Novi liberalizam nas uči, gotovo zapovijeda kroz sve medije i preko društvenih mreža: Budi to što jesi! Pokaži svijetu tko si i što si i budi ponosan. Ako si drugačiji, ako se ne slažeš s većinom, traži svoje prava. Svi imaju svoja prava, i manjine, i gay populacija i djeca i kućni ljubimci. Prema svima moramo biti politicaly correct, osim prema jednom dijelu populacije, a to su starci.

Moderno društvo ne prihvaća činjenicu da ljudi stare. Prema starima se odnosimo kao da su oni sami krivi za svoje stanje: Opustio se, Nije vodio računa o sebi. Ne vježba dovoljno, ne hrani se zdravo. Izgleda staro i zapušteno i gotovo optužba za koji je jadni starac sam kriv. Tko mu je kriv, zapustio se. Ponašamo se kao da je jedini smisao života ostati zauvijek mlad.

Ne tako davno stvari su izgledale sasvim drugačije. Smatrao se sretnim tko je doživio starost. Starost je donosila uvažavanje i poštovanje. Starca nisu smatrali teretom nego blagoslovom za zajednicu. Indijanska plemena imala su vijeće staraca koje je odlučivalo o životu zajednice. U selima su sijede glave bile cijenjene i poštovane. Biti starac bio je znam mudrosti i velikog iskustva. U talijanskim romanima i filmovima obitelji su prikazane za stolom na čijem čelu uvijek sjjedi neka mala, stara baba koja je alfa i omega obitelji. Što bi „Braća karamazovi“ bez starca Zosima? Što bi svijet bez iskustva i mudrosti koje donose godine?

Bio bi glup infantilan, upravo onako kakav današnji svijet i je. Ponašamo se kao da je s nama sve počelo, a nije nas ni briga da li će s nama sve i završiti. Ako nisam mlad, što će mi takav život. Bolje je da djecu odgajaju profesionalci po igraonicama i tematskim vrtićima, nego da ih prepustimo bakama i djedovima.

Što ih bake i djedovi mogu naučiti? Da nije baš sve dobro što je in ? Da ima puni važnijih stvari u životu od marke tenisica i modela mobitela? A možda bi ih mogli naučiti i neke politički nekorektne stvari, kao na primjer molitvu ili bon ton?
Ne moramo se zbog toga previše brinuti, bake i djedove smo i onako poslali u staračke domove, a oni što su opstali, kriju svoje godine kako zmija noge i umjesto da bake stoje uz štednjak i unucima peku palačinke, vrijeme provode na joga satu ili po kafićima. Djedovi neće uzeti unuka za ruku i povesti u šetnju zato što moraju trenirati za iron man.
Dakle, budite ono što zapravo jeste, samo, ako Boga znate, ne priznajte da ste stari.