Posljednjih sedam dana večernje sate provodila sam u prostorima Gradske knjižnice. U omanjoj prostoriji namijenjenoj za održavanje raznih predavanja, održan je Tečaj fotografije. Tečaj je organiziran od strane Fotokluba KadarSB iz našeg grada. Znatiželjnici i zaljubljenici u fotografiju disciplinirano su dolazili na večernja predavanja od 19h do 21h. Na samom početku našeg fotografskog puta sve nas je srdačno pozdravio predsjednik Fotokluba KadarSB, Mario Boić. Ukratko nas je upoznao s povijesti fotokluba koji u našem gradu djeluje već tri godine. Da postoji veliki interes naših građana za fotografiju, govori i činjenica da se za ovaj tečaj tražila karta više. No, zbog nedostatka prostora i što kvalitetnijeg prenošenja fotografskog znanja, mnogi će morati pričekati novi tečaj. Ipak, ne zadugo. Već u veljači, sljedeće godine, fotoklub namjerava ponovno organizirati ovakav način prenošenja teorije i prakse fotografiranja.

Razlog mog pohađanja ovog tečaja vezan je uz moj posao. Kako radim u školi, moja satnica ove godine popunjena je s dva sata kinokluba čija sam voditeljica. Spojivši ugodno s korisnim, voditeljstvo kinokluba u školi u kojoj radim i pišući za 035portal, tečaj poput ovog bio je pun pogodak za moj daljnji rad. Stoga, želim vam prenijeti svoje dojmove onog što sam imala prilike čuti i iskusiti tijekom ovih sedam dana. Oni koji su nam prenosili svoje dugogodišnje stečeno znanje bili su učitelj informatike (ujedno i potpredsjednik kluba KadarSB) Tomislav Lačić, te grafički dizajner Vlatko Šplihal. Upoznali su nas s poviješću kamere, krenuvši s pretečom fotoaparata, camerom obscurom (tamna soba). Camera obscura bila je tamna komora s rupicom na jednom zidu. Kroz tu rupicu prolazila je svjetlost koja je projicirala sliku okoline na suprotnom zidu. Pretpostavlja se da su cameru obscuru koristili i mnogi renesansni umjetnici, dok su ju vjerski poglavari smatrali vrstom varanja i oblikom sotonizma.

Napredak u razvoju camere obscure podrazumijevao je načine zadržavanja projekcije na papiru bez postupka crtanja. Vršili su se razni eksperimenti s raznim preparatima i kemikalijama. Tijekom tih eksperimentiranja pojavljuje se nevješti crtač koji je osmislio način kako da sunce crta slike koje je on htio. Njegovo ime je Nicephore Niepce. On je koristio kositrene ploče premazane bitumenom osjetljivim na svjetlost, te ih stavljao na cameru obscuru. Na dijelovima ploče na koje su sunčeve zrake padale bitumen bi se stvrdnuo, a neosvijetljene dijelove premaza isprao bi lavandinim uljem. Tim postupkom Neipce je 1826. godine napravio prvu trajnu fotografiju. Niépce se 1829. godine, udružuje s pariškim slikarom Daguerreom kako bi taj postupak usavršili, a i unovčili. Daguerre je nastavio ekperimentirati s kemikalijama, skrativši vrijeme trajanja ekspozicije. Proces nazvan dagerotipija, podrazumijevao je korištenje camere obscure, jodizirane srebrne ploče, živih para i otopine kuhinjske soli. Svoj patent Daguerre prodao je francuskoj Akademiji znanosti koja je taj fotografski proces ustupila svijetu 19. kolovoza, 1839. godine. Upravo se taj dan obilježava kao Svjetski dan fotografije. Ovim uvodom željela sam vas i ja upoznati kako je uopće došlo do onoga što danas nazivamo fotografijom.

Iako povijest fotografije ne seže daleko u prošlost, ona je svijetu podarila mnoga svjetski poznata imena poput: Matthewa Bradya, Paula Stranda, Edwarda H. Westona, Henrya Cartier-Bressona, Roberta Cape, Ansela Adamsa i mnogih drugih. Onu koju bih ja izdvojila je Dorothea Lange. Žena, utjecajna američka novinarska fotografkinja. Poznata po fotografijama Velike ekonomske krize. Također, autorica jedne od najpoznatijih fotografija na kojoj se nalazi Albert Einstein s isplaženim jezikom. Ne moram vam ni reći kako je na tečaju prevladavala upravo ženska populacija. Nekima je razlog bio poslovne prirode, dok drugi imaju želju svoje slobodno vrijeme posvetiti bilježenju bitnih i zanimljivih trenutaka. Uz razlog da mi je ovaj tečaj potreban poradi posla, fotografijom se namjeravam baviti u svim onim trenutcima koji mi to budu dozvoljavali. Tek nakon ovog tečaja vidim koliko toga još moram naučiti i prepustiti se eksperimentiranju, pronaći svoj stil, istaknuti ono što će najbolje prenijeti moje emocije.

