Sjećate li se, ili ne, jednog starog članka na 035portalu iz 2016. koji je ispričao na satiričan, kreativan, maštovit, ali istinit i po svemu gledajući danas proročanski način priču o slavonskom selu, seljacima, tržnicama, snašama, povrću, jajima…o svemu što smo nekada imali a danas nemamo?

Tekst je grubom pretpostavkom sigurno najpodjeljeniji članak od svih lokalnih portala u Hrvatskoj, jer se iako je objavljen davne 2016. godine, dijeli po mrežama i dan danas.

Da ne ponavljamo priču, možete ga pročitati OVDJE, pa se vratite…nastavljamo, ide druga epizoda posvećena opet vama.

SAMI SMO UBILI SLAVONIJU  2. epizoda

Došla je pandemija i kod nas, započela su  histerična grabljenja sve živog i neživog sa polica trgovačkih centara. Žena mi kaže “Trči odmaaah u trgovinu kupuj sve što vidiš i ne vidiš, nikad ne znaš čega će zafaliti”.

Lagano sam izbacio iz gepeka stvari, isčupao zadnja sjedala iz auta, ma i suvazačevo sjedalo sam odšarafio, samo da stane što više svega. Dolazim pred omiljeni trgovački centar. On mi je zakon…tu ima brate svega i ništa mi drugo ne treba u životu. Prestao sam vikednom ići u prirodu, šetati, ići na smrdljivo selo kod svojih, još će me natjerati da pokosim trave ili pomuzem kozu.

Šta će mi to, to je bezveze. Sve fino imam u trgovačkom centru. Možeš kupiti što ti srce želi po super cijenama, ima birtija, možeš fino gledati kroz sunčane naočale ko se kako sredio, a i možeš viriti u vrećice ko je šta kupio. Ako dijete baš hoće neku životinjicu ugledati. Ubacim “medu” u konja na baterije pa neka ga jaše brate do mile volje.

Taj konj je bolji od onih konja na selu. Ne jede, ne slini, ne smrdi, a ide. Ulazim u trgovinu i na prvi pogled šok i nevjerica. Što je sa mojom omiljenom trgovinom? Odjel voća i povrća ispred mene opustošen kao tsunamijem pogođen, nema ni brašna, germe kvasca (iako nam ni ne treba, ali žena je rekla kupi, svi kupuju), kave, konzervi. Nema ni meni omiljenih gumenih pilića na akciji iz Pakistana

Gledam ljude na odjelu voća i povrća, lica im kao lica engleskih vojnika u Dunkirku, beznađe, apokalipsa. Što se to događa u mojoj omiljenoj trgovini? Tko joj je ovo učinio?

Tračak nade mi se prikazao kada uvidjeh na prljavom podu kako se kotrlja izmrcvaljena posljednja glavica crvenog luka.

Sjurio sam se prema glavici luka kližući po podu sa ispruženom rukom, ali pritisak blatnjave čizme moga prvog susjeda na glavicu luka, zajedljivi pogled, širok osmjeh i zlatan zub me zaustavio. “Susjed odjebi, luk je moj”… rekao mi je kroz zube

"Ček malo susjed. Pa jel se ne sjećaš da sam ti jutros iznio kantu za smeće, zadnji puta kada sam kosio ispred kuće i kod tebe sam pokosio. Zajedno smo ispred zgrade onu svinjsku polovicu na akciji iz Poljske trandžirali. Kako sada “Luk je moj”? Daj mi brate luk, nemam niti jednu glavicu kod kuće. Aj brate mili daj taj luk pa idemo do mene na hladnu rakiju."

Samo se smješkao i šuteći uzeo tu glavicu luka otresavši blato svojih čizama sa nje i ubacio ju u svoju košaru punu crvenog luka. Nije rekao ništa, tromim hodom se udaljio od mene ne skidajući zadovoljni pogled.

Sa pognutom glavom izlazim van iz tgovačkog centra. Sjetio sam se snaše iz prve epizode, sjećanje mi je oživjelo taj neponovljivi miris kajmaka, sira, svježinu sela koja je svaku subotu ispunjavala moj dom kad sam bio klinac. Okrenem se prema trgovini bacivši zadnji razočaravajući pogled na sliku histeričnih zombija kako gaze jedni preko drugih.

Šutljivo sjedam u auto i pogledom zakačim svog susjeda kako ubacuje kupljene stvari u prtljažnik. Prebirući po vrećicama ispred gepeka, odbacuje ostatke ljuski od povrća koje su mu se u otimačini razbacale po ostalim kupljenim stvarima. U jednom trenutku uvidjevši da mu ona zadnja glavica luka i nije najbolja, baca ju u kantu za smeće.

10 minuta sam sjedio u autu shvativši da sam izgubio bitku. Nisam vjerovao da ću ovo doživjeti u svojoj omiljenoj trgovini, palim auto i upućujem se kući. Žena kada je vidjela da je gepek prazan me sasjekla pogledom kao mačem.

