Mihael Ferić: 'Htio sam studirati slikarstvo i u glazbu sam prešao gotovo na silu'

 Jedan od ponajboljih muzikologa i promicatelja tamburaške glazbe u Hrvatskoj, Brođanin Mihael Ferić od utorka, 16. svibnja je i službeno počasni građanin Slavonskog Broda.

Upravo tim povodom kolegica Ivana Mamula razgovarala je s Mihaelom Ferićem i saznala zanimljive činjenice iz njegovog života, od osnovne škole pa sve do danas, kada se smatra jednim od najvećih promicatelja tamburaške glazbe u Hrvatskoj.

Čestitam od srca, stvarno ste ovu nagradu zaslužili!

„Hvala lijepa i prije svega pozdrav Vašim slušateljima, svima na radiju i Vama osobno.“

Kako se osjećate što ste počasni građanin Slavonskog Broda?

„To ni u snu nisam sanjao da ću takvo priznanje dobiti, inače sam više priznanja dobio, gradskih, županijskih i državnih, ali ovo je nešto izuzetno i veliko. Prvo je bila nevjerica kada su mi moji dečki iz Brodskog tamburaškog orkestra rekli da ću postati počasni građanin Slavonskog Broda, valjda su to negdje vidjeli na tom vražjem internetu pa su mi javili. Nisam uopće pojma imao, ali su me ljudi u gradu sretali i čestitali. Te informacije se danas šire poput neke epidemije. Biti u društvu ljudi koji postaju počasni građani je velika stvar. Kada sam kao dječak od 11 godine, 1950. godine, došao u Brod, bio sam anonimus i seoski dječaić i sada sam u svojoj 78. godini doživio tu veliku čast i priznanje. Hvala predlagateljima, gradskom vijeću, gradonačelniku i svima koji su podržali tu ideju. Sretan sam!“

Dugo godina ste na prvom mjestu kada su u pitanju folklor i tamburaška glazba u našem gradu, no možete li sumirati svoju karijeru i reći nam na što ste najviše ponosni?

„Ne znam što bih od svega toga iznosio, ustvari sam ponosan na sve što sam u životu radio, od onih prvih početničkih učiteljskih dana u svom rodnom selu Slavonskom Kobašu, gdje sam prvi tamburaški orkestar 1962. godine doveo na državni festival u Zagreb, pa do škole „Vladimir Nazor“ gdje sam proveo 12 godina i s dječjim tamburaškim orkestrom išao od republičke smotre u Varaždinu, gdje smo redovito nagrađivani, do Festivala tamburaške glazbe Jugoslavije i spektakularne priredbe „Radost Europe“ u Beogradu 1970-ih godina. Dakle, to je bilo izravno pred eurovizijskim kamerama. To su nekakve poveznice, a onda je došao period s RKUD-om „Đuro Salaj“ i njegovim tamburaškim orkestrom, te usporedno i smotrom folklora Općine Slavonski Brod, danas Brodskim kolom. Onda je došao Berde Band, naš najbolji tamburaški sastav, ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu. S njima sam proveo krasne godine, a onda je došao period pisanja i publicistike, gdje sam pisao za reviju Cantus i dnevne novine, a prvi publicistički rad je bio u pedagoškim glasilima davno. I dakako tu je Šokačka rapsodija „100 tamburaša“ gdje sam zajedno s Martinom Vukovićem i grupom ljudi jedan od utemeljitelja festivala i dirigent od 2006. do 2010. godine, te 11. umjetnički direktor spektakla kojeg nažalost danas više nema. Iz tog cijelog publicističkog rada najbolji je vjerojatno „Hrvatski tamburaški brevijar“, knjiga koja je dobila povelju „Franjo Ksaver Kuhač“ Udruženja hrvatskih skladatelja kao knjiga godine u glazbenoj publicistici. Ne znam jesam i što zaboravio, ali to je nekako najvažnije. Bavio sam se čak i zabavnom glazbom kada sam bio u rodnom selu kao učitelj. Bio je mali sastav u kojem sam svirao klarinet, imali smo harmoniku, trubu, gitaru, kontrabas i bubnjeve, zvali smo se Jazz ritam iako nismo svirali ritam, a tako su se svi sastavi koji su svirali plesnu glazbu zvali. Onda smo kasnije promijenili ime u Bisere. I to su tako lijepi dani iz mladosti gdje smo svirali zabavnu glazbu Sanrema, Opatijskom i Zagrebačkog festivala, Beogradskog proleća i druge hitove.“

