Reprezentativna ljetna „Najlon bašča“

Ugostiteljskog objekta iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, ljetne restauracije imenom „Dilj“, danas se gotovo nitko više ne sjeća, ali ako kažete „Najlon bašča“, to su već prave priče. A i bilo je to vrijeme bašči, nezaobilaznih mjesta zabave i razonode, razbibrige, dobrog 'ila i pila. U baščama je usto svirala glazba za ples. Bašči hotela Brod, bašči doma JNA u garnizonu u Klasijama, pridružila se tih godina i reprezentativna nova bašča na samoj obali Save. Ovo je priča o njoj.

„Brodski list“ 1955. piše o baščama kao jedinim mjestima „kulturne razonode“ u gradu i kritizira: U obje bašče, a naročito kod hotela Brod godinama zvrče i kašljucaju raštimana pojačala, pa se na momente ne razabire da li pjevač pjeva „Ta tvoja ruka mala“, ili „Crven fesić mamo“. Baš zato što su one postale sadržaj i razonoda većine, ugostitelji bi trebali da se malo više o njima brinu.

Kritike nije pošteđena ni bašča doma JNA, pa u „Brodskom listu“ čitamo kako je, kad su s programom nastupili popularni pjevači Radio Beograda i zapjevali pjesmu „Jesen dođe, ja se ne oženi“, nastalo razbijanje čaša, pravi lom i krkljanac. Interesantno, razbijanje je započela jedna uspaljena djevojka, a drugi nastavili. Razbijanja čaša u ovoj bašči bilo je i u drugim prilikama, gostima je, naime, također služeno i kiselo vino...

A, vrtna restauracija „Dilj“, ugodni kutak na obali Save, podignuta je 1953. godine na mjestu raskošne jednokatne palače trgovca i veleposjednika Angela D'Elia, koja se nalazila do kuće Brlić i srušena je avionskim bombama u Drugom svjetskom ratu. Danas je tu sasvim obično i nezanimljivo parkiralište automobila.

„Brodski list“ broj 12 iz 1953. godine izvještavao je o tijeku njene gradnje: Izgrađuje se reprezentativna ljetna bašča. Ugostiteljsko poduzeće Dilj koje je u svom dosadašnjem radu postiglo lijepe rezultate i mnogo doprinosi pravilnoj prehrani građana, izgrađuje reprezentativnu ljetnu bašču na prostoru kraj Save, na Titovom trgu. Bašča će biti ograđena zidom, a pružit će pogled na Savu. Biti će sva u zelenilu, te će imati lijep namještaj sa oko 500 sjedala. Bašča, koja će biti natkrivena, izrađuje se po nacrtu ing. Richtera iz Zagreba, a otvorenje se očekuje polovicom svibnja ove godine.

Mjesto za taj novi ugostiteljski objekt bilo je idealno. Dvije postojeće bašče ipak su bile po strani i zavučene. Kada si u novu bašču s Korza išao, to se vidjelo i danju i noću, vidjelo se kako se zabavljaš i s kim se zabavljaš, do kada se zabavljaš. Mogao si se kao frajer, ili švaler, potvrditi i podići si cijenu. Istina, oženjenima to je bilo nezgodno i opasno mjesto za „šaranje“, jer od radoznalih se pogleda bilo teško sakriti.

Atraktivnu novu bašču ubrzo su građani popularno nazvali „Najlon bašča“ („Dilj“ ju nitko nije zvao), jer bila je sva u staklu, staklenim paravanima, rešetkastim separeima, sjenicama, puna cvijeća i zelenila, palmi u burićima, ruža penjačica po lojtricama. Onda su u modi bile crvene salvije, visoke crvene kane, raznobojne cinije, petunije... izbor cvijeća nije bio tako velik kao danas. Bašča je bila providna, rekli su kao najlon, taj novi, upravo fascinantni, očaravajući materijal koji se pojavio poslije Drugog svjetskog rata i sve oduševio, a posebno su žene za njim ludovale jer sve su mislile da su im noge u najlonkama neopisivo ljepše. Ali, u bašči je bilo i intimnih kutaka zaklonjenih bijelo obojenim staklima. A noću, bašča je bila upravo velegradski sjajno rasvijetljena.