“Nisi ništa kupio jer nisi na vrijeme išao, a lijepo sam ti govorila. Vidi kako je susjed svega nakupovao, a ne ti. Sav si pametan. I sada nećemo imati ništa za jesti kada kada nam dođe virus. Nema mlijeka, nema brašna, nema kvasca, nema povrća….jesi mi barem lak za nokte kupio kojega sam napisala? Jesi kupio set novih viklera, kako ću sad kad ne rade frizerski saloni…jesi kupio novu Gloriju u kiosku?”.

Vratio sam se natrag u auto i okrenio se. Sjetio sam se tržnice. To je to. Tamo sigurno ima svega, kako se prije nisam sjetio. One budaletine u trgovinama stoje u redu a fino su mogli doći na tržnicu. Luzeri, kao i moj susjed. A on će me tek čuti.

Skrećem pred tržnici kad tamo nekakva traka razvučena cijelom dužinom priječi ulaz. Ne vidim nikoga, svi štandovi prazni. Stoji policajac i mrko me gleda ispod šapke, samo palicom pokazujući da produžim. Otvaram prozor i pitam što se događa, jel ne mogu na tržnicu.

  • "Ajmo momak trka kući. Kakva sada tržnica, zar ti ne vidiš što se događa. Tržnica je zatvorena do daljnjega, idi u trgovinu"
     

Psujem sve do reda i okrećem auto…sjetio sam se, ode ja na selo. Na selu ima svega. Kakvi brate trgovački centri, tržnice i budalaštine. Kud se prije nisam sjetio, idiot. Upalim si mjuzu u autu i krenem na izlazak iz grada. Ruku sam izbacio van iz prozora, zapalio cigaru i navio “do daske”.

Na izlasku iz grada šok i nevjerica. Opet policajac…isto izgleda kao i onaj na tržnici. Muko moja pa jel on to mene uhodi ili je poslao brata blizanca.

  • "Dobar dan gospodine…kamo ćete”? Upita me mrklim pogledom ispod šapke i maske na licu."
     
  • "Idem u selo po malo povrća, znate kako je. Pograbili sve po trgovinama. Odgovaram odvažno."
     
  • "Imate li propusnicu?"
     
  • "Propusnicu za šta brate mili?"
     
  • "Propusnicu za izaći iz grada gospodine. Ako nemate, ajmo okrenite se i natrag kući."

Ovo kao u Varšavskom getu. Nemam izbora, okrećem auto i dok se vozim surfam po fejsu prateći šta ima novoga. Naravno bacim i koji komentar pazeći da ne pregazim koga, jer sigurnost na cesti je najbitnija. U jednom trenutku pogledam kako OPG-ovci prodaju sir, mlijeko, voće, povrće, meso. Fino možeš naručiti preko fejsa, a oni ti dovezu.

Legende naše svaka im čast. Nazivam čovjeka u Trnjane i napravim narudžbu…glas s druge strane telefona mi kaže

  • "Pa mi se znamo. Moja mama je vama dovozila davno sir i mlijeko. Ne sekiraj se prika. Sad ću ja sve skupiti, natovariti u Wartburga i dolazim kod vas za cca sat vremena. Ništa vam neće faliti."
     

“Bože budaletine. Pa ko još danas vozi Wartburga?”.

Reče mi drugi susjed dok mu sve ovo pričam, nategnuvši u sekundi štampl ladne rakije koju sam kupio u Bosni prije par dana kad sam išao po cigare.

  • "Ma de pusti susjed to sve. Pas mater i trgovačkim lancima. Jesu nas zeznuli….ostadošmo mi gladni da nema naših seljaka."
     
  • "U pravu si. Svaka im čast. Ova država uništi našeg seljaka..sve nešta iz Mađarske i Poljske nam uvaljuju po trgovinama…evo i iz Italije nam sada podmeću banda bjelosvjetska. Plakat će svi oni za Slavonijom koju su uništili..joooj za što smo se mi borili. Daj još jednu rakiju, oće ovaj virus izgleda."

Natočio sam nam po još dvije rakije…

  • "Susjed moj moram ti reći. Dobra je ova rakija. Iz Bosne je, nije puno jeftinija (kunu dvije), ali kad već idem po cigare “preko” pa što ne kupiti. Neću sigurno onom šupku iz Trnjana ostaviti tih par kuna. Znaš kako je. Kuna po kuna."
     
  • "Naravno susjed. Došla su vremena kada treba gledati sebe, a ne oko sebe. Inače voda te odnese kao i našu Slavoniju. Vidi samo ovo što nam se događa. De daj još jednu rakiju pa kud puklo…i ubaci ovu kasetu u gramafon, rekao sam malom da mi nasnima od Mitra Mirića najboljih pjesama. Puna kapa mi je više ovih tamburica."
     

Pustio sam nam kasetu, došao je i susjed iz trgovine na početku priče, naravno da mu ne zamjeram. Pa nećemo se svađati zbog glavice luka. Primjetim katalog na stolici pored mene. Opet prasetina na akciji...bit će poraniti ujutro da ju ne razgrabe kao i luk. Nije da mi treba, ali šteta da propadne. Stvarno je dobra cijena