Zamisliti život u Ruandi, a živjeti u Hrvatskoj nemoguće je. Siromaštvo je u toj zemlji nezamislivo. Čak i dok sam bila tamo, dio mene želio je vjerovati da je slika iza zidova sličnija mojoj viziji siromaštva, ali realnost u koju bih zavirila razbijala je iluzije, piše večernji.hr

Tako govori Brođanka Slavica Gašparović koja je prošle godine volontirala u afričkoj zemlji koja je ne tako davno preživjela teški građanski rat. Kad joj se otvorila mogućnost da s prijateljicama Suzanom Kozinom iz Splita i Gordanom Kopčić Markić iz Zagreba otputuje u jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, žena koja je život posvetila pisanju bajki za djecu oboljelu od malignih bolesti spakirala je kofere i bez puno razmišljanja krenula u nepoznato. Shvatila je da rad na dobru koji ju ispunjava vodi s jedne destinacije na drugu. Sve je stavila na čekanje i organizirala posao u Hrvatskoj tako da može otići. No ono što je doživjela u Africi pamtit će cijeli život.

Nisam mogla odbiti put Počela je u misiji u selu Kivumu koju je osnovao hrvatski franjevac fra Vjeko Ćurić. Za vrijeme rata koji je bjesnio u Ruandi, u isto vrijeme kad i kod nas, zvali su ga ruandski Schindler jer je spasio mnogo ljudi od pokolja. Krvnici to nikada nisu zaboravili, nakon četiri pokušaja ubili su ga 1998. Unatoč tome ostao je živjeti fra Vjekin san da u Kivumu napravi školu i novim generacijama da krila za bolju budućnost.

– Kad su me pitali hoću li ići, bio je to za mene putokaz koji nisam mogla odbiti. Oni rijetki koji su znali da idem u misiju pitali su me – pa zar se ne bojiš? Mogla bih to usporediti s onim pitanjem vezanim za pisanje bajki za djecu koja se liječe od karcinoma. Na pitanje zašto ne pišem nešto što će me manje boljeti uvijek odgovaram da bol neće nestati ako se ja pravim da ne postoji – kaže Slavica Gašparović.

U Ruandi su podigli Muzej genocida u kojemu se može informirati o ratu. Dio muzeja odnosi se na genocide na drugim stranama svijeta i u njemu su, primjerice, fotografije Slobodana Miloševića i Ratka Mladića. Međutim, u svakodnevnom životu rat je zabranjena tema o kojoj se ne smije razgovarati jer vlasti se boje da se podsjećanjem na te nemile događaje ne potakne mržnja. Fra Vjeku je u Ruandi naslijedio fra Ivica Perić koji je ostvario i više od fra Vjekina sna – sagradio je lijep samostanski centar sa srednjom školom, pratećim internatom, a od prošle godine i vrtićem. Prema Slavičinim riječima, fra Ivica je otac i majka toga kraja, i strog i pun brižnosti. Živi u njemu fratar i ona bosanska duša spremna na šalu.

U ovoj prenapučenoj zemlji, u kojoj živi 13 milijuna ljudi iako je površinom upola manja od Hrvatske, svaki je kutak obrađen. Kad se sjeti slavonskih polja zaraslih u korov, Slavica bi danima mogla plakati. Koliko god kukali, to kukanje je, kaže, bahato iz pozicije života u Ruandi. Ondje djeca idu u školu da bi imala bar jedan kuhani obrok. Ondje je imati meso na stolu nešto što neki tek jednom godišnje dožive. Dok mi smetlištima mijenjamo krajobraze jer izrastaju nova brda, tamo su brda obrađena isključivo motikom i vidjeti traktor bilo bi čudo.

– Za sve vrijeme boravka u toj egzotičnoj i prelijepoj zemlji vidjela sam samo dvoje djece koja plaču, i to zato što su pala i udarila se. Nema tu kmečanja za novom igračkom ili slatkišem, oni nemaju ni stare igračke. Njihove jedine igračke su lopta koja se napravi od lišća banane i guma koja se potjera niz brdo ispred sebe.

