Svestrana glazbenica i studentica Glazbene akademije u Zagrebu Julija Novosel u dalkoj Indoneziji studira i sviranje tradicionalnih brončanih udaraljki te zemlje.ijelci su ovdje uvijek predmet pomnog promatranja, svi se žele slikati sa mnom i sve ih zanima zašto ste došli”, počinje svoju priču mlada Brođanka Julija Novosel, piše Večernji list.

Svestrana glazbenica i studentica Muzičke akademije u Zagrebu sada studira karawitan na Institutu za umjetnost u dalekoj indonezijskoj Yogyakarti, na koji se upisala zahvaljujući stipendiji i pozivu indonezijskog veleposlanstva. Svaki gamelan ima dušu Karawitan je naziv koji obuhvaća gamelan, umijeće njegova sviranja, pa i glazbu za gamelan, ansambl brončanih udaraljki tipa gongova i metalofona. U gamelan se ubrajaju i bubnjevi koji vode cijeli ansambl, rebab (srodan našim guslama), gambang (poput ksilofona), suling (uzdužna flauta od bambusa) te pjevači. Samo na Baliju koji je relativno malen otok razlikuju 20 tipova gamelana. Koliko je tek glazbenih stilova koji se uz njega vežu, može se samo zamisliti. – Glazba za gamelan u mnogočemu je različita od zapadne na koju smo mi navikli. Ljestvice prema kojima se ugađaju instrumenti temperirane su tako da svaki gamelan ima svoju ugodbu koja rezultira drugom bojom i osjećajem, zbog čega se vjeruje da svaki gamelan ima dušu – ističe Julija. Na studiju su joj bili ponuđeni gotovo isključivo praktični predmeti na kojima uči svirati različite gamelane i stilove. Nastava je uvijek grupna, svi uče istovremeno i rotiraju se na instrumentima kako bi ih sve obuhvatili. Stipendisti programa Darmasiswa studiraju odvojeno od domaćih studenata, a nastava se održava kombinirano na engleskom i indonezijskom jeziku. Prvih nekoliko tjedana, priznaje, bilo joj je, kao i svim ostalim strancima, pomalo teško. Ono što kolokvijalno nazivamo kulturnim šokom ondje se odvija na mnogo razina, od života u pretežito muslimanskoj zajednici do promjena vlastitih životnih navika, od velikih do najsitnijih. Tu spada navikavanje na drugačiji okoliš, na ekstremne klimatske uvjete, ali isto tako i nepoznavanje jezika, jer veliki je problem to što samo mali dio Indonežana govori engleski. – S vremenom sam se uhodala iako se ovdje mnogo stvari ne može predvidjeti. Motor će vam često otkazati poslušnost baš kad je hitno, profesori rijetko unaprijed otkažu predavanje pa ih možete čekati i po sat vremena prije nego što saznate da neće doći, probe rijetko počinju na vrijeme i obično kasne barem sat vremena. Ako se nečem učim cijelo vrijeme, onda je to strpljenje – smije se Julija. Unatoč svemu, uspjela se naviknuti i uključiti u lokalni život. Svira u nekoliko grupa gamelana, često je zovu za najrazličitije projekte, od klasične do etnoglazbe, a posebno ističe priključenje bendu Nusa Tuak koji promovira kulturu svoje regije i tradicijski žičani instrument sasando. S njima redovno nastupa i trenutačno su u procesu snimanja albuma. Život u Indoneziji u velikoj je mjeri uvjetovan monsunskom klimom, s visokim postotkom vlage u zraku i izmjenom sušne i kišne sezone. Zbog svega toga, ali i socioekonomskih uvjeta ljudi su ondje naviknuti na skromnost. Kuće su jednostavne, gradi se što je nužno pa stropa često i nema, kao ni vodovodnog i kanalizacijskog sustava ili tople vode, a i namještaj je sveden na minimum. Pitka voda dostupna je u galonima i bocama, struja se većinom kupuje na bonove, a hladnjaci tek postaju standard.

Autor: Vedran Balen

Foto: Vedran Balen