Još prije 70 godina u Brodu se igrao vaterpolo

Gospodin Miro Bognar napravio je popis sportaša u svojoj obitelj i na njemu se našlo čak trinaest Bognara i njihovih potomaka. Na vrhu je baka. Istina, ona nije bila aktivni sportaš, nije u znoju lica svoga loptu tepla po zelenoj travi i kao od šale golove zabijala, ali u njenoj kući bio je nogometni stožer „Marsonije“. U „klubani“ kod bake Ane Bognar u Mucvanju nogometaši su se presvlačili i trčali na igralište na Vijušu, baka je na rifljaču prala njihove znojne dresove, krpala, šivala, a uz to je nogometašima spravljala i fina okrepna jela. Tri njena stasita sina bili su igrači Marsonije: Karlo, Šandor i Alojz.

- Uz nogomet, stric Karlo bavio se i gimnastikom, u Brodu mu nije bilo ravna, a stric Šandor dugo je godina djevojke u kratkim suknjicama trenirao hazenu. Možda se stoga nije ni oženio. Bio je i planinar. Moj otac Alojz bio je sokolski prednjak, osnivač Planinarskog društva. Andrea Bognar, moja kći, bavila se gimnastikom i treniranjem u New Yorku, a unuka Šarlota Justina (Charlotte Justine) Bognar postala je gimnastička prvakinja SAD-a do 12 godina, – pripovijeda gospodin Bognar.

Ali u ovoj priči pozabavit ćemo se njime, gospodinom Miroslavom Bognarom, svestranim sportašem. Bio je plivač, vaterpolist, gimnastičar, atletičar... Kako su to dvije velike teme, ostanimo kod Mire Bognara - vaterpolista i plivača.

- Kod savskog mosta, na mjestu gdje je Hrvatski veslački klub „Sava“ za NDH djelovao i imao društvene prostorije i spremište za čamce, poslije rata ponovno oživljavaju sportovi na vodi. A, da i široke mase radništva upoznaju korisnost vodenih sportova, grupa građana, koji su radili u tvornici vagona „Đuro Đaković“, sve stari Brođani, Vladimir Bogatec, Šanjo Sudar, Evald Skuk... pokreću inicijativu za osnivanje plivačko-veslačkog kluba. Klub je nazvan „Metalac“, – kaže gospodin Bognar.

Brodska omladina prihvatila je klub s oduševljenjem, pa „Brodski list“ 1950. piše: „Da je plivački sport u Brodu ove godine uzeo toliko maha, mnogo je pridonijelo oblasno plivačko prvenstvo koje je održano prošle godine u Osijeku. Na njemu su učestvovali i brodski plivači koji su tom prilikom stekli prva iskustva i volju za ovu zdravu i lijepu sportsku granu.“

- Uz izdašnu pomoć Tvornice vagona sagrađeno je drveno plutajuće plivalište, 25-metarski bazen kroz koji je protjecala savska voda, – sjeća se gospodin Bognar. - Konstrukcija je izrađena u Tvornici i postavljena na burad. Oko bazena bila je staza obojena crveno po kojoj je sudac za vaterpolo mogao hodati, a visoka skakaonica i sve ograde bile su bijele, kao i kocke s kojih su plivači skakali u bazen. Brodski zet, Vjeko Bezjak iz Rijeke, prvi nas je počeo podučavati u igranju vaterpola, ali bio je jako malo u to uključen i klub je preuzeo Vlado Zakošek. Mi smo familijarno povezani, njegova mama je sestra moga oca. Zakošek je također kod moga oca izučio urarski zanat. Godine 1945. on je otišao u JNA i to mornaricu i tamo je stekao neko znanje o plivanju i vaterpolu. Služenje je onda trajalo četiri godine, ali mu je smanjeno na tri. Kada se vratio u Brod odmah je preuzeo klub. Bazen još nije bio gotov i u zimu '49. na '50. imali smo kondicione treninge u zatvorenom prostoru kluba. Onda je Zakošek u Splitu završio tečaj za instruktora plivanja i vaterpola, a sredinom 1950. godine bio je i bazen završen i počeli smo trenirati vani. Svi smo bili gradska djeca. Može se reći, s Korza i iz par ulica uz Savu. Svi smo bili dobri plivači, odrasli na Savi, ali uz vaterpolo nastupali smo i u svim plivačkim disciplinama, slobodno, prsno, leđno, štafeta...

U lipnju iste godine održano je prvo predstavljanje plivača. Nastupilo je 50 pionira, pionirki, omladinaca i omladinki i postignuto je nekoliko zapaženih rezultata. Na plivalištu PK „Metalca“ u večernjim satima, pri električnom osvjetljenju, održan je 15. srpnja plivački dvoboj sa SD „Vukovar“. Konačni rezultat u svim disciplinama bio je 41:19 za domaćine, a u vaterpolu 14:1, također za Brođane. U kolovozu bilo je u Brodu plivačko natjecanje u kojem je brodski „Metalac“ izgubio od „Save“ iz Brčkog sa 88:71. Vaterpolisti „Save“ također su bili bolji i pobijedili s 3:2.

