Željeznički puk u brodskoj tvrđavi

Sa čistine u parku Klasiji gdje su se igrala, djeca su čeznutljivo gledala mali vlak koji je promicao pored istočnih bedema tvrđave, prugom što je mostovima prelazila preko tvrđavskih opkopa. Lokomotiva bi zazviždala i vlak ušao u stanicu „Sava“, kako je pisalo na maloj staničnoj zgradi. Nakon stanke i na znak podignutog signala, vlak je uz zvižduk prometnika krenuo dalje, puhnuo oblak bijele pare iz dimnjaka lokomotive i nestao u bujnom zelenilu. Na zapadnom dijelu tvrđave bila je još jedna željeznička postaja s natpisom „Glogovica“.

U Klasiji djeca bi nastavila svoju igru. Bliže pruzi nisu mogla prići, jer ih je dijelila bodljikava žičana ograda oko festunga. A kako bi se rado provezli tim vlakom, kao što su se vozila djeca oficira nastanjena u tvrđavi kojima je to bila počesta zabava. Nakon nekog vremena vlak bi se ponovno pojavio, ušao u stanicu, skretnica ga je prebacila na drugi kolosijek, prikvačio je još nekoliko vagona, manevrirao i krenuo dalje. To se ponavljalo više puta tijekom dana. Između vlakova prugom bi prošla i motorna drezina. Bilo je prometno, upravo kao na kakvoj pravoj željezničkoj pruzi.

Ponekad su djeca trčala stazama Klasije s kojih se vidjela ta željeznica i pratili ju mašući. I to je bila igra, zabilježio sam ova sjećanja gospodina Vladimira Ferića iz Mačekove ulice.

Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine, u staru brodsku tvrđavu ušla je vojska Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca i smjestila u njoj Željeznički puk i Željezničku školu. Na ulazu u tvrđavu postavljen je natpis: Željezničarski puk. Ovaj puk imao je dva bataljuna, saobraćajni i tehnički. U saobraćajnom obrazovali su se ložači, mašinovođe, skretničari, kondukteri, daktilografi... a u tehničkom oni koji grade i popravljaju pruge, skretnice, signalne uređaje i svu drugu željezničku infrastrukturu. Željezničari-vojnici najprije su prolazili teorijsku nastavu u učionicama i kabinetima, a onda se išlo na praktičnu nastavu na ovoj maloj školskoj pruzi, koja je imala sve uređaje i postrojenja kao i prava (uz već spomenute signale, skretnice, bile su i čuvarnice - vahtarnice, rampe s brkljama, čak su i vagoni bili sve tri klase, kako bi se vojnici-učenici mogli dobro ispraksirati, iškolovati za vojne željezničare). Ove vojne željezničke jedinice bile su predviđene za brzu izgradnju, popravak, održavanje, a često i eksploataciju željezničkih pruga u ratu. Namijenjene su bile tamo gdje se civilna operativa ne bi bila u stanju sama organizirati.

Podatke o tvrđavskoj željeznici dobio sam od gospodina Branimira Jelakovića, diplomiranog inženjera građevine. Njegov otac Andrija bio je časnik jugoslavenske vojske. On je nakon vojne akademije sa službom došao u Brod 1923. i dobio raspored u Željeznički puk. U Brodu je upoznao Branimirovu majku, sokolašicu i hazenašicu Nevenku Vuković, koja se 1924. godine iz VII. razreda brodske gimnazije za njega udala. Isprva su stanovali kod bake u Badalićevoj ulici, pa u tvrđavi, u kasarnama (bile su dvije kasarne, jedna je srušena u bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu, a duga je danas pretvorena u Klasičnu gimnaziju). Branimir je rođen 1925. godine. U tvrđavi su bili od 1931. do 1935., onda mu je otac dobio prekomandu u Negotin, pa u Beograd u Ministarstvo vojske i stekao čin majora. Premještali ga i seljakali, te je dobio mjesto u saobraćajnom bataljonu, a od 1939. do 1941. ponovno su bili u Brodu, u tvrđavi, odakle su ih 1941. ustaše istjerali.

Branimir je obožavao ovu minijaturnu željeznicu, još kada su mu vojnici dozvolili da malo i sam „upravlja“ lokomotivom, nitko sretniji od njega! Imao je privilegiju, pa je smio u tvrđavu dovesti i nekoliko svojih vršnjaka s kojima se inače igrao, te su se i oni vozili vlakom. Ako je otac dozvolio i ako su vojnici bili za to raspoloženi.

