Dnevnik jednog trkača - Kako početi trčati u Slavonskom Brodu

Davno prije rata u Brodu skoro nitko nije trčao. Na cesti od današnje dvorane Vijuš pa sve do Poloja su prolazili ili ribiči na biciklima, ili automobili koji su išli na 15 minuta„quikice“ i tek možda tu i tamo nekakvi lutajući rekreativci. U to vrijeme trčanje kao rekreacijski sport je bio nerazvijen i ako se kojim slučajem odlučiš za tu egzibiciju nisi imao niti opreme, a niti su te ostali ljudi gledali normalno.

 

Oprema ??? Tada je bilo dovoljno da uzmeš stare cipele ( dakle nikako ne nove i ne lakirane ), obučeš trenerku ili kratke hlače koje si napravio od rifli, navučeš košulju havajku ( otkopčaš prvih 5 dugmadi ), staviš oko vrata zlatni lančić sa horoskopskim znakom, zagrabiš iz kace šaku svinjske masti i ulaštiš si frizuru, staviš Rejbanke i odeš trčati.

 

I tako trčiš k'o sivonja dok ti se da. Kada ti se više ne da staneš, kašljuči ispljuneš kutiju cigara koju si u sebe upuhao sat vremena prije i psuješ sam sebe nevjerujući svojim očima šta si napravio. Naravno. Prolaznici gledaju u tebe blijedo kao u zadnju budalu i ne pada ti na pamet da to više ikada ponoviš. Tvoja trkača karijera je s time završila.



Presvućeš cipele, obučeš kaubojke i odeš na pivo, girice i bilijar u pitoreskni caffe bar Alkar koji je bio kod pijace. Iako je najzadimljeniji i definitivno najprljaviji kafić u gradu sa facama za šankom koje vuku podočnjake po podu, ideš tamo samo zato jer ti ne treba žeton. Udariš kaubojkom gdje ulazi žeton  i kugle brate lete van. Dok lupaš kugle po izderanom stolu s cigarom u ustima, gledaš u tv jer je upravo prijenos prve YU lige, napete utakmice između Dinama i Iskre iz Bugojna.

 

Tako je tada nekako izgledao dan prosječnog trkača.

Danas. Danas je situacija drugačija. Danas trče doslovce svi. Ne izgledaju niti približno kao gore opisano trkači homosapiens, već nekako za prave. I osim što trče sve im je i u životu nekako prilagođeno. Na svakom koraku po trgovinama i na internetu vrište proizvodi za trkače. Specijalizirane odjeće, obuće, tehnika, prehrana...pa tako možeš naći npr. tenisice sa 12 zračnih jastuka i sa ugrađenim senzorima koji dok trčiš tenisici daju signale da je opterećenost donjeg nožnog zgloba na 72%, te pomoću radio valova chipu ugrađenom u bočne jastučiće šalju signal da lagano stegne zglob kako bi se trkaču olakšala kretnja.

 

Pa onda kojekakve specijalizirane majice koje imaju u sebi ventilatore, pametni satovi koji imaju čak i priključak za pomust kravu, a čarape. Kakvih tek čarapa ima za trkače...da ti srce stane. Jer danas ne možeš trčati obučen u priglavke već specijalizirane čarape koje ti masiraju vene i pospješuju cijeli kardiovaskularni sustav dok trčiš. Zatim  kape, torbice, bočice, vezice, znojnice, kreme, tablete, dodaci za prehranu, aplikacije, tablice. Imaš sve što ti treba da kreneš. Jedino ti fali nešta što ne možeš nigdje kupiti, a to je volja.

 

POČETAK

 

Mene baš nisi mogao natjerati trčati. Alooo brate. Sat vremena gurati nogu ispred noge, umarati se i čekati da završi. Nemaš TV-a, ne daješ gol, ne daješ koš, samo tišina, trčanje i puhanje.

Ipak gledajući i slušajući kako se svijet oko mene mijenja i kako svi samo pričaju o trčanju, a ti blejiš u njih kao medo, nije bilo druge i odluka je pala. Krećem trčati.



