Život

Joj, što ja volim šmirkus!

101 brodska priča

Autor: 035portal Datum objave: 25.02.2024. u 20:00

- To je jako čudnovat i zarazan zanat. Tko jednom osjeti miris one piljevine u areni, ne odustaje lako, - kaže gospodin Juraj – Đuro Sliva.

Pa tako i on, iako u zdravstvenim i materijalnom problemima, u njemu neprestano tinja nada da će se jednom ipak vratiti u cirkusku arenu, jer – Nada je spas! – kako kaže. Želi ponovno doživjeti onaj veliki pljesak, za koji pravi i veliki umjetnici žive i koji im ispunjava srce i dušu.

Bio je klaun Bimbo u cirkusu „Adria“, kojem je bio i vlasnik i u kojem je nastupala i njegova pokojna supruga Amalija.

Razgovarao sam s gospodinom Slivom u brodskom Domu za starije i nemoćne osobe u Naselju kraljice Jelene. U trenu se pretvorio u klauna Bimba i pričao s neskrivenim oduševljenjem:

- Ja izađem, dođem do sredine arene, okrenem se publici, gledam i ništa ne govorim. A publika se već na samu moju pojavu počne smijati. Ali uvijek mora netko biti sa mnom, koji će postavljati pitanja na koja ću ja odgovarati, ili obrnuto. I sada ja pitam:

„Oprostite, kada imam autobus za Požegu?“

„Pa čovječe, vi ste pogriješili!“

„Kako, pogriješio?!“

„Ovo nije autobusna stanica!“

„Pa što onda čekaju svi ovi ljudi?!“

„Tu se održava predstava!“

„Kakva predstava?!“

„Cirkus!“

„Šmirkus! Joj, što ja volim šmirkus!“ razveseli se Bimbo i protrlja svoj crveni nos.

„Tu nastupaju artisti!“

„Trapisti?! Pa i ja sam trapista! Ja sam skakač!“

„A kako visoko skačete!?“

„Deset meteri!“

„Od kuda skačete!? Od zemlje gore!?“

„Jeste ludi! Od gore dole! Na slamu!“....

Publika se neprestano smije. Onda sugovornik od mene (Bimba) zatraži da izvedem taj svoj skok. Ja se prvo počnem svlačiti, skidam dvadeset prsluka, svaki šareniji od prethodnoga.

„Rekli ste da ću za skok dobiti aplauz. A što ako ja skočim i slomim od đigerice kost!?“ zabrinuto ću „Onda neću da čujem taj aplauz!“

„Pa, ja ću zamoliti publiku da vam unaprijed da aplauz!“

I publika plješće, a ja sakupljam svoje stvari i žurno odlazim. Sugovornik viče za mnom:

„Što je sa skokom?!“

„Ja sam aplauz dobio! Sad skačite vi!“- odgovaram.

Toliko o Bimbu. Ali u mladosti, gospodin Juraj je bio zračni akrobat na visećem jarbolu. Nastupao je bez zaštitne mreže. Tada je cirkus, „Coloseum“ se zvao, vodio njegov otac Franjo. Majka Lora djevojački Taubner, nije nastupala. A djed, također Franjo Sliva, bavio se istim poslom. On je osnivač cirkusa „Arena“. Slive su podrijetlom Poljaci, brojnu familiju imaju u Mađarskoj, a jedan nećak ima u Srbiji cirkus „Korona“.

Juraj je rođen 1933. godine u Splitu. Najmlađi je od šestero braće i sestara (rodio se nakon stanke od dvanaest godina), a svi su nastupali u očevom cirkusu. Josip na trapezu, Matija bio akrobat i jahač konja, Franjo dreser pasa, Julijana plesala mađarske i češke plesove, Marijana hodala po labavoj žici. Učitelji su im bili iz Češke, koji su tada slovili kao najbolji. Otac je bio dosta strog i morali su postati dobri artisti.

Otac Franjo bio je jedini dreser konja u ondašnjoj, kraljevini, Jugoslaviji. Uvijek su imali deset do dvanaest konja lipicanera. Jednoga je konja tako dresirao da je nepogrešivo znao „odgovarati“ (glavom ili lupanjem noge) na brojna pitanja. Kada mu je rečeno da u publici izabere najljepšu ženu, on je stvarno uvijek izabrao jako lijepe žene.

