Dok se gradonačelnik Mirko Duspara ovih dana priprema za još jednu predizbornu podjelu pisanica na gradskoj tržnici, njegovi potencijalni protukandidati sve glasnije prozivaju gradsku upravu zbog – ne, ne zbog političkih neslaganja – nego zbog sustavnog onemogućavanja predizbornih aktivnosti. U središtu priče: zakup javnih površina, koji bi u normalnoj demokraciji trebao biti formalnost, a u Slavonskom Brodu je očito postao oružje za opstrukciju.
Slavica Lemaić tako je pokušala organizirati dijeljenje dječjih paketića na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić, uoči Uskrsa. No, umjesto suradnje i brze procedure – birokratski labirint i manipulacija rokovima. Nakon što je uočila tehničku pogrešku u kvadraturi zakupljene površine (umjesto 10m², htjela je 2m²), u dogovoru sa službenicom odmah je poslala ispravak putem maila. Djelatnica joj je rekla da će sve biti brzo riješeno i da će do 15 sati dobiti poziv za potpis i uplatu.
Poziv nije stigao. Umjesto toga, u 15:24 h stiže mail: „ne možemo ništa mijenjati, ugovor je već potpisan s naše strane“. No – Lemaić ugovor nije nikada potpisala. Po svemu sudeći, sve je bilo spremno za ispravku, dok iz Upravnog odjela za gospodarstvo, kojim upravlja pročelnica Ankica Majetić, nije stigla politička naredba. Jer, gle čuda – Duspara dan kasnije dijeli pisanice. Je li gradski trg rezerviran samo za njega?
I nije Lemaić jedina. Mato Klarić, nezavisni kandidat i ratni vojni invalid, jučer je pokušao dobiti dozvolu za postavljanje štanda na gradskoj tržnici kako bi prikupio potpise građana. Službenica ga obavještava da ima dug prema Gradu. Klarić odmah odlazi osobno u nekoliko gradskih ureda – i to s bolnim umjetnim koljenom – kako bi platio, no nigdje nitko ne zna koliki je dug, otkud je, i je li uopće stvaran. „Neugodno meni, neugodno njima“, kaže Klarić, „a u zraku se sve osjeti. Na radiju svira, u zgradi bruji – srijeda je, a predizborna panika je već počela.“
Ovo nisu izolirani incidenti. Ovo je obrazac.
Gradsku upravu se više ne koristi kao servis građana, nego kao produženu ruku predizbornog stožera aktualnog gradonačelnika. Službenici su pristojni, ali nemoćni – jer očito ne odlučuju oni. Odluke se donose iza zatvorenih vrata, prema logici „tko je naš, a tko njihov“. A kad „njihovi“ pokušaju organizirati javni događaj, podijeliti paketiće djeci ili prikupiti potpise – sustav ih blokira, birokratski melje i na kraju izbaci mail: „Ne možemo, već je gotovo.“
Zar je već počela prljava igra?
Ako su gradske površine dostupne samo jednom čovjeku i njegovom PR timu, ako se ostalima onemogućava slobodno okupljanje i javno izražavanje, onda se ne radi samo o nelojalnoj političkoj borbi – radi se o podrivanju demokracije. Gradski resursi nisu nečija privatna prćija. Gradski trgovi, štandovi, kvadrati, nisu ničija djedovina. A svaki kandidat, bio on aktualni ili budući, mora imati jednaka prava.
Jer kada vlast počne krojiti tko smije, a tko ne – onda su izbori već neregularni.