Tako sam jednog dana nakon par godina sjedenja što na poslu što kod kuće odlučio i ja ući u taj svijet. Prvo sam probao sam. Dakle. Navučem trenerku, tenisice i direktno iz kuće krenem trčati. Ništa pripreme, zagrijavanje, ništa sporo, odmaaah punom parom okolo livade koliko god mogu brže i po mogućnosti ako netko još trči naravno da ga moram prestići.

 

Nakon 15-ak minuta kreću bolovi u donjem desnom predjelu trbuha. Stanem, savijem se čekajući da prođe, probam ponovo kad boli još više. Šta je sada ? Nastavim sa hodanjem misleći da će bol proći, kada odjednom kao iz vedra neba onaj što sam ga taman prestig'o me lagano zaobišao.

 

Šok i nevjera. Briga me za bol u stomaku, neće mene nitko na mojoj livadi prestizati. Krenem u polusagnutom položaju držeći se s jednom rukom za stomak prestići to mućko đubre pod cijenu života i tek započete trkaće karijere. Taman kada sam ga opet zaobilazio, nova bol u donjem dijelu kralježnice. Trnci u rukama i suza u oku. Gotovo je. Moram stati. Ali kako stati a da ne ispadne da sam se predao. Hmmm da. Uvjek možeš kao vezati pertlu i onda neprimjetno i lagano otpuzati kući. Nema druge. Sam sebi sam rekao gledajući u ono đubre kako radi krugove s lakoćom. Ne predajem se, već radim taktičko povlačenje. Vratit ću se na livadu kad tad.

 

I tako moj prvi samostalni trening je završio prije nego što je počeo. Ipak ne odustajem. Odem kući pod tuš bez razgibavanja, rastezanja mišića što će na naplatu doći sutra ujutro. Sjeo sam navečer na trosjed i zgrabio rukama taj čarobni „Google“ da vidim gdje griješim. Ukucam kako trčati, kada ono. Brate mili tekstova, savjeta, treninga, priprema, prehrana, jelovnika...ne znaš gdje bi prije kliknuo.

 

I tako čačkajući po Fejsu naletim na školu trčanja u Brodu. Kakva brate mili škola trčanja ? Pa zar netko stvarno ide i plaća da ga se uči kako trčati. Šta ? Do sada sam skakutao na jednoj nozi pa mi treba škola da mi kaže da upotrijebim i drugu....za ne povjerovati.

 

Nastavio sam surfati i dalje kad ono škola trčanja u Zagrebu. Šta je ovo ljudi moji ? Počela me škakljati ta brodska škola a i vidio sam im fotke na fejsu. Ono... pa ima ih dosta. Nije baš da su neki bezveznjaci. Vidi se da oni samo ne trče, nego se nešta naginju, saginju, rastežu. Ko će ga znati šta sve rade.

 

Nakon par dana raspitivanja taman su se oglasili da primaju nove polaznike. Pomislih, mogao bi otići na taj inicijalni sastanak/skup samo da vidim šta je to, pa da procjenim ali sa škaniclom na glavi da me netko ne prepozna.

 

Postoji za mene još jedan nepremostiv problem. Šta bi tek bilo da mi ekipa sazna da idem u školu trčanja. Kada bi sjeli na pivo prošao bi brutalno verbalno razapinjanje koje ne bi poželio niti najgorem neprijatelju. Imam osjećaj da bi prošao bolje kada bi im se pohvalio da sam upisao školu baleta. Odlučio sam ipak otići na „sastanak“.

 

ŠKOLA - SASTANAK – MOJA ODLUKA

 

Došao je i taj dan. Danas idem se oči u oči sudariti sa tom školom. I dalje ne vjerujem da sam se nagovorio. Ekipa mi još ne zna. Doduše zna još jedan pajdo koji je isto zainteresiran. Idemo zajedno i dogovorili zavjet šutnje do daljega.  NASTAVAK U  SLIJEDEĆOJ EPIZODI...