Sve što ste radili, radili ste s velikom strašću i ljubavi te živite sve što radite, to Vam nije posao.

„Nije mi posao, ja sam već u mirovini od 1999. godine, mogao sam se kanuti svega, ali glazba vam je jedna pedagogija, jedna strast poput droge, ovisnost, te kada osjetite pozornicu, dah publike iza sebe i njezinu reakciju, ne možete više nazad. Ili ide do kraja ili na startu pukne. Tako je i kod mene išlo da sam jedno kalemio na drugo. Ima jedna druga stvar, kako sam stigao u ove godine, kada nisam isprogramiran, bez obzira na posao jer radim i fizički (sad sam kopao vinograd i rezao lozu cijeli dan), onda sam nezadovoljan i nesretan, razmišljam o onima kojih nema. Ali kada se zadubim u posao, bilo umni ili fizički, onda se rasteretim. I onda vas povuku, ovaj traži ono, onaj ovo, onda sam bio na raznim seminarima i hrpa ljudi se oko mene muvala, kontaktirali smo. Sada sam radio jednu recenziju za Nin o povijesti tamburaške glazbe, to se širi i kada me ljudi zamole ne mogu ih odbiti, takav sam. Barem ja tako tumačim, možda je drugačije, ali trebao bih za to ići na psihijatrijsko tumačenje.“

Mislim da ste u potpunosti u pravu, gledala sam jedno istraživanje koje je reklo da je tajna dugog života odnos s ljudima. Kada izgubiš taj odnos s ljudima i čovjek ostane sam, onda se dogodi ovo, imaš previše vremena za razmišljanje i to nije dobro.

„Nije dobro, dakako. U početku svoje dirigentske karijere bio pod strahovitom tremom i mene su treme riješili upravo moji svirači. Sjećam se „Radosti Europe“ u Beogradu, kada sam putovao, moja pokojna sestra je došla napraviti nošnju jer smo morali biti u njima. Nisam mogao ni ručati, bila mi je mučnina, kaže ona „brate dragi, što si ti sebi sve natovario“. Međutim, kada sam došao među te svoje dečkiće, tada su bili 5. ili 6. razred, niti jednog kompleksa nisu imali i ustvari kroz te dečke sam se tijekom godina riješio tog zla koji se zove trema. Svakome čovjeku trema može upropastiti karijeru na sceni. On u danom trenutku mora biti maksimalno koncentriran, a trema paralizira koncentraciju, nervozu stvara i to se prenosi na ansambl, a vi morate za dirigentskim pultom biti kao telepat. Ako vi niste pouzdani, samouvjereni, onda nema dileme da ta priča neće proći dobro. Tako je to išlo. Volio sam s ljudima razgovarati i kontaktirati, ne volim biti sam i to je to, nisam birao ni godine ni zanimanja.“

Možete li zamisliti sada da ste se bavili nečim drugim?

