Zahvaljujući na prilici da može ispričati svoju “američku priču” naša sugovornica preko velike bare Tihana Stojsavljević otkrila nam je kako je košarku krenula igrati u Slavonskom Brodu u petom razredu osnovne škole. Prva trenerica joj je bila Kornelija Kvesić koja ju je naučila osnovama košarke i važnosti teškog rada i discipline. Tihana se kaže, odlučila za košarku jer se uistinu zaljubila u nju na prvom treningu, iako je bila svjesna da je pred njom puno odricanja i puno napornog rada.

– Srednju školu upisuješ u Zagrebu i prelaziš u redove ekipe Lupe Promotion Novi Zagreb, s kojom si bila kadetska prvakinja Hrvatske i MVP kadetske regionalne lige, te osvajačica kupa Ružice Meglaj Rimac u seniorskoj konkurenciji. Koliko ti osobno znače ta postignuća?

– Uistinu sam zahvalna na svim iskustvima i uspjesima u košarci. Smatram da je to važno u razvitku osobe. Novi Zagreb je bio moj prvi klub u kojem sam ostvarila uspjehe kao igrač i zauvijek ću biti zahvalna na tome.

– Godine 2014. sa ekipom Novog Zagreba debitirala si i u EuroLigi. Možeš li nam opisati te trenutke?

– Euroliga je najviša razina košarke u Europi i svakom igraču je to cilj. Smatram da je nevjerojatno da sam tako mlada imala priliku iskusiti se u tome i vidjeti te učiti od vrhunskih igrača i trenera u tom natjecanju. Cijelo razdoblje igranja u Novom Zagrebu bio je ispunjen brojnim izazovima koji su me pripremili za budućnost. Zahvalna sam na svakom iskustvu jer je to bila velika životna i košarkaška škola. Ujedno, želim spomenuti trenera Željka Ciglara koji je druge sezone u Novom Zagrebu posvetio puno pažnje individualnom radu sa mnom te me krenuo izvlačiti na krilnu poziciju, sukladno tehnici kojom sam tada raspolagala.

– U toj ekipi Novog Zagreba igralo je niz kvalitetnih igračica. Kako je bilo  , igrati i učiti od igračica poput Jelene Ivezić, Milice Dabović, Luce Ivanković, Ive Ciglar, Eline Babkine…?

– Dolazak na svaki trening bio je blagoslov jer sam imala priliku učiti od vrhunskih igrača. Primijetila sam kako je potrebna vrhunska briga o fizičkom i mentalnom zdravlju igrača kako bi bili sposobni igrati na vrhunskoj razini. Nekoliko igračica me uzelo pod svoje krilo i učilo kako se nositi s novim iskustvima. Imam samo najbolje mišljenje o njima kao ženama, igračicama, a nekima od njih i kao majkama.

– Nakon te sezone 13/14 prelaziš u redove Trešnjevke 2009 gdje provodiš dvije sljedeće sezone te uzimaš i naslov u prvaka države u juniorskoj konkurenciji. Kako gledaš na to vrijeme i koliko ti je rad sa trenerom Nemecom pomogao u individualnom igračkom napretku?

– Nisam htjela otići iz Hrvatske dok ne završim srednju školu tako da je Trešenjevka bila dobar sljedeći korak nakon Novog Zagreba. Igranje u Trešnjevci dalo mi je priliku igranja s mojim uzrastom. Stekla sam par pravih prijatelja za cijeli život i imala više vremena biti dijete. Trener Nemec je radio sa mnom individualno i unaprijedio moje vodenje lopte i šut slobodnih bacanja.

– Nakon Trešnjevke odlučila si se za nastavak karijere u Americi. Kako si dobila stipendiju i zašto si se odlučila za Ameriku?

– Na Europskom prvenstvu u Portugalu dobila sam ponude za punu stipendiju na fakultetima u Americi. Iskreno, nisam znala apsolutno ništa o konferencijama, fakultetima, niti košarci na koledžu općenito, ali znala sam da mi je cilj završiti školu i steći nova iskustva tako da sam odlučila otići u Ameriku.

– U Americi si promijenila nekoliko sveučilišta. Opiši nam svoj američki put.

