Živili naši svečari – naši vatrogasci!

Velika brodska tvrđava kroz dva je stoljeća bitno odredila sudbinu grada Broda na Savi. Zbog tadašnje obrambene doktrine, vojne su vlasti donosile niz zabrana koje su ometale razvoj gradske jezgre. U Brodu se smjelo graditi samo kuće drvene konstrukcije s nanosom ilovače, pokrivene šindrom, ili daskama, koje bi se u slučaju rata s Turcima lako porušile i stvorile oko tvrđave brisani prostor za djelovanje artiljerije. Iz istog razloga bilo je više pokušaja vojnih vlasti i cijeli grad preseliti na drugu lokaciju.

Takav drveni Brod često je gorio, vatru je bilo teško obuzdati u tijesnim ulicama s gustim nizovima kuća i nastajali su požari upravo katastrofalnih razmjera, a građani pogorelci trpjeli su veliku materijalnu štetu, dapače mnogi su ostali i puki siromasi i pali na teret grada. Nakon velikog požara 1859. godine donesena je uredba o osnivanju Gradskog vatrogasnog društva, te potvrđen Red trnjenja, po kojem se mora u Brodu rodivši se vatra gasiti. Građanima Broda, vijećnicima, obrtnicima, trgovcima, bilo je točno određeno što imaju raditi u slučaju izbijanja požara. Koji će ići na štrcaljku, koji će dati konjsku spregu. Tesari s morali doći sa sjekirama i kukama, zidari s lopatama i motikama, pekari da spašavaju ljude i njihovu imovinu i sklanjaju ih na sigurno mjesto. Određene su kazna za one koji se ne bi po izbijanju požara odazvali i pojavili na požarištu. Kazne su bile novčane, ali i zatvorske od 3 do 14 dana!

Gradski magistrat izdao je potom i odredbe o dužnostima i držanju građana u slučaju požara, kao i mjere za sprječavanje požara. Tako, ugleda li građanin da je negdje izbila vatra, dužan je trčati ulicama i sokacima te vikati: Jangija!, Jangija…..(što na turskom jeziku znači požar).
Zvona crkava trebaju odmah zvoniti i to posebno u jednu stranu, pa bi građani po tome znali razlog zvonjave. Odrasli građani trebaju odmah trčati na mjesto požara s vjedrom za vodu kako bi pomogli u gašenju. Nitko ne smije zabraniti upotrebu vode iz svoga bunara za gašenje vatre. Gradskim bokterima – noćobdijama, naređeno je da obilazeći grad svaku noć viču: Gospodari i gospodarice! Vrata zaklenite, pse i mačke od banka (ognjišta) tjerajte, da ne izbije jangija! Noćni čuvari grada Broda iz 1846. godine, u noćnim satima zborili su opet ovako: Hvaljen Isus, gospodari, gospodari, devet je sati otkucalo. Pazite na vatru i svijeću, da se ne bi dogodilo nekakvo zlo, da nas Bog oslobodi, Blažena Djevica Marija i sveti Florijan. Hvaljen Isus, devet je sati... Zabilježeno je to u Kronici franjevačkog samostana.

U vrijeme načelnikovanja gradom potpukovnika Antona Kottasa von Heldenberškog (1863.-1869.), magistrat je 1867. godine osnovao Gradsku vatrogasnu četu koja se sastojala od četiri pandura pod tutorstvom kovača Martina Pilara, koji se najbolje razumio u mehanizme štrcaljki.
U noći od 5. na 6. ožujka 1872. godine opet je Brod zadesio strahoviti požar koji je opustošio Srednju ulicu (Starčevićevu). Stradala su 23 građanina kojima su izgorjele kuće, pokretna imovina, dućani, obrtničke radionice, gospodarske zgrade. U izvještaju magistrata o ovome požaru nabrojani su stradali građani: Stjepan pl. Horvat, Antun Fabijanović, trgovac Josip Ferić, Ivan Ferić, udova Ana Mahlin, gostioničar Josip Adamec, trgovac Aleksandar Radosavljević, trgovac Franjo Holujević, udova Terezija Kavedžija, trgovac Jakob Kohn, tesar Franjo Baumeister, krojač Fabijan Karašić, Klara Nunković, Antun Latković, Jakob Hrženjak, Mihajlo Lacković, trgovac Aleksandar Petrović, krojač Stjepan Matić, trgovac Jovan Popović, Martin Šipušić, Gligorije Despotović, udova Ana Matić i Ignjat Matić.

