Malo tko danas nema account na nekoj od društvenih mreža, ili što je još češće, na većini njih. Oni koji nemaju, ili su jako stari ili su jako mladi. Svo pučanstvo između fejsa, twita, objavljuje na instagramu, snap chatu itd… I pismeni i nepismeni, i pametni i malo manje pametnim i mudri i glupi, svi imaju nešto za reći, nešto za pokazati, i sto je najgore od svega, nešto za komentirati.

I kad se ne zna pravopis, i kada je veliko slovo i interpunkcija potpuna nepoznanica, hrabro iznosimo svoje mišljenje.
Komentirano stvari o kojima nemamo pojma, samo zato što mislimo da je i naše mišljenje važno, a zamislite, zapravo uopće nije važno. Nikoga zapravo nije briga, osim onih koji su izgubili vezu sa stvarnošću pa broje lajkove i komentare. Kvaliteta je uzmaknula pred kvantitetom rijeci. Riječi su devalvirale, potpuno su izgubile svoju vrijednost.
Prosipamo hrpa riječi zamišljajući si da smo upravo mi onaj mudri učitelj ili savjest ovoga grada ili čitavog čovječanstva.
Tišina je postala nepoznanica, a dostojanstvo davno izgubljena stvar.

Nekada je bilo jako nepristojno nekome „viriti u tanjur“, a danas većina nas ne odoli iskušenju pokazivati svijetu svoje obroke i gotovo ih moleći da nam vire u tanjur. I ne samo u tanjur nego i u spavaću sobu i na najintimnija obiteljska okupljanja. Ništa se nije dogodilo, ako nije objavljeno na Facebooku.
Još u srednjem vijeku ljudi su govorili: Vrijediš onoliko koliko vrijedi tvoja najdublja tajna.
Danas više nema tajni, sve smo učinili javnim. Dozvoljavamo ljudima da nam vire u tanjur i u postelju i s voajerskom strašću i sami to radimo.
Svaku misao, svaki događaj , objavljujemo urbi et orbi. Tajni više nema.
Pa se pitam, koliko mi više uopće vrijedimo.