Dani iza mene vratili su me u djetinjstvo dok je moja majka s Yashicinim fotoaparatom bilježila moje dječje dogodovštine. Moram priznati, bila je vraški dobra u tome. I eto, podosta godina poslije, našla sam se i ja pred ovim novim izazovom. No, neke stvari su se ipak promijenile. Analogni fotoaparat kojim je moja majka bilježila svijet oko sebe, zamijenjen je digitalnim fotoaparatima. Fotografska oprema se neprestano usavršava, smišljaju se novi pristupi umjetnosti. Naši predavači pokazali su različitim primjerima kako se ruše mnoge barijere između fotografije i umjetnosti. Fotografija (a to je vidljivo iz svakodnevnog života na društvenim mrežama) se probija kao glavni medij. Sve zabilježeno fotoaparatom lako je prenosivo u cyber svijet, te time dostupno široj masi.

Nakon što nam je ukratko predstavljena povijest fotografije, došli su na red fotoaparati. Naoružani Nikonima, Canonima, Sonyem bili smo spremni čuti što znače sve one silne brojčice na displayu, kako ih ispravno namjestiti, kako dobiti oštru i kvalitetnu fotografiju. Ne ide se kopati bez motike, pa tako ni fotografirati svijet oko sebe bez poznavanja svega onog što čini fotoaparat. Uzevši svoj Nikon u ruke (iako se koristim njime već neko vrijeme) pomno sam slušala i pronalazila glavne funkcije fotoaparata: tražilo, blendu, zatvarač, senzor, tijelo aparata. Spojila se riječ sa slikom. Naime, mnogi koji su sudjelovali na ovom tečaju posjeduju kvalitetne aparate. Ipak, mnogi su fotoaparati slabo koristili. Razloga je raznih. No, imam dojam da strah od novog, od tehnologije je ono što nas koči da krenemo dalje. Tečajem smo dobili uvid da puno toga ne znamo, ali da strah treba ostaviti sa strane. Mnogi su krenuli u svijet fotografije, a da nisu poznavali fotoaparat u cijelosti. Međutim, nisu dozvolili neznanju da spriječi sve ono što su u sebi nosili i pretvorili u umjetnost. Ono što sam naučila kroz ovih nekoliko dana je da nije umjetnost samo to što ćemo napraviti dobru fotografiju. Umjetnost je emocija, moja emocija kojom ću snažno prenijeti ono što je moje oko i oko mog objektiva uhvatilo. Upravo je objektiv najbitniji dio fotoaparata. Kao što naša lica krase oči kojima promatramo svijet oko sebe, tako fotoaparat krasi njegovo oko. Objektiv kojeg usmjeravamo prema objektu snimanja i time prenosimo sliku. Zadaća objektiva je skupljati svjetlo koje se reflektira od objekt i ispravno ga prenijeti na senzor ili film fotoaparata. Meni osobno (teoretski) najviše su se svidjeli macro objektiv i tilt-shift objektiv. Zadaća mi je otkriti kojom vrstom fotografije se želim baviti, jer tada ću otkriti koji objektiv mi najbolje leži. No, možda sam i otkrila svoj smjer. Dovoljno je reći da su predsjednik i potpredsjednik fotokluba promijenili svoje profilne fotke na Facebooku. Upravo te fotke su zabilježene objektivom mog malog, slatkog, crvenog Nikona. 

