Korparstvo je posao u kojemu moraš biti uporan i raditi po desetak sati dnevno da bi učinak bio pravi, piše Večernji list.

Šiba zahtijeva da ono što danas radiš danas i završiš, jer se inače osuši – kaže Miroslav Abramović iz Bizovca, jedan od posljednjih hrvatskih korpara. Pletenjem se počeo baviti još kao četrnaestogodišnji dječak u rodnim Grebnicama kod Šamca u Bosanskoj Posavini. Riječ je o kraju poznatom po tom zanatu, koji se ondje prenosi s koljena na koljeno. 

U Slavoniji se korpari danas mogu izbrojiti na prste jedne ruke. U cijeloj se Hrvatskoj tim poslom ozbiljnije bave još jedino Međimurci, uz nekoliko posavskih korpara raseljenih diljem Lijepe Naše.

Na sajmu kupci u redu

Abramović strpljivo, precizno i s puno ljubavi izrađuje košare, fotelje i druge proizvode od pruća od jutra do mraka. Iz kućne radinosti Bizovac Plet tako već godinama izlaze sve vrste košara, od onih za tržnicu do onih za svatove, ali isto tako i namještaj i drugi proizvodi od hibridne šibe i drveta. Robu uglavnom prodaje po sajmovima, a kupci su zadovoljni jer je kvalitetna i postojana. Kako sam kaže, na nedavnom sajmu u Splitu bilo je pet izlagača s punim kamionima pletačkih proizvoda, ali jedino je kod njega bila gužva. Cijene košara kreću se od 30 kuna za male do 80 ili 100 kuna za veće, iznimno za najveće do 200 kuna. Potražnja je solidna.

– Od ovog se posla može živjeti ako si uporan i skroman. Ne razbacujem se, ali nikome nisam ostao ni dužan. Spašavaju me izlasci na sajmove. Da živim samo od prodaje na kućnom pragu, ne bih opstao – nastavlja.

Od plantaže šibe do ideje

Abramović ima plantažu šibe s trajnim nasadom koji svake jeseni reže iznova.

Nakon rezanja slijedi sortiranje, kuhanje, sušenje, skladištenje i tek onda lakiranje i priprema za pletenje. Raduje se svakom odlasku u svoju radionicu. Uključi radio, upali peć, sjedne i plete. Posao je vrlo kreativan. Dok radi jedno, već smišlja što će napraviti sljedeće. Nekad mu sam kupac da ideju. I dok mu se bliži odlazak u mirovinu, žalostan je jer korparstvo izumire. Mladi više ne pokazuju interes za taj posao. I njegova sina i kći život je odveo u drugom smjeru.

– Nekad su i djeca u Posavini znala isplesti pokoju košaricu i zaraditi džeparac. Danas nije ostalo ni 15 posto prijeratne proizvodnje. Mladi su otišli na zapad, a mi koji smo ostali u Hrvatskoj već smo u godinama. Korparstvo je u kritičnoj točki i bojim se da će već za dvadesetak godina definitivno nestati – završio je Abramović.