Ciglarski dol

Godine 1933. Gradsko načelstvo predlaže izmjenu naziva nekih gradskih ulica. Tada je i ulica koja je do tada zvana Ciglarski dol nazvana Ulica Josipa Kozarca, Vrtlarska - Ulica Radoslava Lopašića, Voćarska – Ulica Ferde Livadića, Bolnička - Ulica dr. Vatroslava Jagića, Sv. Ivana – Ivana pl. Zajca, Pivarska – Dragutina Rakovca (donji dio Štampareve), Ribarski trg – Trg baruna Josipa Filipovića, Dombovićeva livada – Ulica Ambroaza Vranicanija, produljenje Olivine ulice preko štreke – Ulica dr. Dimitrija Demetra….

Pa otkuda ulici naziv Ciglarski dol? Ignjat Alojzije Brlić, bivši gradjanin i trgovac brodski, u „Uspomenama na stari Brod“ zabilježenim oko godine 1838., a koje je objavio njegov sin dr. Ignjat Brlić 1885. godine, kaže: Oba Mucvanjska sokaka naselili su ciglari, koji su prema Grabriku opeke pravili, otkuda su tamo rupe i jame nastale, koje se i danas vide.

U „Uspomenama“, u popisu brodskih vlasnika kuća, a koji je sastavljen 1786., navode se i dva ciglara, Ivan Keller, koji je imao zidanu kuću, kbr. 55, u vrijednosti 200 for. i Nikola Orovčić, koji je imao skromniju kuću, kbr. 56, u vrijednosti 80 for. Stanovali su u Mucvanju, pa se to slaže s navodom Brlića.

A spomenute rupe, jame, strmine, dole i udoline, još i dan-danas, i nakon 172 godine, jako dobro se vide, pa su kućišta, dvorišta, vrtovi sjevernog niza kuća u Kozarčevoj ulici, u Lopašićevoj, južnom dijelu Štampareve, te cijelo Naselje kralja Tomislava, u tim su jamama, rupčagama, ili na zatrpanim ciglarskim jarugama i barama. Na Vijušu također su bile velike ciglarske jame s jedne i s druge strane puta od Vrazove na obalu Save. Te su jame postupno zatrpavane gradskim smećem koje je, gle čuda, prije godinu dana ponovno otkopano pri izgradnji gradskih bazena. Tako su Brođani imali ponovno prilike udisati gotovo dvjestogodišnji miris staroga Broda.

Nekadašnji odvodni kanali ciglarskih bara su također bili zatrpani, začepljeni na mjestima gdje prolaze ispod ulica, pa za učestalih oborina unutar vrtova spomenutih ulica nastaju prava velika jezera, kako je bilo u proljeće 2010. godine iza parkirališta i današnjeg „buvljaka“ u Strossmyerovoj ulici. Tlo je i nakon gotovo 300 godina nestabilno, čak ima manjih klizišta, pa i na starijim kućama i na novijima nesolidne gradnje nastaju brojne pukotine, utonuća uslijed slijeganja i pomicanja tla, jer „zemlja još uvijek radi“, kako se to kaže.

Zemlja za pečenje ciglu kopala se tu početkom 18. stoljeću kod gradnje brodske barokne tvrđave - festunga, za čije su bedeme trebali milijuni i milijuni cigala velikog formata. Kvalitetni ciglari bili su onda i te kako traženi majstori, a njih u našim krajevima nije bilo, te ih je Maximilian Freiherr von Petraš, zapovjednik brodske tvrđave (1705. godine pomoćnik zapovjednika, a od 1716. i zapovjednik) potraživao čak iz Segedina, Budima, iz Donje Austrije, iz Osijeka... Ali teška brodska klima i močvarni teren desetkovali su radnike, mnogi su pobolijevali i nisu bili radno sposobni. Godine 1717. i 1718. na brodskom je području vladala epidemija groznice od koje su umrla i dva ciglara. Ako nije bilo cigli na zalihama, zidarski radovi na tvrđavi nisu mogli započeti sve do srpnja, jer hladno vrijeme i vlažna klima nisu dozvoljavali proizvodnju cigli prije kraja svibnja. Peći za ciglu i vapno bile su u samom prostoru tvrđave, a jedna velika tvrđavska ciglana radila je i na Vijušu. Tijekom ljeta godine 1715., kada je započela izgradnja glavnih temelja tvrđave, izvještaji govore o tri peći za pečenje cigle u tvrđavi i o milijun cigli na zalihi. Godine 1719. sagrađena je još jedna peć. Za pečenje ovako golemih količina cigle posječeni su cijeli kompleksi starih hrastovih stoljetnih šuma u široj brodskoj okolici.