U Kronici franjevačkog samostana o ovome požaru može se pročitati: Poslije dva sata u noći izbio je požar u kući mlinara Fabijanovića koja se nalazi na obližnjem trgu. A kako su kuće u Srednjoj ulici odviše stiješnjene, plamen je zahvatio susjedne kuće s jedne i druge strane. Budući da je puhao istočnjak, plamen je izišao van, počeo bjesniti i zaista pretvorio u pepeo četiri kuće sa svim građevinama i pet krčmi.
Dakle, nisu potpuno izgorjele 23 kuće, nego su vjerojatno neke samo dijelom stradale, a neke zahvaćene plamenom su spašene zahvaljujući gasiteljima.
Kod gašenja toga požara pokazala se neefikasnost vatrogasnog društva osnovanog od vojnih vlasti „pod moraš“ i uvidjela se potreba osnivanja dobrovoljnog vatrogasnog društva čije će članove pokretati plemenitost, požrtvovanost i smiono srce kako bi pružili pomoć bližnjima u najvećoj i najtežoj opasnosti. 

Već 7. ožujka sastalo se deset građana u kući Josipa Benčevića odlučnih da osnuju vatrogasno društvo. Na poticaj Josipa Filipovića osnovali su privremeni odbor (Adolf Müller, Joco Popović, Arnold Pašer, Mavro Guttmann, Mavro Baum, C. A. Pachany, Vasilj Bratelj, Franjo Prebeg, Josip Selak, Mihajlo Tasovac i Mladen Mihajlović). Za predsjednika izabraše Adolfa Müllera, a za tajnika Vasilja Bratelja. Ti građani prvi su dali i dobrovoljne priloge za društvo i počeli prikupljati novac za njegov rad, te se angažirali na sastavljanju društvenih pravila. Izdali su proglas građanima da se upisuju u Dobrovoljno vatrogasno društvo kao članovi, te da će 17. travnja 1872. godine održati osnivačku skupštinu. Skupština je toga dana i održana u čitaonici u Kasini, a okupilo se 78 članova. Samo, društvo nije imalo punu podršku vlasti, čak su im činjene poteškoće, pa su podnesena društvena pravila potvrđena i prispjela tek 10. veljače 1873. Tada je održana i druga glavna skupština na kojoj je Adolf Müller ponovno izabran za predsjednika, Franjo Prebeg za zamjenika, Vasilj Bratelj za tajnika, a Stevo Popović za blagajnika. Prvim začasnim članom izabran je poručnik Golubović, koji je bez ikakve naknade izvježbao prve vatrogasce verače. 
Rad društva bez sprava bio je otežan, stoga je pokrenuta velika akcija prikupljanja sredstava prilozima građana, a upućene su i molbe mnogim poduzećima i u Zagrebu, Beču, Pešti...

Velika svečanost posvećenja vatrogasne zastave održana je na dan svetog Florijana 4. svibnja 1875. godine. Crvenu tkaninu za zastavu poklonio je trgovac Mile Lacković, učitelj Mavro Kuten nacrtao je natpise na njoj, a rukom ju je žutim koncem izvezla učiteljica Mara Kraljević. Na zastavi piše: POMOZ BOG, U BRODU DNE 4. SVIBNJA 1875. Posvetu je obavio biskup Josip Juraj Strossmayer. Zastavi je kumovala ugledna građanka Fanika Brlić. Bio je to pravi društveni događaj i svečanost s bakljadom, defileom vatrogasaca kroz grad, pucnjavom iz topova, izvođenjem vježbi na spravama na glavnom gradskom trgu i „gašenjem“ požara, te velikim banketom u svratištu „Crvena kuća“. Uvečer je u pivovari kod „Crnog križa“ bila veselica uz glazbu i vatromet. Međutim, troškovi ove proslave bili su puno veći od prihoda i onoga koliko je Gradsko poglavarstvo za tu svrhu dalo, pa su vatrogasci morali i zajam podići da potrošeno namire.
Uz uspone i padove Dobrovoljno vatrogasno društvo održalo se do današnjeg dana, držeći se načela: Vatru gasi, brata spasi. Brat je mio, koje vjere bio!

Stoga je dužnost svih nas, da duševno i tjelesno, moralno i materijalno potpomognemo, sav ovaj rad, koji su naši vatrogasci razvili kroz ovih 140 godina – upotrijebio sam iste riječi kao i inženjer Oto Vernić u „Hrvatskoj zajednici“, pišući prigodom proslave 50. godišnjice osnutka vatrogasnog društva, jer, usudim se reći, i danas je od vlasti ovo društvo zapostavljeno. Dovoljno je vidjeti Vatrogasni dom, spomenik kulture, na kojem su još vidljivi ožiljci iz Domovinskog rata. 
(Posavska Hrvatska, 20. travnja 2012.)

Autor: Zvonimir Toldi