–  Moja prva godina u Americi je bila jako teška jer, kao što sam rekla, nisam znala u što se upuštam. Otišla sam na University of Maine i očekivala sam nešto potpuno drugačije nego što sam dobila u realnosti. Klima je bila iznimno hladna, uvjeti nisu bili najbolji za život. Odlučila sam se prebaciti, ili negdje drugdje, ili se vratiti u Europu. Teška godina se odrazila na moje samopouzdanje. U ljeto te godine igrala sam za U20 reprezentaciju, no i dalje sam se oporavljala od cijelog iskustva što se odrazilo na moju igru. Nakon poziva od Texas Techa, dala sam Americi drugu šansu i nisam požalila. Texas Tech je vrhunski fakultet koji me izazvao na novoj razini. Upoznala sam nevjerojatne ljude koji su mi bili treneri: Shimmy Gray-Miller, Sheryl Swoops i Brandi Poole. Treninzi s tim ženama su mi promijenili život. Trenerica Shimmy Gray-Miller promijenila mi je šut za tri poena, Sheryl Swoops je prva žena koja ima svoju tenisicu i prvi potpisani igrač za WNBA, te sam s njom svakodnevno radila na skok-šutu s krila i driblingu, dok je trenerica Brandi Poole radila sa mnom na ulazu i driblingu (trenutno pomoćna trenerica za WNBA ekipu Connecticut Suns). Svaka od njih mi je pokazala novu razinu treninga i igre. No, nažalost, nakon godine dana dogodila se trenerska promjena gdje se cijeli stručni stožer promijenio što je slijedilo i promjenom brojnih suigračica. Novi stožer je od mene zahtijevao temeljitu promjenu moje fizičke strukture. Svakog ponedjeljka morala sam se vagati i dizati si mišičnu masu. Pila sam raznorazne proteine i morala se dizati u 4 ujutro kako bih pojela tanjur tjestenine koji bi mi pomogao održavati kilažu. Tijekom ljeta, trčali smo sprintove u četiri sata popodne na četrdeset stupnjeva bez puno vode zbog mentalne izdržljivosti. Također, svakog petka smo trčali jednu milju gdje sam oborila rekord i otrčala ju u pet minuta. Tada sam shvatila kako ljudsko tijelo nema granica i kako mogu podnijeti sve izazove koje život stavi ispred mene. Nije bilo jednostavno nastaviti s novim ljudima, tako da sam odlučila dati 110% od sebe u školi i diplomirati ranije. U isto vrijeme pridružila sam se organizaciji Model United Nations te se izazvala akademski kako bih stekla nova iskustva u području koje studiram. Diplomirala sam u tri i pol godine s diplomom Political science and Diplomacy, s minorom u International relations. To je moj najveći životni uspjeh i od svih pehara, najponosnija sam na svoju diplomu. Pošto sam diplomirala ranije, imam još nekoliko godina eligibilnosti te sam dobila ponude od vrhunskih fakulteta koji bi mi platili i magisterij. Od svih, odabrala sam University of Virginia Frank Batten School of Leadership and Public Policy. Ovaj fakultet je ostvarenje mog akademskog sna jer imam priliku raditi i učiti od profesora koji su radili za predsjednicke administracije Kennedy, Clinton i Obama. Dekan škole je bio pomoćnik 44. predsjednika Amerike – Barracka Obame te obožava rad u ženskoj košarkci. S košarkaške strane, osvojila sam jackpot jer su mi treneri Tina Thompson, Karleen Thompson i Monica Wright. Uistinu sam sretna jer me ne koče u igri i daju mi priliku da igram pozicije od 2 do 5. Nažalost, usred sezone zadobila sam ozljedu potresa mozga te propustila nekoliko utakmica, ali jedva čekam sljedeću sezonu i novu priliku da učim i radim s visoko-kvalitetnim ljudima, trenerima i sportašima.

– Kakav je dojam na tebe ostavila Amerika i što si tamo naučila?

