Adolf Dujmić, sedme sile zaslužnik

Nabrajajući zaslužnike brodske „sedme sile“ u prošlosti, književnik Vladimir Rem svrstat će ga u „legende svekolikog brodskog novinstva“. On je Adolf Dujmić, novinar, vlasnik, izdavač i odgovorni urednik Brodske riječi.

A, kada je o Brodskoj riječi riječ, u zagrebačkom tisku može se pročitati, da je to „rijetko inteligentno uređivan provincijski list“, te da „Brodska riječ spada nesumnjivo među naše najbolje pokrajinske listove. Ona odskače svojim originalnim člancima iznad većine naše provincijske štampe“ – citira Rem, dodajući i ovu prosudbu: „Malo u kojem našem mjestu kao u Slavonskom Brodu tamošnje su novine pravo ogledalo kulturne razine“.

Novinar Adolf Dujmić Brodsku riječ pokreće 1939. godine, kao „hrvatski tjednik“. Intenzivno se dvije godine oko Brodske riječi angažira, daje joj potporu, Dujmićev prijatelj i vodeći suradnik Josip Berković, profesor na brodskoj gimnaziji, književnik, književni kritičar, prevoditelj, objavljujući u Brodskoj riječi svoje eseje pod naslovom „Govor zidovima“.

Dujmić je bio urednik samo prva dva broja Brodske riječi, a tada urednikom postaje Prosper Petrić, no Dujmić je i dalje u Brodskoj riječi pisao. List Brodska riječ Stribor Uzelac Schwendemann naziva intelektualno najkapacitiranijim u povijesti brodskog lokalnog tiska. Pored Josipa Berkovića i Adolfa Dujmića priloge u listu objavljuju: Marijan Matijašević, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Josip Godlar, Julije Tomić, Joza Živković, Ivan Tomac...

Brodska riječ je haesesovske orijentacije, kako to Uredništvo ističe: Naš list nema nikakav otpadnički i revolucionarni značaj itd. nego će pisati u duhu ideologije Antuna i Stjepana Radića, a u svemu će slijediti vođu hrvatskog naroda dra Mačeka i hrvatsko narodno vodstvo.

Sadržajno je Brodska riječ odražavala ljevičarske tendencije u brodskoj mjesnoj i kotarskoj organizaciji Hrvatske seljačke stranke.

Istaknuti HSS-ovac bio je i Adolf Dujmić. On je član gradskog odbora stranke i radi toga imat će velikih neprilika.

Na skupštinskim izborima 1938. godine HSS nadmoćno je pobijedio u slavonskobrodskom kotaru, a odvjetnik Filip Markotić potvrđen je za narodnog zastupnika. Nakon uspostave Banovine Hrvatske nastaju sukobi unutar HSS-a. Osvojili su vlast, ali je nastao problem oko toga tko će sve tu vlast obnašati, ekstremna „desna“ ili „lijeva“ demokratska struja u stranci. Raznim mjerama, pritiscima, raspuštanjem mjesne i kotarske organizacije, „ljevica“ je slabljena i tiho likvidirana. Ti problemi obilježili su cijelu 1940. godinu. Jedan od glavnih Markotićevih protivnika je Adolf Dujmić, koji Markotića proziva i sa stranica Brodske riječi. Dujmić je među demokratski orijentiranima HSS-ovcima.

Taj stasiti, snažni, privlačni, plavokosi mladić rođen je 1912. godine u bosanskom gradiću Konjicu na rijeci Neretvi.

Fotografije Adolfa Dujmiće i biografske podatke dobivam od njegove kćeri, gospođe Jasenke Rem, koja mi je ispričala:

- Dida Jozo Dujmić bio je željezničar, seljakao je sa službom i tako došao i u Bosanski Brod. Tata je u Sarajevu studirao, što točno nije mi znano, ali vjerojatno neke humanističke znanosti, no fakultet nije završio. Bavio se sportom, planinarenjem, preko toga upoznao planinarku, moju majku, Zlatu Mautner i po onoj „Preko Save pružio se lanac...“, zaljubili su se. Njen otac, Josip Mautner, bio je trgovac, ali u Brodu je samo jedno vrijeme imao trgovinu konfekcije u Širokoj ulici, pa potom držao kantinu u Tvornici vagona. U Brod je doselio iz Podravske Slatine, gdje je i moja majka 1912. godine rođena. Bila je jedinica. Mautnerovi su stanovali na obali Save u kući broj 11, „čuvenoj“ katnici drvenjari. Dida Josip Mautner bio je također strastveni planinar i vrlo aktivan u upravi - tajnik Planinarskog društva. Tata i mama su se vjenčali 1937. godine, ja sam se rodila 1939. Mama je na vjenčanju prešla s jevrejske na katoličku vjeru.