Gospodin Bognar pamti prvi nastup izvan Broda, uzvratni u Brčkom. Vozili su se kamionom, na drvenim klupama. Brčko je imalo isti takav bazen na Savi i bili su prvaci BiH. U povratku, još im se auto u mrkloj noći pokvario. Prvenstvo Hrvatske bilo je u Osijeku na plivalištu u „Zimskoj luci“. Kako je padala kiša, nastupi su se otegnuli osam dana. Plivali su samo kad je bilo lijepo vrijeme, ali zato je bilo puno druženja i zabave, odlazaka u kino... U proljeće 1952. fuzionirali su se brodsko SD „Crvena zvijezda“ i SD „Metalac“ u SD „Proleter“.

Požega je prva dobila olimpijski bazen, a poslije i Đakovo, pa su se Brođani natjecali i s njima. Kad su išli u Đakovo, vozili su se vlakom do Vrpolja, a onda nastavili pješke kroz polja do Đakova i u vaterpolu pobijedili domaćine sa 10:2! Tih godina plivanje i vaterpolo su najpopularniji sportovi u Brodu. Natjecanja je promatralo mnoštvo gledatelja s improviziranih tribina usječenih u savsku obalu.

- To se sve dešavalo do moje vojske, 1956. godine, – nastavio je gospodin Bognar. - Služio sam u Titogradu dvije godine, a kada sam došao na odsustvo 1957. plivao sam vaterpolo protiv Požege i pobijedili smo s 3:2. Golove smo dali ja i Stančić. A klub je bio u problemima, bazen nam nije bio sastavljen i trenirali smo u otvorenoj Savi. Prethodne godine, opet sami igrači su sastavljali bazen. Godine 1958. došao sam iz vojske, u klubu „Proleter“ bilo je nezadovoljstvo upravom u kojoj su bili ljudi koji nisu imali veze s plivanjem. Htjeli smo da u upravi budu ljudi iz kluba. Onda je bila godišnja skupština, u staroj pošti kraj hotela „Brod“. Birao se novi odbor i mi smo u odbor htjeli svoje. Ali, dolazi direktiva, kako je to onda bilo: - Bit će ti i ti - i dižite ruke! Major, doktor iz garnizona, ne sjećam se kako se zvao, digao se i rekao: - Ova djeca nešto šuškaju, ajde da mi napravimo tajno glasanje, a ne javno. I to je prihvaćeno. Tako s njihove liste ne prođe niti jedan. Od tada počinje likvidacija kluba. Još smo igrali jedno dvije sezone i onda je sve prestalo. Stradao je i bazen. On je svake zime prevlačen iza Ade, da se spasi od leda, kao što je i „Matino kupalište“ prevlačeno na Afriku. Godine 1963. Sava se sledila, a bazen nije bio premješten i led ga je zdrobio.

Kako sam ja bio i gimnastičar, vježbao u „Partizanu“, a imali su i plivačku sekciju, natjecali smo se u plivanju s okolnim klubovima, premda nismo vježbali, jer bazen nismo imali, ali bili smo dobro uhodani plivači. Jedno vrijeme sam nastupao s „Partizanovim“ plivačima, onda sam posve ostavo plivanje i sav se posvetio samo gimnastici.

U gimnastici je Miro Bognar postigao vrhunske rezultate, dogurao do saveznog razreda, gdje su se natjecali samo reprezentativci.

- Nama je sport bio sve i u skromnim uvjetima bilo nam je lijepo i prekrasno. Zapamtite, bez entuzijazma nema sporta. Kada smo nastupali izvan Broda nosili smo svoju hranu, što je kome mama spakovala. U to vrijeme sport je bio radi sporta i svi su klubovi imali puno plivača. Netko je plivao bolje, netko lošije, ali u masovnosti našlo se i vrhunskih. Onda je došao profesionalizam, SOFK-a. Oni su rekli da ne može u Brodu plivanje egzistirati jer Brod nema zatvoreni bazen. Čim bude napravljen zatvoreni bazen, bit će i plivanja. Imali su pravo. Čekalo se 50 godina i, evo, bazen je pred završetkom, čujem da je i vaterpolo klub već osnovan. Uvjeti će biti sjajni, valjda će ih znati iskoristiti.

Još bih samo da zapišete imena tih prvih plivača i vaterpolista s kojima sam trenirao: Grill, Lazić, Goll, braća Kern, Stančić, Judnić, Modić, Blaško, Bauer, Baretić, braća Novaković, Wahtler, Kvesić, Biga, Šulentić, Fratrić, Raić, Berković, Šimunić, Blašković, Baričević, Lipovac, braća Ostrolučani... i mnoštvo sjajnih djevojaka, – završio je priču gospodin Bognar.

(Posavska Hrvatska, 21. rujna 2012.)