Slobodom govora protiv slobode govora

Ovih dana svjedočimo nastavku on-line rata između pojedinih medija, korisnika interneta te Željke Markić tj. Anele Todorić koja je svojim statusom o kućnim ljubimcima zapalila mrežu diljem Hrvatske, ali i šire.

Sloboda govora je pravo iznošenja svojih stajališta i mišljenja bez straha da će te netko pokušati u tome spriječiti i kazniti. Kao takva je temelj demokratskog društva koje se gradi i ka kojemu svi teže.

Razvojem interneta te brzinom interakcije među njegovim korisnicima diljem zemaljske kugle pa samim time i Hrvatske, internet kao platforma postao je najbrži i najlakši poligon na kojemu pojedinac može uživati slobodu govora.

Tako je i sam internet kao mreža 2010. godine nominiran za Nobelovu nagradu za mir jer je kako je bilo definirano najzaslužniji zbog širenja komunikacije i razumijevanja među ljudima.
Odmakom od 2010 na internetu komunikacija se širi, ali razumijevanje očigledno baš i ne.

Svakim danom smo sve više i više svjedoci raznim verbalnim nasiljem na internetu na koje si pojedinci daju za pravo. Vrijeđanje, omalovažavanje, pa sve do prijetnje vatrenim oružjem i fizičkim eliminacijama neistomišljenika su sastavni dio hrvatske on-line stvarnosti.

Uzmimo npr. izjavu Anele Todorić. Ukratko, Anela je iznijela osobni stav u kojemu izražava žaljenje gdje je čovjek sve više okrenut životinji a manje čovjeku. Ovaj tekst nema namjeru analizirati izjavu tj. stav od Anele, ali će vrlo jasno definirati kako je ovdje riječ o samo jednom stavu osobe koja uživa definiciju slobode govora.

Anela je dakle samo izrazila svoj stav bez da je nekoga uvrijedila, napala i ili da je imala cilj pokrenuti val verbalnog nasilja. S druge strane, pojedini mediji u potrazi za senzacionalizmom su vješto iskoristili par redaka osobe koja na korektan način iznosi svoj stav i od stava stvorili pravi on-line rat koji se širi danima na mreži.

Sve za klik, klik nizašto.

Svjesno i možemo naglasiti direktno su pojedini mediji imali cilj „zakuhati vatru“ kako bi potaknuli veću interakciju s krajnjim korisnicima, sebi zaradili koji klik više, bez obzira na to što su bili itekako svjesni kako će se iz te interakcije se generirati val mržnje, vrijeđanja, prijetnji i što će se tom temom kontaminirati sloboda govora u cijelosti.

Tako je i krenulo. Od korektnih odgovora gdje su u maniri uvijek prihvatljive satire oponenti Anelinog stava joj odgovarali s fotkama svojih ljubimaca, stvorio se impozantan broj onih koji su iskoristili taj momenat kako bi Anelu uvrijedili, ponizili.

Ti mediji su jako dobro znali kako će izazvati reakciju na razini uvreda i mržnji, a sve u slavu slobode govora na koju se toliko pozivaju bez da iste moderiraju ili brišu. Da.To je za njih samo klik više i to je i krajnji cilj. Klik za sve, a klik nizašto, licemjerno smatrajući da tako promiču ono za što je internet 2010. nominiran.

Tako je došlo do paradoksa u kojemu upravo oni koji pozivaju na toleranciju, širenje razumijevanja, ravnopravnost, dijalog i koji prozivaju naokolo sve za mržnju i netoleranciju, su upravo postali prava mala tvornica mržnje, nerazumijevanja, vrijeđanja svega onoga što se ne podudara s njihovim stavovima.

U tome svemu možda i nesvjesno postaju jedan običan on-line javni pisoar kojega se higijenski ne održava i koji s vremenom na vrijeme jednostavno sve više i više miriši identično kao i javni zahodi na željezničkim kolodvorima u kojekakvim nedođijama.

Slobodom govora protiv slobode govora

Kako mržnja na internetu uzima sve više maha i kako svatko svakome može reći što god hoće bez da uopće odgovara ako je riječ o mržnji, prijetnjama, klevetama, uvredama, došlo je do situacije u kojoj je kap odavno prelila čašu.

Svi su protiv mržnje i svi su se počeli zgražati nad verbalnim nasiljem na internetu jer je vidljivo kako je situacija poprimila vrlo ozbiljan karakter. Govori se sve i svašta, svatko o svakome, prijeti se fizičkim obračunima i vatrenim oružjem i sve završi s mizernim ili vrlo malim u odnosu na količinu, zanemarivim sankcijama.

Vlada RH je paralelno odlučila zaustaviti val verbalnog nasilja i najavila svojevrsni „lex internet“ – Zakon protiv govora mržnje koji ima primarnu svrhu zaustaviti ovo on-line ludilo u Hrvatskoj. Zakon nije niti krenuo u proceduru, nisu definirani njegovi elementi, nije niti došao do „brušenja“, a već je naletio na gnjev javnosti.

Iste one javnosti koja s jedne strane nesvjesno ili svjesno mrzi, a s druge strane želi da živimo u svijetu međusobnog razumijevanja i tolerancije. Javnosti koja proziva vlasti kako ne čine ništa po tom pitanju, a s druge strane ih proziva jer pokreću nešto po tom pitanju. Jednom riječju javnosti kojoj ne valja kada ne valja i ne valja kada valja.

Samim time u cijelom ovome začaranom krugu su evidentno najveći licemjerni upravo oni koji drže predavanje društvu o pravdi i toleranciji, koji pozivaju na uvažavanje tuđih mišljenja i različitosti, ali samo ako misle kao oni.

U suprotnom u stanju su pogaziti sve postulate kojima se javno kite, poskidati maske, otkriti pravo lice i odraditi još jednu on-line nuždu po prvome neistomišljeniku na kojega nalete i to sve u ime slobode govora i međuljudske tolerancije.