Život

Kako doskočiti (ne)prilikama s kolodvorom

Autor: 035portal Datum objave: 01.11.2024. u 20:00

Brodski željeznički kolodvor, iako smješten na značajnim prometnim pravcima, spojen prugom normalnog kolosijeka s Europom i Istokom, a uskotračnom prugom, preko savskog mosta s Bosanskim Brodom, Sarajevom i Dubrovnikom, uvijek je bio u sjeni susjednog, velebnog i raskošnog kolodvora u Bosanskom Brodu, građenog u pseudomaurskom slogu, najljepšeg kolodvora u tom dijelu Europe, koji je izazivao divljenje svakog putnika. Gradnja mu je, prema nacrtima Hansa Niemczeka, dovršena 1897. godine.

„Brodski tjednik“ 1906. godine piše: Ova krasna maurska palača sa divnim dvoranama, čekaonicama, restauraciama i kancelariama, pravi je ures čitave pruge. Pa i ako se može reći – a biće i istina – da je ta divna zgrada gradjena više sa polit. – agitatorskih i reklamnih razloga, nego li sa razloga prometne potrebe, to vriedi samo za zgradu, ali ne za golemi kolnik. Njega je stvorila potreba prometa. Na njemu imade 20-30 linija, a promet kod njih nije veći nego naš, jer je samo jedan dio našeg prometa (ajde, makar je ovo utješno).

Nasuprot bosanskobrodskom, slavonskobrodski se kolodvor nije isticao nikakvom posebnošću, bio je, rekli bismo, tipski. Jednostavno građena jednokatnica, bez ikakve arhitektonske vrijednosti, monotonih i neuglednih pročelja, sličan mnogim kolodvorima u provincijskim gradovima širom Monarhije. Jedan krov spušten sa zgrade u visini kata, poduprt stupovima, natkriljavao je prvi peron. Uz stupove penjale su se povijuše koje su cijeli otvoreni dio perona lijepo zazelenile. No, najčešće su s ruba krova visjele rešetkaste košarice od letvica ispunjene cvjetnim crvenim lizama. A to je onda bio uobičajeni tipski dekor gotovo svih željezničkih stanica.

Evo kakav je taj naš kolodvor bio početkom 20. stoljeća, čitamo u „Brodskom tjedniku“ iz 1906. godine: Već je nekoliko puta bilo u javnosti govora o našem kolodvoru. On ne odgovara više ni u jednom pogledu svojoj namjeni. Ni zgrada, ni kolnik nijesu ni blizu onakovi, kakvi bi morali biti, da odgovore ne samo važnosti mjesta i prugi, nego i da zadovolje ma i približno golemom prometu, kog imadu da savladaju.

Zgrada je stara i skroz nepodesna. Gradjena je u vrijeme, kad je Brod bio malo veće selo, a linija Osijek-Brod tek neznatna vicinalna željeznica, na kojoj su se svi zlobni vicevi šaljivih listova u istinu dogadjali. Promet je robe bio minimalan. Dovažalo se samo onoliko i ono, što je mali Brod trebao, a izvozilo opet što je taj mali Brod imao i mogao da izvozi. Od onda su se prilike od temelja promijenile. Sagradjena je linija Biograd (Beograd) – Rijeka, na kojoj se razvija znatan dio prometa zapadne Europe sa Istokom. Ta je linija postala jedna od glavnih evropskih pruga... I sam Brod je od onda silno poskočio...

I unatoč toj grdnoj promjeni u prometu osoba i u prometu robe, ostao je naš kolodvor uvjek ona ista stara koliba, kakve se ne bi danas više smjelo vidjeti ni u najzadnjem selu, a kamo li na najvažnijoj točki, jedne od najvažnijih svjetskih prometnih linija. Čekaonica I. i II. razreda je neka sobica, u kojoj deset osoba nikako mjesta nema. Restauracije su neki ćumezi, sa dva dugačka stola, kao u kakvoj seoskoj krčmi. A o odjelenjima za III. razred ne ćemo ni govoriti. A peron? Šta da o njemu rečemo? Kud je malen i tijesan, da je pravo ruglo, tud je lani još nekoj promućurnoj glavici palo na pamet, da ga ispregradjuje željeznim pregradama, pa sad pojedini odjelci izgledaju kao kavezi u kakvoj menažeriji. Prostorije su opet činovničke prije neke tamne špilje bez svjetla i zraka, nego li uredske sobe, da nam je upravo žao kukavnih ljudi, koji su osudjeni da u njima ruiniraju svoje zdravlje.

Uz to, službeni jezik na hrvatskim željeznicama bio je mađarski, te su iz toga nastajali nesporazumi, trvenja i žestoki otpor hrvatskog življa takvoj politici. Interesantan slučaj donosi „Posavska Hrvatska“ 1895. godine: Magjarština na željeznici. Od putnika primismo sliedeće. Putovao sam ovih dana u Brod. Imao sam siesti na vatrenjaču (parni vlak) u Starim Mikanovcima. Uza se sam imao veliki kovčeg, koji sam htio predati. Izvadim kartu i reknem da mi vagnu kovčeg, jer će ovaj čas stići željeznica. „Nem tudom horvatul beszelenji“ odgovara ovaj. „A znaš žderati hrvatski kruh“ – viknem mu ja! Ma, trebao mu je još i reći: „Mamicu ti tvoju mađarsku!“

O potrebi gradnje novoga kolodvora u Brodu na Savi bilo je govora već 1904. godine. Tvrdilo se da su čak novci osigurani, ali od gradnje nije bilo ništa. Onda je gradsko poglavarstvo odaslalo delegaciju ugarskom ministru trgovine gospodinu Franji Košutu, koji ih je lijepo primio, strpljivo i podrobno saslušao o prilikama prometa na našem kolodvoru. Ministar je obećao da će se tim prilikama čim prije gradnjom novoga kolodvora doskočiti. Na žalost Brođana, to su ostala samo prazna obećanja. Prilikama se, te 1906. godine, eto, nije doskočilo!