Turska opasnost, nedostatak novca, nedostatak radne snage, posebno obrtnika, sve je to usporavalo radove na brodskoj tvrđavi. Dvorsko ratno vijeće naređuje 1718. godine komandantu Osijeka, generalu Beckeru, da se pobrine da obrtnici iz Osijeka budu poslani na radove na brodskim fortifikacijama. Isto tako naređuje da se franjevcima iz Našica i Velike, gdje su upravo bili građeni veliki samostani, i pod cijenu sile treba uzeti obrtnike i poslati ih u Brod. Prijevoz materijala graničari su vršili badava, rabotom, oni koji su radili na iskopu zemlje dobivali su samo kruh, a plaćeni su bili tek obrtnici koji su radili ciglu, pekli vapno i kovali željezne predmete.

Petrašev izvještaj princu Eugenu Savojskom 1720. godine navodi vrtoglave brojke: uzidano je 988.000 cigli i 9000 mjera vapna, a u zalihi je još ostao jedan milijun cigli. Napravljene su nove peći i uzidane 154 šupe za smještaj cigli. Podignuto je 30.000 klaftri (oko 55.000 metara) ziđa. Godine 1736. izvještaji govore da je tvrđava potpuno zgotovljena. No, ciglane su i dalje radile, ciglu pekle, zemlja je i dalje kopana, nastajale su tako nove ciglarske jame, jer vršene su brojne preinake na tvrđavi, dogradnje, radili silni popravci uslijed nekvalitetne, užurbane gradnje, krivih proračuna, klizišta, slijeganja terena, poplava... Tako je godine 1726. oštećenja na tvrđavi pregledao inženjerijski pukovnik Nikola Doxat de Démoret. On u izvještaju navodi kao glavnu pogrešku nedovoljno duboko temeljenje objekata. Zemlja oko Save je pjeskovita, pomiješana s glinom, pa stoga nije podgodna za podizanje visokih i teških objekata. A ako se već takve objekte gradilo, valjalo je temelje kopati dublje, a prije toga tlo sanirati. U tvrđavi su zidani i mnogi novi objekti koji su zamijenili one isprva građene drvetom, jer drvo je u vlažnoj brodskoj klimi brzo trunulo i propadalo.

U 19. stoljeću vojne ciglane su premještene iz prostora tvrđave uz novoiskopani kanal potoka Glogovice, jugoistočno od mjesta gdje put za Podvinje presijeca stari tok Glogovice.

No, kako se Brod širio istočno izvan gradskih bedema (bili su odmah iza Franjevačkog samostana), prvo je naseljen Mucvanj, a onda je postupno naseljavano i zemljište oko ciglarskih bara, koje se dijelom zatrpavaju, grade se kuće i formiraju sokaci. Prve se kuće oko iskopanih ciglarskih jaruga primjećuju na planu iz 1759. godine, a podiže ih gradska sirotinja. Katastarski plan kadeta Franje Rexlera iz 1780. bilježi pet kuća u sokaku koji odgovara Ciglarskom dolu. Za 74 godine sagrađeno je još samo pet kuća, pa ih je u sjevernom nizu bilo sedam a u južnom tri. Zapravo je bilo malo prostora za nove gradnje, jer su se placevi iz južnije mucvanjske ulice (današnje Mačekove) protezali do Ciglarskog dola. Tako je to i danas, pa nekoliko vlasnika još imaju kapije u Kozarčevoj, a kuće u Mačekovoj ulici.

Rečeno je već zašto je ulica dobila naziv „ciglarski“. A zašto „dol“ a ne „ulica“ ili „sokak“? Od ulaza iz Florijanove, prema Štamparevoj, Kozarčeva se ulica postupno spušta na niže, u „dolu“, stoga je i dobila pridjev „dol“. Službeni naziv sokaka „Ciglarski dol“ prihvaćen je na sjednici gradskog zastupstva 1886. godine, a dotad je taj sokak zvan „Makedonija“. Možda je tu bilo naseljenika iz tih krajeva, tko će znati.

Kada su pred kraj 19. stoljeća u Pivarskoj ulici (donjem dijelu Štampareve ulice) otvorena dva vesela noćna zabavišta, „crvene lampe“, zvana „veliki kupleraj“ i „mali kupleraj“, Ciglarskim dolom bila je najkraća veza iz centra grada prema ovim, za mušku populaciju, izuzetno važnim ustanovama. Ciglarski dol bio je i prečac, slabo naseljen i oskudno ili nikako osvijetljen, pa si mogao do kupleraja doći i iz kupleraja otići a da te gotovo nitko ne vidi i ne prepozna. To je mnogima odgovaralo, stoga je Ciglarski dol bio prometan takvim „mušterijama“ – brodskim potajnim kurvarima. Tada je Ciglarski dol posprdno nazvan „Picin dol“ - neka i to bude za pamćenje zabilježeno, jer gospođe koje su mi to spomenule i danas taj naziv izgovaraju šapatom, baš kako se pred djecom o „Picinom dolu“ šaputalo u vrijeme kad je to bilo aktualno.

(Posavska Hrvatska, 3. svibnja 2013.)