje je kao i meso, građanima besplatno dijeljeno. Sigurno su tada uz nakvašeno grlo u nedogled pjevani i maštoviti bećarci, kojima premca nema u cijelome svijetu, kamo li u crnoj Africi.

U mjesecu siječnju godine 1970. na brodskom Korzu pred „Varteksom“ zaustavilo se neobično vozilo s natpisom BRITANNIAS GRAND GLOBAL TOUR, oko kojega se odmah okupilo mnoštvo znatiželjnih građana. Na već i tada pravom oldtajmeru, automobilu na parni pogon engleske marke Foden Motor Company iz 1926., koji je izgledao poput naših starih čađavih vršaćih damferica, putovala su tri špajzera s Novog Zelanda, vozač Michael List Brain (u "Brodskom listu" piše Majkl List Brejn), mehaničar i zamjenski vozač. Oni su putovali na trošak jedne engleske tvrtke i planirali da za 720 dana obiđu svijet, izazovno, kao prvi u parnom vozilu. Na put oko svijeta krenuli su 16. listopada iz Londona i trebalo im je tri mjeseca putovanja kroz Francusku, Belgiju, Holandiju, Njemačku, Luxemburg i Italiju do Slavonskog Broda, vozeći prosječnom brzinom od 16 milja na sat (što je, preračunato, vrtoglavih 25 kilometara na sat). Iz Jugoslavije, put su nastavili u Grčku, Tursku, Iran, Afganistan, Pakistan, Indiju, Australiju pa otplovili teretnim brodom u Sjevernu Ameriku, koju su prešli od zapada na istok i vratili se brodom u Veliku Britaniju.

Automobilu je straga bila dodana kabina i spremište za drva i ugljen. Jedan izvještaj iz San Francisca bilježi njihov dolazak i kaže da su do tada već potrošili 75 tona ugljena i 100.000 galona vode.

Danas pustolovima i avanturistima kao da je ova zemaljska kugla postala pretijesna, jer obiđena je već na sve moguće i nemoguće načine, kopnom, zrakom i vodama, kako samo ljudska mašta smisliti može. Stoga vjerojatno sličnih poduhvata u ovome stoljeću i nema više, jer sve su staze već utabane, pa njima mogu putovati i dokoni penzioneri na velikim turističkim putovanjima u luksuzno opremljenim kruzerima. I gdje je tu avantura!

(Posavska Hrvatska, 7. veljače 2014.)