– Iskreno, ovo iskustvo me temeljito promijenilo kao osobu. Suočila sam se s brojnim izazovima koje sam morala prebroditi na bilo koji način. U jednom trenutku sam htjela odustati te sam u tom periodu vagala povratak u Europu i igranje profesionalne košarke bez završenog fakulteta. Međutim, ustrajala sam i uspjela. Amerika je zemlja u kojoj se moraš temeljito dokazati i zaraditi svaki svoj uspjeh. Ništa ti neće biti dano, sve moraš zaraditi. Izgubila sam svaku izliku za lijenost, nerad ili umor. Ukoliko ja ne obavim svoj posao bilo na košarkaškom terenu ili u učionici, neće biti ni rezultata, tako da sam morala promijeniti cjelokupni pristup životu i obavezama. Model UN, škola i košarka, su me naučili multitaskingu i organizaciji. Ovdje ljudi neprestano rade i nose laptope posvuda sa sobom. Ja sam se zaljubila u taj rad i boravak ovdje pokazao mi je novi nivo predanosti i posvećenosti svome cilju.

– Koje su razlike između američkog i europskog shvaćanja košarke?

– Jedna stvar koja me oduševila nakon rada sa Sheryl Swoopes, bila je kako ona u meni vidi krilo i šutera. Bez obzira na moju visinu, ukoliko si dovoljno agilan i imaš tehniku, Amerikanci će ti dati priliku za proširenje horizonta. Sviđa mi se što oni razvijaju visoke igrače da igraju svaku poziciju. U isto vrijeme, oni to kažu za Europu, tako da sam imala veliku prednost pred američkim igračima to što sam igrala u Europi i to što oni cijene visinu i okretnost. Također, veliki je naglasak na fizikalnost i teretanu. U Europi, igra je brza, vrijeme napada kraće i trče se kontre, dok na koledžu treneri većinom vole zvati napade i kontrolirati igru koja se svodi na kontakt. Trčanje kontre i brza igra mi jako nedostaju i veselim se tom aspektu europske košarke.

– Što ti najviše nedostaje od kada si Hrvatsku zamijenila životom u Americi?

– Najviše mi nedostaje moja obitelj i prijatelji. Iako smatram da je dolazak u Ameriku bila najbolja odluka u mome životu, također sam propustila brojne trenutke sa svojom obitelji i prijateljima koje neću moći vratiti. Smatram ovo ulaganjem u svoju budućnost i otvaranjem novih vrata u raznim disciplinama života, kako košarkaškim, tako i akademskim te profesionalnim, no znam da sam morala puno toga žrtvovati kako bih se ostvarila tu gdje jesam.

– Pošto si poznata kao vrlo svestrana djevojka, čime se osim košarkom najviše baviš u životu i da se nisi odlučila za košarku što bi bila?

– Osim košarke, uključena sam u organizaciju Model United Nations. U sklopu te organizacije, predstavljala sam Texas Tech University na konferencijama u San Franciscu i Washington D.C. kao delegat za Ujedinjene Narode. Naučila sam jako puno o humanitarnom radu i utjecaju međunarodnih organizacija na područja svijeta koja su pod utjecajem terorizma, ratova ili klimatskih promjena. Upoznala sam tajnika UN-a te mnoge ljude koji su svoj život posvetili služenju drugima te sam se zaljubila u taj poziv. Na University of Virginia učlanila sam se u organizaciju “Female Entrepreneurs” koja zastupa mlade studentice u start-up poslovima. Dob nije bitna ukoliko imaš pravi cilj i misiju što nam je pokazala jedna djevojka u grupi koja ima 19 godina, a osnovala je organizaciju koja pomaže djevojčicama u Indiji kako bi dobile priliku za dostojno obrazovanje. Osim članstva u organizacijama, bavim se ilustracijom i slikanjem te sam imala priliku ilustrirati logo za novoosnovanu tvrtku, što je ujedno predstavljalo moj prvi posao kao ilustrator. Da se nisam odlučila za košarku, bila bih slikarica. Obožavam umjetnost. Trenutno uz pomoć nekoliko profesora radim na svojoj knjizi. Najlakše mi je raditi kada je sezona gotova jer tada imam više vremena za pisanje uz školu. Trenutno je vrijeme ispita pa ne pišem puno, ali ljeto je moje produktivno vrijeme.

Cijeli tekst pročitajte na portalu Ženska košarka. 

Foto: Tihana Stojsavljević