Resa i šušanj: Simbolika i ljepota božićnih običaja

Čestit ti Božić i sveto Isusovo Porođenje

Od svih običaja božićni su najviše ukorijenjeni u narodu. Istina, neki su od njih s vremenom nestali, dok ih se većina sačuvala. Teško je govoriti o običajima jednog kraja, stoga što su ti običaji slični kao jaje jajetu.

Zato i pišemo o „hrvatskim božićnim običajima“ i to između dva svjetska rata. Pišemo o njima da ne padnu u zaborav. Lijepo kaže naš narod: „Bolje je da propadne selo, nego običaji!“

Sveta Kata snijeg za vrata

Od Svete Kate do Božića točno je mjesec dana.Stoga od tog dana započinju svojevrsne brojanice. Djeca bi na drvenim zgradama ili pak na drvenom štapu urezivala crtice i na taj način brojila dane od Svete Kape do Božića ( 30 crtica). U ono doba zime su bile kruće i započimale su ranije, već oko blagdana Sv. Kate stari Germani bi govorili kada sniježi „es weihnachtet“ što će reći da se snijeg dovodi u svezu s Božićem.

Oko svete Kate započinju i prva kolinja. U Slavoniji se kaže krmokolji. Sve je to povezano s Božićem. Večeri na selu priča su za sebe. Društveni se život tada više odvijao u obiteljskim kućama,nego na javnim okupljalištima. Još od danjeg svjetla većina bi se poslova privela kraju. Oko šest sati zvonilo je zvono na pozdravljanje.Seoski su momci znali pjevati: “Zvono zvoni na Zdravo mariju, svaka cura u oltar. Dok je na ognjištu pucketalo sitno granje, kućedomać bi započinjao duge molitve. Redovito se molio „Ružarij“ (sv. Krunica), a nakon nje uslijedili bi Očenaši za dobru ljetinu, plodnost pri blagu i gospodarstvu, za duše u čistilištu i za pokojne. Nakon molitve uslijedila bi večera. Često je bila posna, ali i slasna. Živjelo se u zadrugama (više obitelji u jednom kućanstvu) pa ni stolova nije bilo dovoljno. Jelo se za sinijama . Djeca bi jela odvojeno od starijih. Nakon večere reduše bi pospremile siniju. Stariji bi se zajedno s djecom okupili ponovo oko ognjišta. Cure i momci bi se spremili na divan. Divani su bili „curski i momački“ te za domaćine (starije muškarce). S obzirom da nije bilo televizora niti radioprijemnika, središte okupljanja bio je seoski guslar. On je „gostovao“ svake večeri kod malo viđenijih ljudi.Domaćin bi pozivao svoje goste. Za goste je trebalo prirediti nešto rakije i kave divke. Guslar je dobio i večeru. Kad je junačka pjesma postala najnapetija, guslar bi prekinuo i uslijedila bi zapolka. Motala se „hercegovačka škija“ i srkala kava iz fildžana. Svi su nagađali kakav će uslijediti razvoj pjesme i sudbina glavnog junaka. Žene bi ostajale kod kuće zajedno s djecom. Obično bi im pričale o svojim doživljajima Božića. Ako su djeca pozorno slušala, dobila bi nagradu: kocku šećera ili pak sušeno voće. Skroman dar , ali su djeca bila zadovoljna. Dječji bi razgovor obično počinjao pitanjem:“Mama, ili bako, dokle je večeras Božić stigao?“Odgovor bi redovito glasio:“Božić je večeras stigao do „potom se navode ime najudaljenije njive, sutradan sve bliže i bliže. Uslijedio bi drugo pitanje: „A zašto Božić ne ide brže?“ „Did matan mora najprije sagraditi most na tom i tom kanalu“. Žene srednjih godina čitale bi popularne romane kao što su bili „Bartol“ i „Bara“ te „Genoveva“. Knjige su putovale od ruke do ruke tako da ih je u jednoj zimi pročitalo cijelo selo.

Zornice su poseban događaj, još ako je bilo snijega, dječjoj radosti nije bilo kraja. Djeca bi se na putu od kuće do crkve međusobno dozivala tako da je crkva svakog jutra bila prepuna. O blagdanu Svete Lucije sijalo bi se žito u posude (i kukuruz). U božićnom vremenu momci bi mladim kukuruzima kitili svoje šešire, a djevojke bi ih stavljale za uho kao ukras.