Prilike na kolodvoru nisu se niti poslije petnaest godina promijenile. „Brodske novine“ 1920. godine pišu o nedostatku hotela i svratišta, o nedostatnosti, nečistoći i nemoralnosti postojećih. Putnici su prinuđeni spavati u kolodvorskim čekaonicama: Vlakovi dolaze u Brod najviše noću. Putnici su izvrgnuti opasnosti, da budu napadnuti od razbojnika, kada prevaljuju neosvijetljeni put od stanice do mjesta, gdje tumaraju od jednog do drugog svratišta, te ne našav konačište moraju se ponovno izložiti pogibeljnoj stazi do stanice, gdje sprovode besnene noći u prljavoj čekaonici na kolodvoru.

Ta čekaonica sliči više brlogu, te je na sramotu željezničke uprave i varoši Broda. Začudo je, da se nitko u Brodu nije našao, te se pobrinuo, da se otvori u sada praznoj zgradi bivše magjarske škole jedan pristojni hotel, koji bi udovoljio potrebama putnika, a sebe brzo okoristio i bio na čast Broda.

Godine 1924. ponovno je bilo planova o modernizaciji i proširenju brodskog kolodvora, a izradila ih je željeznička direkcija u Subotici. „Hrvatska zajednica“ bombastičnim je naslovom najavljivala: Veliko proširenje brodske stanice. Ministarstvo Saobraćaja odobrilo je osnovu za veliko proširenje brodske stanice i za kružnu prugu prema bosanskom Brodu. Međutim projekti su se pokazali manjkavi, tražen je njihov prepravak i ti veliki planovi nikada nisu izvedeni, te je Bodu opet ostala stara, nepodesna, željeznička stanica i svi problemi koji su iz toga proizlazili.

Jedan od problema stvarao je i prometni ured željezničke stanice u Brodu. Građani su se žalili na njegove usluge, a o tome piše „Hrvatska zajednica“ 1925. godine: Od nekog vremena tuže nam se gradjani i prijatelji sa svih strana, da ne mogu nikako u Brodu dobiti nikakova razjašnjenja ili upute sa strane ovdašnje željezničke stanice, a naročito od prometnog ureda što im je veoma potrebno kod današnjeg neredovitog i zakašnjenjem vezanog saobraćaja i prometa. Koliko god puta se nazove telefon prometnog ureda, nikada se dotični prometni činovnik ne javi kako mu je dužnost i propis po svim stanicama ne samo cijelog kulturnog svijeta, već dapače i stanicama ostalim u Jugoslaviji. Čovjek može da čeka kraj telefona i pola sata, a konačno mora se osobno uputiti na stanicu da čuje koliko sati imade pojedini voz zakašnjenja, umjesto da mu željezničko osoblje koje je u tu službu i namješteno najpripravnije dade potrebita objašnjenja i upute.

Unatoč kasnijim manjim proširenjima, ostao je brodski željeznički kolodvor takav do bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Neugledan, tijesan i nefunkcionalan. Tomislav Krpan opisuje ga ovako: Prostorije odvratno vonjaju na „čikove“, strojno ulje i izgaranje repičina ulja u svjetiljkama. Nimalo bolji ugođaj nije niti u prostorijama određenim za javnost. Putnički dio sa čekaonicom I., II. i III. razreda, blagajnom, garderobom, prodavaonicom novina i restauracijom, odisao je sličnim mirisima na blato, ulje s kojim su natopili podove, znoj i isparavanje ljudskih tjelesa, opuške i otpatke i ostalo smeće kojega je bilo u izobilju unatoč na zidovima obješenim upozorenjima i uputama o vladanju. Na kartonima požutjelim od dima i uprljanim od muha, bilo je vidno otisnuto: „Ne pljuj na pod“, „Pazi na čistoću“, „Čistoća je pola zdravlja“... Po ćoškovima su čamile limene pljuvačnice koje u koje bi rijetko tko 'raknuo.

Razorena čestim pogodcima avionskih bombi tijekom 1944. i 1945., završetak rata dočekala je brodska željeznička stanica kao hrpa spaljenih ruševina. A, onda su ostaci njenih ostataka skrpani i nekako su služili svojoj svrsi sve dok Brod nije dobio novu, moderni željeznički kolodvor. Gradnja je trajala tri godine i otvorenje je bilo 25. studenoga 1977. godine. Tako su putnici koji prolaze kroz Brod željeznicom, tek nakon gotovo sto godina dobili moderne čekaonice i druge usluge na razini koju ovaj grad zaslužuje.

No, kako je željeznica danas zapala u ozbiljne probleme, o prilikama na našem kolodvoru opet bi se moglo mnogo toga reći i razmišljati kako i tim (ne)prilikama doskočiti. Valjda ga neće prodati.