Atrakcija je bio klaun Miši – zamislite, Brođanin – Mišo Kohon s kraja Vrazove ulice. Ušao im je i u familiju, oženivši Jurajevu sestru Julijanu. Imali su i jednoga crnca, Ahmeta iz Aleksandrije. Nastupao je s fakirskim točkama, gutao vatru, lizao užareno željezo, ležao na oštrim ekserima...

Predstave su davali samo u Jugoslaviji. Cirkus je bio manji i pod šatru promjera oko 30 metara, moglo je stati do petsto posjetitelja. Od grada do grada putovali su i živjeli u zatvorenim drvenim kolima koja su konji vukli. Zadržavali se desetak dana u jednom mjestu... Kasnije je otac kupio dvije kuće u Novom Sadu, ali sada gospodin Juraj samo probleme i sudske sporove oko toga ima.

- Godine 1948. zvali su nas u Zagreb i sve nam je oduzeto. Nacionalizirano. Cirkus je bio na Žitnjaku i mi smo noću uspjeli nešto izvući. Tata nije htio da uđe u partiju i tu smo došli u "crnu knjigu" da "nismo za današnjicu". Godinu dana smo preživjeli u Pakracu svašta radeći. Tata je par puta propao, ali se dizao. Kod njega nije bilo neću, nego moraš. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, mislim da je to bilo 1970. godine, – kaže gospodin Juraj.

Juraj je oženio Amaliju Nedić, a ona je isto bila iz cirkuske familije koja je predstave davala po Bosni. Interesantno, upoznao ju je baš u Slavonskom Brodu, gdje je kod brata došla. Ma znao ga je cijeli Brod, Pipo su ga zvali, a naplaćivao je parkiranje bicikla na pijaci.

Cirkus „Adria“ uspješno je radio, ali bio je to težak posao. Onda, 1986. godine Juraj sa suprugom odlazi u Njemačku. Trgovao je automobilima i dobro zaradio. Novac je uložio u kupnju polovnog cirkuskog šatora za tri tisuće ljudi. Šator je kupljen u Švicarskoj, a u Beču Amaliji je kupljen indijski piton dug šest metara. Vratili su se u Jugoslaviju i, sada veliki, cirkus „Adria“ kreće na brojne turneje. Na programu su senzacionalne, još nikada viđene točke. Angažira artiste sa životinjama, slonovima, panterama, konjima... Svirao je cijeli orkestar plehmuzike sastavljen od Čeha. Dobro se zarađivalo i imao je tada, kako to već biva, jako puno prijatelja.

Amalijina točka sa zmijom, uz indijsku glazbu i svjetlosne efekte, prava je atrakcija. Piton je neotrovan, izgledom miroljubiv, no čovjeka može stisnuti u smrtonosni zagrljaj. Stoga je Juraj uvijek bio u blizini i na oprezu, a straga za pasom imao otvoreni nož. Pitona su hranili jednom mjesečno: kokoškama, zečevima, patkama...

Kada je počeo Domovinski rat, cirkus „Adria“ zatekao se na putu od Vukovara za Sombor. Upali su u vatru, gospodin Juraj je ranjen. Sve im je propalo. Još su ih optužili da su oni spašavali i skrivali borce HV-a. Jedva su žive glave izvukli. Prepoznali su ih neki mladići, Srbi, koji su u susjednom selu gledali njihovu predstavu i pravoslavni pop od kojega su uzimali struju, i oni su im pomogli da se spase. Rat su proveli u Mađarskoj i Rumunjskoj, a poslije su s jednom prikolicom došli u Brod, Jurjevom i Amalijinom sinu Otu. On nije bio zainteresiran za cirkuski život, živio je u Brodu, išao je u Brodu u školu, tu se i oženio. Jedno vrijeme držao je kafić „Bijeli konj“ u Florijanovoj ulici.

A gospodin Juraj nije mirovao, kao poznati klaun Bimbo nastupao je s mađioničarom Zoranom Filipčićem iz Rijeke u družini s imenom „Artistička pozornica Marvelli“. Prije tri godine zadnji put je nasmijavao publiku.

Bavio se mišlju da i u brodskom staračkom domu priredi predstavu uz žonglera, mađioničara, ali bolest ga u tome sputava. I, ostaje, kao što reče na početku, samo nada i miris piljevine iz arene, koji se nikada ne zaboravlja. A, pri kraju brodske Vrazove ulice, u dvorištu sinove tetke, još je parkirana kamp-prikolica i kombi, uvijek spremni da Juraj Sliva, klaun Bimbo, krene na još jednu svoju artističku turneju.

(Posavska Hrvatska, 22. ožujka 2013.)