Godine 1940. tata je pod pritiskom morao otići iz Broda. Rasplamsali su se sukobi u Hrvatskoj seljačkoj stranci između ekstremne desne struje i umjerenijih, lijevo orijentiranih. Tata je pisao o tome i napadao predsjednika Markotića. U Zagrebu je dobio mjesto suradnika glavnog glasila HSS-a „Hrvatskog dnevnika“. Zvao je mamu da dođe za njim, ali ona nije htjela, jer je baka bila jako bolesna. Onda je počeo rat, stvorena Nezavisna Država Hrvatska, tata je počeo raditi kao novinar u državnom propagandnom aparatu, ali kako je bio mačekovac, negdje 1942. ili '43. godine frankovci i ustaše su povele hajku na njih i tata je morao tajno emigrirati. Ilegalno je prešao austrijsku granicu skrivajući se ispod željezničkog vagona. Sjećam se, bila sam jako mala, kada se on javio iz Bratislave.

Već 1945. godine je u Beču, oženio se Mađaricom, profesoricom glazbe i te se godine rodila moja sestra Drina, a kasnije je rođen i dječak Davor Hansi (1956.). Istovremeno, mama je bila u velikim problemima. Mi praktički nismo imale od čega živjeti. Dida i baka Mautner kao Jevreji odvedeni su u logor, a mamu i mene zaštitio je tatin prijatelj, novinar Tomislav Mesić, koji je bio blizak novoj vlasti. Onda se mama udala za Talijana, Travižana Kancijana, šefa u „Đurinoj“ električnoj centrali. Iz toga braka imam sestru Vesnu, koja je također rođena 1945. kao i Drina. Živjeli smo u Brodskom Vinogorju, u kući Dittrichovih, kamo smo izbjegli od bombardiranja.

Otac je bio tabu-tema, mama je na njega bila ogorčena. No, on se pojavio 1947. godine. Ja sam bila u školi u Vinogorju, došao je i donio mi velike kese bombona. Kako smo tada praktički bili svega željni, to je bila za cijeli razred atrakcija, podijelila sam svima bombone. Onda me je otac odveo baki Jeli u Bosanski Brod, koju sam isto prvi puta vidjela, kao i strica Vladu. Sutra je otac trebao doći po mene, ali nije došao ni treći dan. Naime, stric je signalizirao ocu da mu prijeti hapšenje i zatvor, pa je on na brzinu otputovao u Beč. Meni se povremeno javljao, ali nikada više nije dolazio. Do kraja života ostao je u emigraciji. Znam da je tamo uređivao neke novine, družio se s gradiščanskim Hrvatima. Družio se s književnikom Gezom Milošićem, koji je također bio u emigraciji. Radio je i kao trgovac. Od katoličke misije dobio je stan u centru Beča u kojem i sada živi moja sestra Drina. Umro je u Beču 1974. godine i bila sam na sprovodu.

Mama je u Brodu umrla 1971. godine. Sestra Vesna udala se za glazbara Vilija Kempfa. Sestra Drina udala se za redatelja, a bavila se novinarstvom. Brat Davor je na muzičkoj Akademiji u Beču učio gitaru, bio je uspješan glazbenik, pjevač, čak i glumac, ali je 1988. godine tragično završio život.

Vratit ćemo se Brodskoj riječi. Prema svjedočenju Ivana Tomaca, vlast u Brodu i vodstvo HSS-a smatrali su Brodsku riječ komunističkim listom, iako ona to nije bila. A za prosrpske eksponente režima, Brodska riječ je opet bila suviše kroatocentrična.

Kad danas prelistavamo Brodsku riječ, moramo odati priznanje ne samo njenom sadržaju, već i njenoj tehničkoj opremljenosti. Posebno su uspjeli brojevi vezani uz prigodne blagdane, Božić, Uskrs. No, Brodska riječ od 44. broja (14. rujna 1940.) mijenja ime u Riječ savjesti i razbora, ali Dujmić i Berković ostaju i dalje vodeći suradnici. Uredništvo se tada čitateljima obratilo: ... promjene u naslovu ne znači nikakav zastoj, nego prelaženje na šire područje djelovanja. Manja vezanost za mjesne prilike i vijesti dopustiti će nam da od sada veću pažnju posvećujemo kulturnim i književnim pitanjima. Samo, rat je već bio pred vratima, Berković je sve teže bolestan, Dujmić odlazi u Zagreb i list se gasi 3. ožujka 1941. godine. Tako se zatvaraju stranice najboljeg pokrajinskog i brodskog lista između dva rata, kojega je pokrenuo Adolf Dujmić, stekavši s pravom epitet - sedme sile zaslužnik.

Na žalost, u bremenitom ratnom i poratnom vremenu, proganjan od desnih i lijevih, otrgnut od domovine, te radi egzistencijalnih problema, prerano je prekinut Dujmićev uspješan novinarski rad.

(Posavska Hrvatska,9. kolovoza 2013.)