U „Najlon bašči“ sjedilo se na svježem povjetarcu, u sjenovitim kutcima, bilo je ugodno cijeloga dana i do kasnih večeri. Gosti su iz bašče mogli vidjeti šetače na Korzu i na gelenderima, a i obrnuto, mogao si biti u bašči viđen. Pogled na Savu, brodove, most, plamteće zalaske sunca za planinu Motajicu bio je očaravajući a, naravno, u „Najlon bašči“ se dobro jelo, pilo, družilo, hofiralo. U bašči je bila glazba za ples, te se u njoj, na dva plesna podija, zaista moglo izvanredno provesti. Plesnjaci u „Najlonki“ bili su jako popularni, plesnjaci za pamćenje.

Na otvorenju bašče svirao je sastav „Melody“ (Bela Panthy, Drago Čižmek, Karlo Hauska, Branko Petrić, Žika ?). Uz domaće orkestre nastupale su i domaće pjevačke „zvijezde“ Danica Valković, Alaga Gagić... Svirani su šlageri, a plesao se valcer, tango, rumba i samba... Kad je raspoloženje bilo na vrhuncu, zasvirano je i zaigrano šokačko kolo, pa užičko. Noge su plele u brzom ritmu. Koji su igrali sitno, izdržali su, a koji su skakali, brzo su se umorili i mokri od znoja slipsali. Onda je slijedila pauza.

Za ono vrijeme poslijeratnog sivila „Najlon bašča“ je bila jako moderno i smjelo projektirana. Za to je zaslužan poznati zagrebački arhitekt Vjenceslav Richter, projektant više izložbenih paviljona na svjetskim izložbama u Bruxellesu, Torinu i Milanu, te zgrada muzeja u nekoliko europskih gradova.

„Najlon bašča“ bila je uzdignuta od razine zemlje za oko jedan metar, a temelji izvana obloženi grubim granitom. Glavni ulaz u bašču s nekoliko stepenica i natkrovkom bio je od Titovog trga. Sve je bilo obojeno živim bojama te građanima, tada još nenaviknutima na boje u arhitekturi, prešareno (kao i dvije nove „Đurine“ četverokatnice tada sagrađene na Trgu pobjede kod Pošte, obojene plavo-žuto i crveno-žuto, pa stoga posprdno nazvane „Papagaj firtl“). Ružni goli začelni zidovi Brlićeve i Milčićeve kuće te gospodarskih zgrada, koji su o-ho nadvisivali „Najlon bašču“, također su raznobojno obojeni i na njima je namaljana velika reklama ugostiteljskog poduzeća „Dilj“, koje je imalo sedam pogona, hotel i restauraciju „Central“, konkurente poduzeću „Vinogorje“.

Moderna „Najlon bašča“ bila je možda jedan od najljepših ugostiteljskih objekata u ondašnjoj državi. Stranci su Brođanima pravo zavidjeli na ovoj suvremenoj vrtnoj restauraciji. Onda doći u Brod, a ne biti u „Najlon bašči“, bilo je kao da nisi u Brodu ni bio. Po njoj se Brod pamtio, bila je prava brodska atrakcija i znamenitost. Kroz tek nešto više od petnaest godina postala je i brodska legenda.

Onda su nemar i nebriga zapustili ovo mjesto brodske zabave.

Budući da je sva gradnja „Najlon bašče“ bila najviše drvena, to je tražilo redovito održavanje, zaštitu bojanjem, s vremenom temeljitu obnovu, što nije rađeno i „Najlon bašča“ je postupno postala ružna ruina u centru grada, a godine 1969. prestala je s radom i ubrzo srušena. To potvrđuje i gospođa Jelena Kolomar, koja je kao kuharica radila u „Najlon bašči“. Dopunila je ovu priču. U „Najlon bašči“ služeni su riblji specijaliteti i roštilj, ražnjići, ćevapčići, a gotova jela nisu kuhali ni pekli. Bilo je puno cvijeća koje je striktno održavala jedna zaposlena cvjećarica. Radili su uvečer do jedanaest sati, subotom i nedjeljom do dvanaest, pa i poslije ponoći.

Kažu da je 1971. godine, pred dolazak u Brod Savke Dapčević Kučar, moler Ljubo Majić ušminkao cijelo Korzo, sve fasade obnovio i omaljao, a tada je vojska buldožerima srušila i uklonila ostatke „Najlon bašče“.

U međuvremenu dovršen je hotel „Park“ s baščom na ravnom krovu restauracije i pogledom na Korzo iz ptičje perspektive. Samo, i ova je bašča bila jako kratkoga vijeka, radila je tek par sezona.

(Posavska Hrvatska, 7. srpnja 2013.)