Teta Ana sa Otoka sreće

- U „Smuđu“, gostionici i ribljem restoranu na obali Save, počela sam raditi 1964. godine, ali za sve to je bio „Otok sreće“, nitko nije govorio „Smuđ“. Iz Podvinja sam i nisam dotad bila u radnom odnosu. Primili me Ferdo Pokas i Branko Milanković. To je onda bilo ribičko, a poslije je uzeo „Brodvin“ i bilo je jako posjećeno, uvijek su jedni čekali da se neko digne. Puno je mladih dolazilo, danas su to suci, advokati, doktori, inženjeri... Oni su restoran i „Sing-Sing“ zvali. Pravili smo takav promet, da smo i hotel „Park“ s plaćama izvlačili, – kaže gospođa Ankica Petrović – „teta Ana“ iz Zrinske ulice.

Uz Adu – riječni pješčani otok bujnog zelenila, Brod je, eto, imao još jedan otok – „Otok sreće“, zelenu drvenu baraku, birtiju - restoran na Malom Vijušu, tik uz Savu. Kada je restoran počeo raditi, zaboravilo se, ali već početkom pedesetih za sve to je bio „Otok sreće“. Kartaroški raj, pa otuda naziv „Otok sreće“. Otok sreće za onoga kome se posrećilo, kome su pale dobre karte, a otok nesreće za onoga koji je na kartama izgubio, a takvih je uvijek bilo mnogo više. Gospodin Tvrtko Exle smatra da je nastanak barake, birtije i kavane vezan uz izgradnju nogometnog stadiona na Vijušu (1948.) i dječjeg igrališta (1951.), a taj dio savske obale bio je tada i jako prometan. Radio je granik, istovarivane su klade sa šlepova i odvožene malom prugom u drvnu industriju. Dolazile su Savom splavi iz Slovenije i niže granika građa istovarivana. A, naziv „Otok sreće“, nije samo kartanja radi. Tu su bećari vodili djevojke, pa i žene, prvo na kavu, piće ili ćevape, a onda - kojem se posrećilo i kada ih obrlate - u „šetnju“ do prvog gustiša prema Poloju. I eto ti sreće, koja je kaparisana na „Otoku sreće“.

Radoznali reporter „Brodskog lista“ 1959. godine opisuje atmosferu „Otoka sreće“: Prvi mrak i prva svjetla na ulicama. A posjetioci male drvene kafane na „Otoku sreće“ ne vode računa o vremenu koje prolazi. Ko zna od kada su oni tu, u tom ambijentu kartaroškom. Tako bi, čini mi se trebalo nazvati taj ambijent, taj romantično usamljeni prostor uz obalu Save, gdje se od jutra do sutra piju duple ljute uz partiju šnapsla i gdje, ako si kandidat za hazardnu razonodu, začas možeš ostati praznih džepova... Rakije i kafe se piju. Pa vino. A Atif ne daje tek tako, dinarom se sve pokriva. I razonoda ova kartaroška... Atif je ranije vodio birtiju „Šangaj“ u Karađžićevoj ulici (danas Štamparevoj), ćošak s Kozarčevom.

Radila je u to vrijeme na „Otoku sreće“ i legendarna gospođa Ketika Tomljenović, ona je ta, kako je tvrdila, koja je „Otoku sreće“ i ime dala. Zabilježio sam to već u jednoj brodskoj priči.

Za najvećih proljetnih poplava, kad je Sava bila k'o čaša puna, „Otok sreće“ zaista se nekada pretvarao u otok, a izlivena voda potpuno ga opkolila da se preko dasaka ulazilo i vrećama pijeska ga štitilo. Vreće su bile naslagane svuda uokolo kako voda ne bi prodrla i u stare ulice Mucvanja.

Što se sve s „Otokom sreće“ događalo, teško je rekonstruirati, ali „Brodski list" 1960. godine u broju 27 piše: Prošle subote u prostorijama bivšeg pogona 5 Ugostiteljskog poduzeća „Mosor“ kod dječjeg igrališta (a to je upravo „Otok sreće“) Sportsko-ribičko društvo otvorilo je Riblji restoran. Ovo društvo zaključilo je da se pristupi izgradnji ribičkog doma kako bi 345 članova dobilo svoje društvene prostorije. Predviđeno je da dom bude uz obalu Save, lijevo od sadašnjeg restorana.