Radno vrijeme počinjalo joj je u osam ujutro i trajalo do popodne. Ono što je karakteristično za misiju je ozbiljan rad, ali i prekrasna druženja vikendom. Posla je bilo puno – od razvrstavanja robe iz donacija do rada u školi i vrtiću. Oslikala je i dva stakla koja će se ugraditi u crkvu. U školi ima 450 učenika, a u vrtić dolazi 90 djece. Smjerovi u školi su obrtnički, školuju se za stolare, vodoinstalatere, električare, zidare, varioce, krojače i informatičare. Uz njezin rad na razvrstavanju robe vezana je i jedna zanimljiva anegdota.

Ukrali su im budućnost

– Među kutijama sam ugledala jednu koja je bila puna štikli s potpeticama od 15 centimetara i još kojekakvih neupotrebljivih gluposti. Bila sam šokirana. Posebno me je razočaralo što je ta donacija stigla iz Hrvatske. Slanje kontejnera s robom u Afriku košta nekoliko tisuća eura, potrošiti toliki novac na nešto što se na kraju može samo baciti je za plakanje. Kako je to nekome moglo pasti na pamet, postoji li netko tko kontrolira te pošiljke? Ruanđanima trebaju životne stvari, a ne štikle.

U Ruandi je upoznala ženu koja je primila u svoju kuću samohranu majku s djecom. Oni koji nemaju svoju kuću budu tako po nekoliko mjeseci kod onih koji ih prime jer nemaju novca da plate. Kada su došle, ona je u nekoj prostoriji u mužaru tucala neki bijeli korijen od kojeg se dobije brašno. Kad je otišla po djevojčicu koja kod nje živi s majkom, počela je kiša. Na kartonu pokraj kuće bilo je istucanog korijena koji se vjerojatno sušio. Da ne pokisne, Slavica je uzela karton i unijela ga pod krov. Začudilo ju je njihovo čuđenje i zahvalnost jer ona je samo mislila na to kako će to propasti ako pokisne. Simbolima internacionale, srpu i čekiću, Slavica bi u Ruandi dodala i motiku. Cijela ta zemlja, kaže, jedan je veliki vrt.

Nekoliko je puta sa Suzanom i Gordanom odlazila na izlete i satima gledala obrađene krajolike. Tamo je teže pogledom naći komadić divljine nego obrađeni dio. Svakome tko misli da su Afrikanci lijeni postavila bi pitanje – a tko je onda obradio svu ovu zemlju? Nigdje nije vidjela traktor, pa ni konja. Samo motiku na leđima. Ruanda je zemlja pješaka, motika, limenih krovova, žutih kanistara, biciklista, pretrpanih kamiona, mototaksija i malih autobusa. Kamo god krenete, vidjet ćete pješake jer za povesti se nekamo treba platiti. Nose ti pješaci motiku na ramenu, termos-bocu ili žuti kanistar u ruci, a na glavi plodove svoga rada, snop granja za loženje vatre ili trave ako kojom srećom imaju kakvu životinju. Žuti kanistri služe kako bi se kući donijela voda za piće.

– Tko ima sreće da ima bicikl, natovari na njega sve što može, od vreća do vrata. Nema što se ne može natovariti na bicikl. Mototaksiji će vas prevesti do obližnjeg mjesta uz cjenkanje. Kamo god se okrenete, sve je obrađeno, i to motikom. Nigdje nismo vidjeli ni jedan traktor ni motokultivator, a automobile imaju samo bogataši. Zorom zazveče motike i nada da će iz zemlje iznići dovoljno da se prehrani obitelj – govori Brođanka.

Nevjerojatno je što sve stane na kamion. Posljedica toga nerijetko bude gužva na cesti jer se tako natovaren jedva uspne uz brdo. Često se za kamion uhvati biciklist kako bi si umanjio trud pedaliranja. U mali autobus stane nevjerojatan broj putnika pa, ako imate sreću ukrcati se, imate osjećaj da jedni drugima sjedite u krilu. Gledajući krajolik iz autobusa, u oči upadaju limeni krovovi koji se ljeskaju na sve strane. Ono što je još pokriveno crijepom stari su krovovi. Svi koji grade kuću ili obnavljaju krov moraju po zakonu staviti limeni krov. Netko tu dobro zarađuje i nije ga briga što je ispod lima vruće jer nemaju oni za termoizolaciju.

