Kratke, ružičaste, bogato nabrane svilene pump hlače, svilena košulja iste boje, plava baršunasta pelerina obrubljena krznom, platinasta perika s loknama i obavezni crni madež na lijevom obrazu i evo, malog princa, petogodišnjeg Dragana Bresslauera – Drage, iz Širokog sokaka u Brodu na Savi.

Dvije godine kasnije, 1934. godine, ljupki, „so herclih“ sedmogodišnjak, zažarenih očiju, dječak Drago, obučen je u isti kostim, tek nešto izmijenjen. Umjesto platinaste perike, na glavi ima šešir u skladu s pelerinom, a ukrašen raskošnom perjanicom od bijelog nojevog perja.

Na jednoj i drugoj fotografiji, lijeva ruka malog princa je na britkoj sablji, on je odlučan da brani čast izabranice svoj srca.

Koje li sreće za dječaka, imati sablju, baš kao pravu. U mašti, pobijedio je „crnog princa“, svladao ruce razbojnika, u baratanju sabljom, u Brodu nema mu ravnog…

Na trećoj fotografiji, mali princ je uz „starog brkatog kralja“ i stidljivu kraljevnu, a tu je i sva dvorska svira, prinčevi i princeze u krinolinama.

Predstava je upravo odigrana na pozornici Kasine, vrsni mali glumci, vidno uzbuđeni i presretni pobrali se frenetičan pljesak, a došle su sve mame, tate, omame, otate, tantike, onkli,…

Sjećanja su izblijedila, danas gospodin Bresslauer tek ponekom dosjetkom može evocirati uspomene iz svog ranog djetinjstva. No sada nije niti bitno sve „glumce“ prepoznati (g. Bresslauer spominje Đurđicu Krušac, Zoru Buck – Puciku, Dragutina Horkića – zvanog zvanog Kari, Duška Jankovića,…?). Isto tako, nije sad bitno kako se ta predstava zvala, fotografije nam pružaju dovoljno da cijelu radnju zamislimo, a predstava je uvijek imala sretan završetak.

Na četvrtoj fotografiji dvoje djece u pidžamama sprema se na počinak. Svijeća u ruci djevojčice je ugašena, još mala molitvica:

Vjerujem u tebe, o Isuse mali,
Koji si se za me rodio u štali!
Ufam se u tebe, o Isuse dragi,
Da mi jednom budeš sudac, mio, blagi!


i u snu čuvat će ih „mali Isus“, on bdije nad njima. Ova „živa slika“ također je s pozornice u „Kasini“. Dječak je opet mali Drago, a uz njega su sestre Petrović.

Ove predstavice i „žive slike“ uvježbane su u dječjem zabavištu – špilšulu gospođe Kušić, koji je dječak Drago Bresslauer pohađao od 1931. do 1934. godine, do polaska u školu.

Tih godina išla su brodska djeca i u zabavište časnih sestara „Marijin dom“ u Gunduličevoj ulici, vis-a-vis Djevojačke škole, ali Bresslauerovi su Dragu dali u privatni špilšul. Gospođa Kušić bila je poznanica njegove majke i mušterija njenog salona šešira. Špilšul je bio i blizu Dragine kuće, pa je do njega morao ići i sam, Zajčevom ulicom, pa malo iza ćoška Mesićevom, do kuće ispred Hrvatskog doma. Tu je u desnom krilu zgrade (ova kuća je srušena šezdesetih godina) stanovala udovica (možda pedesetogodišnjakinja) gospođa Kušić s dvije kćeri. Starija kći je i pomagala u čuvanju djece.

U ovaj špilšul išlo se samo prijepodne od 8 do 12 sai i svako je dijete nosilo sa sobom svoju jauznu. Ujutro je mama Mizzi pripremila Dragi pecivo s putrom, umotala u saidenpapir i stavila u torbicu preko ramena. Upamtio je tu torbicu s poklopcem od tvrdog lak-kartona, koja je dugo čuvana, kad već nije išao u špilšul, a i dalje je mirisala na putar.

U špilšulu je uvijek bilo dvadesetak djece, a blaga, fina i vrsni znalac u ophođenju s djecom, gospođa Kušić, učila ih je pjesmice, uvježbala s njima predstavice, bilo je tu igračaka, svako je imao svoju klupicu…

Za sv. Nikolu, Božić, Uskrs, „Majčin dan“ u svibnju, gospođa Kušić znala je osmisliti programe koji su tada davani na pozornici Ksine, na opći ushit roditelja. Roditelji su rado žrtvovali i za nabavu kostima, a u radionici salona šešira gđe. Bresslauer našlo se bar svakojakih ukrasa, čuvalo se i ono što je već demode bilo, pa je tako i mali princ lako kostimiran.

Iz kuće u Mesićevoj ulici, gđa. Kušić je kasnije preselila u Starčevićevu ulicu na kućni broj 65, gdje je također nastavila držati špilšul. Do kada –nismo saznali.

A, mali princ, izrastao je u svestranog brodskog sportaša, no o tome ćemo pisati drugi put.

Autor: Zvonimir Toldi (2002)