Svima nam je u cilju zabilježiti kvalitetnu, oštru i zanimljivu fotografiju. Bitnost takvog produkta ovisi o ekspoziciji. Ekspozicija je izloženost senzora svjetlu. Ono je najvažniji element fotografije. Usvajanjem i tog pojma, već smo se počeli vještije koristiti fotografskom terminologijom. Iako se novinari, koji su također sudjelovali na tečaju, već od prije odlično koriste teorijom fotografije. Bez zadrške mogu reći da nisu samo predavači bili oni koji su nas učili, već smo svi učili jedni druge. Tako se znanje najbolje i prenosi, zar ne?!
Vratimo se na tu tako bitnu ekspoziciju. Nerijetko fotografiramo svoje najmilije, putovanja, životinje, sebe i želimo da fotografija bude tehnički što kvalitetnija. Stoga je bitno da ekspozicija bude ispravna. Drugim riječima, ispravno eksponirana fotografija pokazuje da je do senzora doprla idealna količina svjetlosti, te smo time fotografirali sve bitne detalje. Na vama je da osmislite što to želite fotografirati, koji je motiv fotografije, iz kojeg kuta ćete ju fotografirati, koju poruku želite prenijeti zabilježenom snimkom. Tijekom tog malog (a možda i povećeg) procesa, potrebno je pridržavati se svetog trojstva fotografije. To su: osjetljivost senzora na svjetlo ( famozni ISO), količina svjetlosti (otvor blende - f broj), trajanje izloženosti svjetlosti (brzina zatvarača – t). Usklađenost ova tri elementa čini ekspozicijski trokut. ISO vrijednost osim osjetljivosti senzora na svjetlo, ima utjecaj i na šum. Brzina zatvarača ima utjecaj na zamućenost pokretnog objekta. Dok otvorom blende reguliramo dubinsku oštrinu. Polje dubinske oštrine naziva se DOF (Depth of Field – dubina polja). Vještim korištenjem DOF-a uvelike možemo poboljšati izražajnost fotografije. Što je otvor blende veći to je polje dubinske oštrine manje i obrnuto. Sve to potrebno je imati na umu dok hodamo s ovješenim fotoaparatima oko vrata. Teoriju koju smo putem upijali trebalo je polako primjenjivati na našim fotoaparatima. Učili smo se (i još uvijek učimo) kako vješto manipulirati postavkama aparata. Nije jednostavno doći do kvalitetne fotografije. Što su dani odmicali, toga sam postajala sve više svjesnija. Gledajući fotografije kojima smo bombardirani na društvenim mrežama, mogu samo reći da podosta njih su daleko od kvalitetne fotografije (imajući na umu sve navedeno što je potrebno kako bi nastala kvalitetna fotografija).

I tako, korak po korak, teoretski dio približavao se svome kraju. Svoje novostečeno znanje trebalo je primijeniti u praksi. Ugovorili smo sastanak na keju, u subotu u 10 h. Ako ste se u to vrijeme našli na keju i ugledali ekipu od 20-tak osoba sa supersoničnim aparatima, sad znate da smo to bili mi. Izgledali smo kao horda paparazzija. Podijelili smo se u dvije grupe i započeli fotografski bilježiti razne kadrove iz različitih rakursa. Teorija je postajala jasnija uz svaki novi škljoc kojim smo bilježili ritam svijeta oko sebe. Svidjela mi se street (ulična) fotografija. Ovim putem bih zahvalila simpatičnom i otvorenom mladiću koji je „poslužio“ kao odličan model sjedeći na klupici pokraj franjevačkog samostana. Vjerujem da je planirao provesti mirnu i opuštajuću subotu. Nepredvidivost fotografa (a mi to već jesmo) dovela nas je pred njega, tako zanimljivog i fotoobjektivu poželjnog modela. A tko je on? I sama bih htjela znati ime i javno ga obznaniti. No, dok ne saznam ime, dijelim s vama fotografiju na kojoj se on upravo i nalazi. Uz fotografiju na kojoj se nalazi mladić, prilažem još četiri. Pet fotografija koje smo svi morali izabrati u moru uslikanih te lijepe subote. Izabrane fotografije predstavili smo u ponedjeljak na završnom dvosatnom druženju. Tim ponedjeljkom evaluiran je naš mali skromni rad koji ovim tečajem nikako ne prestaje. Svi mi, s diplomama završenog tečaja u rukama, pozvani smo postati članovi Fotokluba KadarSB i nastaviti sa svojim fotografskim razvojem.

Bio je ovo ubrzani tečaj fotografije koji nam je otvorio vrata u jedan drugi svijet. Fotografija govori više od tisuću riječi i vrlo je moćna. Želite li i vi biti jedan od onih koji će svojim fotografijama prenositi tu moćnu poruku, dođite Kadrovcima, u srijedu u 20h. Ne brinite se za teoriju, jer kao što rekoh, u veljači ćete imati novu priliku za opširnijim upoznavanjem svijeta fotografije.
Do nekog novog fotkanja, pozdravlja vas…

Tajana