„Mogao bih se zamisliti jer sam sanjao da ću studirati slikarstvo kada sam završio učiteljsku školu i tada sam bio najbolji slikar. Pošto tada nije bilo nastavnih sredstava druge polovice 50-ih godina, mi đaci smo slikali i crtali kolegama koji su držali tzv. uzorna predavanja ili učiteljima koji su polagali stručne ispite definitive, kako smo mi to zvali. I onda sam se počeo time baviti, to me zanimalo, ali gotov silom sam morao preći u muziku jer su tada bile osnivane osmogodišnje škole, nije bilo kadra i natjerali su me na studiranje i tako je sve krenulo. Mada sam ja u obitelji koja je pjevala, od stare zadruge, do pokojnog oca Marka i matere, sestre su bile crkvene počimalje, mlađa Kata je imala prekrasan sopran itd. Tako da sam živio u nekoj glazbi i u familiji gdje se sve pjevalo i cijela rodbina kada se sastajala je pjevala, nije tada bilo radija ili televizije. Pogotovo ako je bilo dobro za pojesti ili popiti, kao pri svinjokolji, na svadbama, nisi mogao doći na red za pjevanje. A u učiteljskoj školi imao sam sreću da sam naletio na jednog divnog čovjeka koji je bio učitelj na vježbaoni te škole, bio je promicatelj tamburaštva i on je sve nas dječake uključivao u školski tamburaški orkestar. Mi smo tada totalno savladali notno pismo i naučili elementarne stvari koje su nam trebale na terenu da možemo druge podučavati glazbi. I da nije bilo tog Josipa Nađa glazbom se nikad ne bih bavio. Kada su me primili u školu u Kobaš rekli su mi „pa ti si svirao tambure“ – „pa jesam“. „Što hoćeš raditi“, a ja kažem „ja bih predavao fiskulturu i likovni“. Kažu oni „ne ne, ti ćeš muzički odgoj“. Ovaj što je nabavio tambure otišao u vojsku i tako je krenulo. Onda je išlo jedno za drugim, seminari, studiranje više Pedagoške škole u Zagrebu, pedagoške Akademije i tako je završilo.“

I za kraj da vas pitam, kako izgleda jedan dan Mihaela Ferića, kada vam započinje dan i što sve radite.

„Uglavnom se rano budim jer ranije liježem. Prvo sam ovisnik o novinama iako sve čujem na televiziji, čitam Jutarnji list, koji donosi prije nego televizija. Jer ono što ujutro donosi Jutarnji list, navečer je tek na televiziji. Pratim Posavsku Hrvatsku da vidim što se dešava tu gdje živim, a onda malo sjednem i prčkam po tom kompjuteru, radim sada na knjizi „Povijest glazbe u Slavonskom Brodu od 1871. do 1971.“, sto godina od utemeljenja „Davora“ do raspada RKUD-a „Đuro Salaj“, dakle uvijek nešto imam. Onda nastojim preko dana prošetati preko korza, imam jako malo prijatelja koji šetaju jer ljudi nemaju tu naviku. Onda odem u brdo, ako je lijepo vrijeme, odmah odem gore, ponesem laptop i materijal na kojem radim. Ima dosta toga što se radi, navečer se vratim kući, malo pogledam televiziju, uglavnom dnevnik. Ujutro poslušam radijske vijesti i to je otprilike tako. Jednom u dva tjedna odem u moje rodno selo Slavonski Kobaš, imam kuću mojih roditelja u kojoj ne živi nitko. Imam tamo jednu sestru i njenu kćer i to su lokacije na koje idem. Putovati više ne volim, teško mi je i nerado idem. Ne volim ni daleko voziti jer imam već problema s kičmom i kukovima, što već ide u ovo doba u kojem se nalazim.“

Ali svakako ste aktivni, ne izgledate kao da imate 78 godina i jedna od stvari zbog koje volim raditi ovaj posao jest što imam priliku i čast razgovarati s ljudima poput Vas. Od srca Vam čestitam, kao i svi građani, što ste počasni građanin Slavonskog Broda jer to zaista zaslužujete.

„Hvala Vam i zahvaljujem što ste mi ustupili mikrofon i da popričam s Vašim slušateljima.“

Autor: Ivana Mamula/Soundset Brod

Foto: Brodska udruga tamburaša