„Resa u kući, šušanj na kuću“

Dva dana prije Božića pekle su se pečenice.I najsiromašnija obitelj štedjela bi, ako treba čitavu godinu, samo da može peći pečenicu za Božić. Božić bez snijega i pečenice ne bi bio Božić. Žene su se trudile kako bi napekle što više svakovrsnih kolača, a posebice onih koji mogu dugo stajati a da se ne pokvare.Trebalo je sve oprati i urediti.Preko božićnih blagdana nije se ni kuhalo ni pralo. Na Badnjak, kad padne sumrak, kućedomaćin bi otišao u staju po naramak slame koju je još za dana pripremio. U obitelji raste napetost od iščekivanja. Domaćin bi noseći slamu pokucao na kućna vrata i pozdravio ukućane riječima: „Faljen Isus i Marija, čestit vam Badnjak!“ Svi ukućani odgovore „Ti živ i zdrav bio!“ Domaćica bi svetom vodom poškropila slamu, a onda bi uslijedilo dječje veselje. Domaćin izlazi po drugi put i donosi resu i šušanj. Stari je slavenski običaj da se za Božić unese šušanj- hrastova grana i rese od vrbe ive. Resa se zatakne u kuću za gredu, a šušanj se iznese u trijem.

Među domaćom djecom bio je i položaj. On je imao zadatak donijeti sreću i blagoslov obitelji.On je počasni gost. U religioznim običajima ima nešto i od poganskoga. Tako je položajev zadatak bio udarajući po kućnom ognjištu zazivati: „Prasilo vam se, telilo vam se, kotilo vam se …“ Osim toga trebao je nahraniti kokoši. Za svoj trud obilno je nagrađen. Na dar bi dobio kobasicu, sušeno voće, kocke šećera, povijesmo lana… Kod bogatijih i dosta novca. Rijetko se kući vrati trijezan.

Na siniji posna jela a prangije pucaju

Nakon što su se djeca zaigrala skačući po slami, uslijedile bi duge molitve. Na kraju se otpjevala naša stara božićna pjesma: U sve vrime godišta“, a potom bi uslijedila posna večera. Na siniju se stavlja mlado žito i u sredini tri svijeće. Zvalo se to Presveto Trojstvo. Te su voštanice rađene u obitelji u kućnoj radinosti od pravog pčelinjeg voska i lanenog povijesma. Sve bi svijeće gorjele za vrijeme molitve i jela. Na Badnjak se redovito jelo posna jela. Bio je to kuhani grah i kiselo zelje. Bolje stojeći jeli su kuhanu ili pak pečenu ribu. Prije jela domaćica donese „ljetnicu“,domaći kruh pečen u vanjskoj peći, ukrašen s bezbrojnim figurama: sunce,mjesec, žito, svinja s prascima, pijetao… Bila je podijeljena na četiri polja. Ljetnica se nije jela na Badnjak, nego na Božić. Na Badnjak se jela „Križar“. U nju se stavljao novčić zvan „sekser“. Domaćin bi taj kruh lomio s položajem.. Onaj koji bi našao „sekser“ u svom kruhu, vjerovalo se da će biti sretan čitavu godinu.Za onoga na čiju bi stranu išao dim kad se svijeće ugase,govorilo se da će prvi umrijeti.Nakon posne večere išlo bi se na spavanje.Nitko u badnjoj noći nije spavao u postelji. Svi su spavali na slami. Vatra u ognjištu dobro se ložila. Na njoj je dugo gorio panj zvan „badnjak“.Petrolejke su gorjele čitavu noć. Bila je to noć svjetla.Već u jedanaest sati kretalo se na polnoćku. Trebalo je zauzeti što bolje mjesto u crkvi. Crkva, kako god bila prostrana, te je noći bila pretijesna. Poslije polnoćke pucale su prangije i mužari. Čestitanje je trajalo dugo u noć..

Nakon polnoćke žurilo se kući

Stari je hrvatski pozdrav: Čestit ti Božić i sveto Isusovo Porođenje!“ Ovom pozdravu pridodavao bi se još i „Sveti Stjepan i Sveti Ivan“. Nakon polnoćke, dok su mužari odjekivali selom i gradom, žurilo se kući. Sad se tek smjela jesti pečenica. Nakon dugih postova čini se da je svaki zalogaj prianjao uz crijeva. Kad su se crijeva malo omastila, zalila su se rakijom. Svi su te večeri pili samo je bila razlika tko može više, a tko manje. Potom se išlo spavati, ponovno na slami. Na zornicu (jutarnju ili pastirsku misu) išle su domaćice. Svi drugi idu na velike mise. Prvog dana Božića nije se nikuda išlo od kuće. Nakon velike mise i ručka ponovno se malo prileglo. U predvečerje prvog dana Božića položaj je išao kući. Rekosmo da se malo koji vraćao kući potpuno trijezan. Na Stjepanje se išlo u čestitare. Boži8ćni ugođaj ostao bi do blagdana nevine dječice. Tog dana djeca su još u postelji dobila šiba da se sjete nevine dječice. Na taj dan nije bilo preporučljivo ići u selo. U svakoj te kući čekala šiba. Istog dana bi se i slama iznosila van.

Piše:fra Vjenceslav Janjić