Kada je točno izgrađena ova tvrđavska vježbovna željeznička pruga, ne zna se. U zapisnicima gradskog poglavarstva od 20. studenoga 1926. godine pod točkom 243 piše: Gradnja vojne uskotračne željeznice od depoa do vojnog vježbališta. Zaključeno je, da se dozvoli izgradnja željeznice na onom dijelu ceste od savske mitnice do mosta na Mrsunji, uz uvjet da vojni erar se obveže, da će dozvoliti d.d. Slaveksu prigodom premještanja uskotračne željeznice prijelaz preko vojnog zemljišta. Dakle, usluga za uslugu. Je li 1926. i godina izgradnje vojne željeznice, ili su tada vršeni samo spomenuti radovi, nisam utvrdio.

Po svom sjećanju iz djetinjstva gospodin Tomislav Krpan rekonstruirao je trasu tvrđavske vojne uskotračne željeznice („Brodski panoptikum“ I.), kojoj je širina bila samo 0,60 m. Na sjeverozapadu tvrđave, na Plavom polju, nalazila se malena zgrada ložionice, u kojoj je bilo mjesta za tri „mini“ lokomotive i priručnu radionicu. Lokomotive su bile parnjače (kasnije su nabavljene i dvije dizelke, podatak od g. Jelakovića). Iz ložionice pruga je išla zapadnim zaravnatim dijelom tvrđave, doticala bastion I – sv. Karla, spuštala se do bastiona IV – sv. Eugena. Na tom dijelu trase bila je jedna željeznička postaja s natpisom na ćirilici i latinici „Glogovnica“ (... a ne „Glogovica“, budući časnik zadužen za određivanje i ispis imena nije znao točan naziv potoka – piše Krpan). Bastion je pruga obilazila i velikim drvenim mostom prolazila opkopom između Save i Hornverka tvrđave koji je uvijek bio ispunjen vodom. Zatim je pruga skretala na sjever, prelazila preko glavne ulazne ceste u tvrđavu, pa ulazila u opkop oko bastiona III – sv. Mihovila. Tu je bila željeznička postaja „Sava“, također s natpisom na ćirilici i latinici. Od ove postaje pruga je išla još malo dalje na sjever i završavala iza tvrđavskog ravelina. Ukupna dužina trase bila je oko 600 metara i čini se da nije zatvarala krug oko tvrđave.

Uz ložionicu izveden je kopani bunar proviđen ručnom tlačnom crpkom kojom se voda dizala u armirano-betonski spremnik (izgrađen na 4 stupa, iznutra obrađen u cementnoj žbuki do crnog sjaja – i vodonepropustan).

Nema željezničke pruge bez signalno-sigurnosnih uređaja, pa je i ova bila tako opremljena. Osim u kabinetima, na toj pruzi usrdno je i ustrajno vježbao željeznički puk spremajući se za polaganje ispita – zabilježio je Krpan.

Kad je o brodskom željezničkom puku riječ, posebno je svečano obilježavana pukovska slava, dan kada je osnovana prva željeznička četa koji je bio 26. juna. Tako „Brodske novine“ 1923. donose raspored proslave: 25. juna u 21 sat bakljada sa glazbom kroz grad. 26. juna u 5 sati budnica kroz grad. U 9,30 sati crkveni obred i vojnička parada u kasarskom krugu, po tom čestitanje u parku. Ulaz kroz glavnu aleju Glasije. Od 16,30 sati vojničko veselje na sjevernom dijelu Glasije (prilaz sa sjevero-istočne strane Klasije). Sokolske vježbe, lahka i teška atletika, vježbe na spravama, utrke na štakama, u vrećama i.t.d., bitka na konjima, razne šaljive produkcije i atrakcije sa nagradama. Ovoj proslavi je prilaz svima slobodan.

Onda je došao Drugi svjetski rat. Prugu su dijelom uništila bombardiranja, a poslije rata i nebriga novih vojnih vlasti, koje su i samu tvrđavu prepustile propadanju. A mogla je to biti prvorazredna brodska turistička atrakcija.

(Posavska Hrvatska, 19. srpnja 2013.)