Zašto djeca drugačije doživljavaju Vukovar, nego "Računajte na nas" generacije?

 Prije nekoliko dana, vozeći kćer iz glazbene škole povezao sam i njezine prijateljice. Sve tri su stare oko 14 godina i osim standardnih tinejdžerskih tema koje su obrađivale što je moguće glasnije uz hrpu smijeha u automobilu, spomenule su Vukovar.
Razmjenjivale su dojmove koje su pokupile u obilasku Vukovara sa školom. Iako vozeći i zaokupljen svojim mislima o poslu, radovima koji me čekaju u kući za vikend, nisam ih niti slušao
Ipak, na trenutak sam se odmaknuo od svojih mislim i usmjerio se na njihove komentare jer sama riječ Vukovar iz njihovih riječi je utišala moje misli i čekala što imaju za reći.
Imao sam 14 godina kada je pao Vukovar. Sjećam se tih hladnih dana kako smo svaku noć pratili i čekali izvještaj iz Vukovara. Sjećam se gdje sam sjedio kada su nam rekli da je kraj, što sam radio u tom trenutku i sjećam se svih osjećaja koji su me preplavili tada.
Sjećam se zamišljenih i šutljivih lica u sobi pred TV-om, neizvjesnosti što nas sve čeka i nevjerojatnu količinu šutljive tuge koja je okupirala u sekundi naš dom.
Taj nevjerojatan osjećaj je trajao danima u svakodnevnom životu svih nas. Svi su danima šutjeli. U kući, na igralištu, ispred zgrade u ulici, u gradu. Šutjela je cijela Hrvatska. Riječi više nije bilo.
Vratimo se na cure iz automobila. Bilo mi je na početku čudno slušati s kakvom lakoćom prepričavaju dojmove iz Vukovara. Preletjeli su u par riječi hangare na Ovčari tek komentirajući način na kojemu im je pričana priča.
Pričale su kako su vidjele slamu na podu, fotografije i stvari ubijenih, te kako im je bilo dosta mračno. Vrlo brzo su u sklopu teme počele komentirati kako su im super kravice koje su vidjele na plantažama tog poljoprivrednog diva i naočigled sam pomalo šokiran šutljivo se zapitao kako to da nemamo iste emocije.
Za tu djecu je Vukovar još jedna ratna priča koja je sastavni dio školskog programa, a za mene koji sam bio njihov vršnjak kada se to sve događalo, Vukovar je jedan nemir koji se svake godine vrati iz sjeta i zaokupira mi moje misli.
U sekundi sam se zapitao kako je to moguće. Zbog čega je empatija niska kod tih tinejdžera i trebali bismo ih mi koji smo svjedoci tog vremena senzibilizirati više.
Odgovor se nametnuo sam od sebe. Povijest postoji i promijeniti ju se ne može. Vukovarska priča je dostupna svima i svoj djeci. Potrebno im ju je samo ispričati i poticati ih neka im bude opomena što se dogodi kada poludi čovječanstvo. Dalje neka ju traže sami.
Sjetih se kako upravo smo mi bili generacija koju se sustavno hranilo ratnim pričama i bitkama svakodnevno. Razvlačilo nas se po Tjentištu, Kozari, Jasenovcu, Neretvi, Batini. Punile su nam se uporno glave s pričama o bitkama kako su partizani vilama napadali tenkove i kako je pas od njihovog Tita zubima zaustavio švapski rafal na Sutjesci.
Puštao nam se svake nedjelje film sa Batom Živojinovićem kako s nekom tankom puščicom na drvenim rašljama skida cijelu njemačku eskadrilu.
Gledali smo sletove JNA kako stupa po stadionima slušajući kako je najjača armija na svijetu. I sa svim tim pričama su nas filovali svakodnevno iako je od tog rata prošlo 40 godina.
Pričali su nam o Titu i njegovom šećeru koji je pao u Sutlu, kako je on super i da ga je volio cijeli svijet. Kako je bio super lovac, tokar, bravar, ronilac, astronaut. Kako je pušio kubanske cigare pred Nixonom ,kako ga se bojao Staljin i kako je izgradio super državu Jugoslaviju u kojoj živimo najbolje na svijetu.