Sve zavjese i vizije siromaštva pale su kada je odlučila osobno provjeriti gdje žive tamošnji osnovci. U njihovim kućama od polumokrog blata nema vrata, prozora ni kreveta. Spavaju na podu, a hranu, ako što imaju, skuhaju na ognjištu od granja koje svakodnevno skupljaju. Glavna je namirnica grah koji raste posvuda te nešto korijenja i lišća i ono što eventualno uspiju uzgojiti u vrtu ako padne kiša. Njima su doslovno ukrali prošlost i budućnost.

– Kada me ljudi sretnu i s osmijehom na licu pitaju kako je bilo u Africi, imam osjećaj da svi očekuju da ću reći – super. Nažalost, afrička realnost je nešto čega bi se svijet trebao stidjeti. Realnost koju nemam s čim usporediti. Jedina usporedba koja mi pada na um je knjiga “Pleme spiljskog medvjeda”, koja odlično prikazuje život s početka razvoja čovjeka. Današnji svijet ima dva lica, jedno blistavo i površno, a drugo živi kao prije Kristova rođenja. Kamo je nestao čovjek?

Akcija za 120 djece

Slavica se vratila iz Afrike, ali njezina prava misija tek predstoji. Tijekom boravka na Crnom kontinentu uvjerila se da tamošnji osnovnoškolci jedva preživljavaju, da škola nema struje i stropa i da djeca nakon što u kuhinji pojedu jelo skuhano na vatri nerijetko zaspe jer kod kuće jedu samo dva puta tjedno. Stoga je zajedno sa Suzanom odlučila osnovati udrugu Putokaz koja će pomoći da i ta djeca prežive kako bi došla do fra Ivičine škole. U suradnji s ravnateljicom osnovne škole definirale su listu 120 djece i fotografirale sve koji su tog dana bili u školi.

Svi koji budu voljni pomoći djecu plaćanjem školovanja koje uključuje jedan obrok, većinom jedini koji imaju, moći će to plaćajući 60 kuna mjesečno. Donatori će znati za koje točno dijete uplaćuju, imat će njegovu fotografiju i moći će pratiti njegov razvoj. Većina djece već je pronašla svoje dobrotvore, ali to je tek početak jer volonterke namjeravaju proširiti popis i na ostale učenike u Kivumu, koji nisu ništa manje siromašni. Zainteresirani za sudjelovanje u akciji informacije mogu dobiti u Facebook grupi “Putokaz za Afriku”.

Slavica voli putovati, ali nikada nije ni sanjala da će jednog dana otići u Afriku. Tu glad i bijedu teško joj je bilo gledati i na televiziji. Možda zato danas pokušava iskopati skrivene putokaze koji su je tamo odveli. U glavi joj se danima vrtjela misao da “negdje mora postojati još nešto što prije nije prepoznavala”. U blagdansko vrijeme pomislila je kako u Afriku Božić dolazi bez marketinga, kako božićna zvijezda tamo cvate cijele godine i kako je sve to skupa pomalo čudno. Ovaj Božić nije joj bio lak jer Božić je sinonim želja, a ondje je jedina želja biti sit. Možda je to i pouka ljudskom rodu, pouka ljudskosti koju ne želi naučiti.

– Dječak Kevin kojemu sam odlučila plaćati školovanje pitao me je hoću li se vratiti. Rekao je da kod njih svi dođu i odu, a čovjeka ne može ništa zamijeniti. Ja ću se u Afriku jednoga dana sigurno vratiti jer nije u pitanju samo novac. Čovjek se uz te ljude veže emocionalno. A u međuvremenu se od sveg srca nadam da ću svojim radom doprinijeti bar malo boljem životu tog naroda – zaključila je Slavica.

Foto: Privatni album Ruanda