Tada je obnovljeni „Otok sreće“ nazvan „Smuđ“, ali i dalje je za sve bio „Otok sreće“.

- Upravitelj je bio Ubavko Ostojić. Restoran je priređivao riblje specijalitete, riblju čorbu, pržili smo i pohali soma, šarana, girice pržili, pastrvku, smuđa, imali jela s roštilja. Ćevape je tako dobre pekla jedna Srbijanka, Milica se zvala. Od kuda je bila ne znam, ali kada je oko 1970. godine otišla u mirovinu, popakovala je svoje stvari, smjestila ih u čamac, sjela u njega sa sestrom i odveslala Savom za Srbiju. To je bio upravo pravi podvig, pogotovo za babu.

Iz Save smo uzimali vodu ne samo za pranje suđa, već i za riblju čorbu, a i za kuhanje kave. I puno je finija kava skuhana na mekoj savskoj vodi. Kada je uveden vodovod, gosti su baš žalili za savskom vodom, ali ona više nije bila za piće i kuhanje, a jako se već i po nafti osjetila.

Redovni su gosti bili iz Vodoprivrede, ribiči, sportaši, jer tu je stadion, a kada su igrane utakmice, posla da ti pamet stane, isto i kada je na igralište došao „luna park“. Ljeti smo iznašali van stolove, pa je bilo komotnije u hladu kestena, - kaže teta Ana. - Samo, „Otok sreće“ nije imao WC-a. Gosti su odlazili nuždu obaviti u WC nasuprot stadiona. I on je bio na samoj obali Save, ravnog krova, da prostite, čučavac, uvijek smrdljiv i neuredan, jer je slabo čišćen. Kad, jednoga dana taj je zahod srušen. Onda je uz našu baraku ciglom nadozidan WC, a „otvorenje“ smo proslavili rezanjem vrpce, koju je prerezao Tomo Pečarić, trgovac i pecaroš. Bila je to za nas, a i za goste, velika stvar.

Sve je u „Otoku sreće“ bilo skromno, pa su i kašike i vilice bile još od aluminija. Tako jednom dođu dva gosta, predsjednik suda iz Požege i neki odvjetnik. I jest će. Naručili su fiš paprikaš i pohanu somovinu. Kada su to sve u slast pojeli, sjedne s njima za stol šef Milan Baričević, pa će zajedno kavu popiti, a oni njemu: "Milane, kako ti je to tako prost pribor za jelo!?". On će njima: "Sad kažete, sad vam smeta, kad ste se u slast najeli i prste oblizali!?".

Ispričat ću vam i jednu smiješnu dogodovštinu. Kirijaš Mile Buljan, mislim da je tu iz Mucvanja bio, upregao jedne nedjelje konje i kola i evo ga pred „Otokom sreće“. Otišao je na blagajnu stadiona i kupio tri ulaznice, za sebe i za dva konja, pa će s konjima i kolima u stadion. Naravno, na kapiji su ga zaustavili, ali on je protestirao, jer platio je ulaznice i za sebe i za konje, čak i za onoga konja koji je bio ćorav. Pa imaju pravo da gledaju utakmicu! I, što su mogli, pustili su ga.

Negdje 1976. na 1977. godinu „Otok sreće“ je srušen i na njegovom mjestu počela je gradnja „Brođanke“. Ja sam onda prešla u bivšu budu u kojoj se nekada, dok je tu još bilo marvinsko vašarište, naplaćivala maltarina. Nama iz „Otoka sreće“ ta je kućica služila kao skladište. Čika Slavko i teta Luca Šoštarić, domari s nogometnog stadiona, krstili su to moje trošno radno mjesto „Solaris“. Prodavala sam samo piće i pravila jako dobar promet. Pilo se s nogu. Majstori s „Brođanke“ bili su moji najbolji gosti, a njima sam povremeno napravila i nešto za jelo, mezu, ako su hranu sami donijeli.

Za kratko vrijeme, samo godinu i pol, „Brođanka“ je završena i 16. rujna 1978. godine svečano otvorena, ali taj glamurozni restoran nikada nije stekao slavu skromne barake, slavu kakvu je imao, pa još i danas ima „Otok sreće“.

A teta Ana Petrović prešla je tada iz malog „Solarisa“ u svu u staklu blistavu „Brođanku“.

(Posavska Hrvatska, 20. srpnja 2012.)