Nabili su nam plave kape s petokrakom i crvenom maramom govoreći nam da smo sada njegova dječica i da je to super.
Nas to nije interesiralo previše iako su nam Pioniri bili fora jer smo dobivali bolji sendvič u školi nego ostalim danima (više salame,a bilo je i za tu prigodu i majoneze). Bili smo klinci i pomalo zbunjeni. Mi smo htjeli samo gumene bombone, sokove u limenkama i Spectrum ZX jer smo to vidjeli na televizoru (crno-bijelom).
Vozeći dalje više nisam pratio djecu u autu. Kao što rekoh. Temu Vukovara su apsorbirale u svega minuti dvije i već su pričale o korejskim boy bandovima. Mene su i dalje okupirale misli i pomislih da upravo oni koji su nas filovali tim pričama i filmovima su i započeli sve. Upravo su oni i ubili Vukovar.
Plakali su kao da su bičevani kada je tabut s Titom putovao po Jugi, klečali po prugama i urlali u moru suza kako neće skrenuti s njegovog puta.
Mi smo bili klinci, gledali smo to sve pomalo zbunjeno. Htjeli smo samo jesti gumene bombone, popiti sok iz limenke i da nam se kupi Spectrum ZX, jer smo vidjeli na TV-u da to ima. I da ...htjeli smo i TV u boji.
Nisu nam dali niti bonbone, niti sok iz limenke. A o računalu Spectrumu nisi mogao niti sanjati. Govorili su nam da imamo sve što nam je potrebno i da je sve to što želimo produkt zlog kapitalističkog svijeta koji želi nas zavaditi i rasturiti najbolju državu na svijetu Jugoslaviju, koju je stvorio najveći čovjek svih vremena drug Tito. Rekli su nam da nam ne treba taj „Spectrum“ jer Jugoslavija ima svoj kompjutor Orao i kojega možemo jednom godišnje pogledati u školi, ali iz njihove ruke.
Onda je Đorđe Balašević napravio pjesmu „Računajte na nas“. To je pjesma u kojoj oni se kunu tom njihovom Titu i partizanima koji su vilama potjerali Švabe da će oni nastaviti njihovim putem i da će biti braća i sestre zauvijek. Zato sam ih i nazvao tako.
Pjesma je postala hit, puštala se stalno i padali su u delirij kada bi zasvirala. Imali su i pjesmu „Od Vardara pa do Triglava“ i kada bi ta zasvirala skočili bi kao šilom ubodeni, krenuvši se grliti i ljubiti po znojnim čelima i obrazima, plačući usput svojim Titom.
Svake godine su palili sirenu na dan kada je umro Tito i tjerali nas da stojimo mirno i budemo kuš. Jer je on bio super. Istjerao je Švabe, napravio najbolju državu na svijetu i volio ga je cijeli svijet.
Mi i dalje smo bili zbunjeni. Htjeli smo samo gumene bombone, sok u limenci i barem Spectrum ZX. TV u boji je došao, ali bez daljinskog upravljača, iako smo vidjeli na TV-u da i to postoji.
E onda se na TV-u počelo sve više i više govoriti kako nema više para. Da su sve one kemijske olovke, rokovnici, kotači od vagona i avioni došli na naplatu i da to netko treba platiti.
Netko od njih iz tavana je tada izvukao neku drugu zastavu, pa je izvukao svako svoju i počeli su govoriti da ništa ne valja i da Tito više nije bio super. Tada smo bili stvarno još više zbunjeni. Ne valja im više Tito, ne valjaju partizani i nisu s vilama istjerali Švabe već su imali saveznike s avionima i tenkovima. Počeli su govoriti da su gumeni bomboni super, uvoziti ih i prodavati nam u Duty free shopovima i prestali puštati Batu Živojinovića.
Mi smo bili klinci i bilo nam je super kada netko kupi gumeni bombon i limenku cole pa od nje napravi čašu za olovke kada ju popije. Spectrum smo i dalje mogli samo dobiti iz Njemačke „ispod jakne“ i gledali smo u „Orao“ u školi dva puta godišnje, ali iz njihove ruke.
Zatim su počeli stalno gledati u kartu te toliko opjevane države u pjesmi „od Vardara pa do Triglava“. Počeli su crtati olovkom po njoj, naguravati se oko stola i ćuškati se.
Pjesma „Računajte na nas“ se više nije slušala, postala im je bez veze i počeli su iz nekog razloga ići u crkve i džamije. Onaj njihov Tito im stvarno više nije valjao a i u gasili su sirene za njega i hvala bogu prestali su nas tjerati da budemo kuš.
Mi smo sjedili i počeli smo kužiti. Nismo htjeli više gumene bombone, sokove u limenkama niti Spectrum. Nismo htjeli od njih ništa jer su se počeli pretvarati u čudovišta. Htjeli smo i maštali o promjeni, o modernom društvu, o novim tehnologijama, jer smo vidjeli na TV-u da to okolo nas postoji. Vidjeli smo polako da je svijet okolo nas drugačiji od onoga što su nam pričali i da Jugoslavija ipak nije najbolja država na svijetu, te da su TV u boji s daljinskim upravljačem drugi imali daleko prije nas.
Onda su se posvađali za prave. Raspalili su iz svih cijevi. Sjećam se dana kada se „rađala“ Hrvatska. Naši su nam govorili da nam neće „Oni“ iz Beograda više dirigirati i da ćemo živjeti samostalno i postati mala „Švicarska“.
Mi smo tada bili stariji i nisu nam trebali gumeni bomboni i limenke. Bili smo sretni jer su nam rekli da ćemo ubrzo moći kupiti ne samo Spectrum ZX već i Commodore i Amigu i to u našim dućanima. Jedva smo čekali taj dan.
Onda su „Oni“ iz Beograda rekli da to tako neće ići jer da treba prvo prekrojiti karte i počeli su se puškarati. Dovukli su topove JNA za koju su nam godinama govorili da će nas braniti od svih neprijatelja i počeli pucati po nama. Opkolili su Vukovar, sravnili ga sa zemljom, počeli sijati smrt danima, mjesecima. Sva priča o „Bratstvu i jedinstvu“ s kojom su nas filovali godinama je ishlapila preko noći, a pjesma „Računajte na nas“ je skroz utihnula..nisu je niti pjevušili.
Kada su Vukovar sravnili sa zemljom ušli su u njega, pobacali su ljude u jame i zatrpali ih. Postali su gospodari života i smrti, a cijenu života sveli na 0 kuna. Svaka civilizacijska vrijednost je pala pod inflaciju ludosti čovječanstva i pokazali su kako ljudsko biće može preko noći postati zvijer što hoda, zvijer što pliva.
Taj prekrasan dunavski grad iako ubijen nam se vratio i postao je uistinu još ljepši iako zarobljen u vremenu kada su ga ubili. Danas hodajući po Vukovaru dobijem osjećaj kako su ulice ispunjene nekakvom čudnom energijom izgubljenih duša koje se traže. Imaš osjećaj da te dotiču po ramenu i šapuću ti na uho, grle te i u plaču citirajući stihove pjesme „Računajte na nas“. Osjećaj te tuge te opet natjera na tišinu i na misli koje krije spomen.
Dajem žmigavac i uskoro ću kćerkine prijateljice ostaviti ispred kuće. Smijeh je uveliko ispunjavao automobil, njihova kratka priča o Vukovaru je postala prošlost, a završavale su razgovor o svojoj budućnosti, svojoj srednjoj školi koja je ispred njih i svome životu.
Pomislih trebam li kćerki nastaviti priču o Vukovaru kako se budemo vraćali prema kući. Priču o Ovčari, streljanjima, Veleprometu, hangarima, mučenjima, razaranju, pjesmi pijanih hordi koje tumaraju ulicama i urliču u slavu noževa, o braniteljima koji su ga tri mjeseca nevjerojatno branili.
Pomislih, možda ipak ju trebam pustiti da tu priču pronađe sama. Jer za razliku od nas, ona danas ima svoj „Spectrum“ i istinitu priču na dohvat svoje ruke.
Danas njoj i njezinim prijateljicama za bolji život je potrebno znanje, korak s vremenom, ljubav prema čovječanstvu, empatija prema žrtvi i istinsko poštovanje prema svakom ljudskom biću. Njima uistinu nije potrebna generacija „Računajte na nas“. Ta generacija se pokazala. Ona nam je potrebna samo ako želimo ponoviti Vukovar